Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
20. rujna 2019.
Brodograđevni eldorado

Država će za Uljanik platiti bar 3,3 milijardi kuna. Evo što će još sve pasti na leđa poreznih obveznika

Foto Marko Gracin
Foto Marko Gracin
Autor:
Objavljeno: 30. prosinac 2018. u 7:26 2018-12-30T07:26:43+01:00

Kredite i avanse koje su u Puli dobili za gradnju brodova i za koje je jamčila država, potrošili su, a da dobar dio novogradnji nisu ni počeli graditi. Rezultat su raskinuti ugovori za osam brodova

Umjesto pronalaska kakvog-takvog poslovno održivog rješenja za spas navoza, u ovih se godinu dana priča oko Uljanika uspjela do te mjere izlizati i prostituirati da na mahove ozbiljno kontrira svakoj logici i zdravorazumskom poimanju. Toliko kontradiktornosti između svega onog što se govorilo, najavljivalo, a na koncu činilo, ili ne činilo, nešto je što se rijetko viđa, čak i za pomaknute hrvatske kriterije.

Baš kao i Agrokor, slučaj Uljanik mogao bi poslužiti kao dobar predložak za napeti politički i krimi triler. Ili horor. Jer, može se samo nagađati kakvi sve akteri i kakve igre igraju u mračnim dubinama oko prostora pulskog Arsenala i Otoka. Čak pet mjeseci – od sredine travnja kada je u resorna ministarstva gospodarstva i financija stigao prvi draft, pa do rujanske »depeše« iz Bruxellesa – izbjegavalo se javno reći da je plan restrukturiranja Uljanika toliko loš i neodrživ da nema šanse da dobije zeleno svjetlo od Europske komisije.

Zaiskrilo je, doduše, nakratko početkom ljeta između ministra financija Zdravka Marića i Giannija Rossande, čovjeka za čijeg je mandata Uljanik prešao strmoglavi put od ponajboljeg hrvatskog brodogradilišta do financijskog cunamija koji je direktno ugrozio državni proračun. Međutim, trebali su proći još mjeseci, sve do dolaska povjerenice Europske komisije za zaštitu tržišnog natjecanja Margrethe Vestager u rujnu u Zagreb, pa da se konačno skinu svilene rukavice. Čak i onda kad je iz Bruxellesa stigla neslužbena potvrda da ideje koje su zamislili u Puli nikako ne mogu proći i da je plan suštinski manjkav, iz Vlade nisu htjeli ili se nisu usudili javno ogoliti stvari. Da se od Danka Končara teško mogu očekivati ozbiljnija ulaganja u proizvodnju na pulskim navozima, slutilo se od početka. Unazad par mjeseci, čak je i sam Končar počeo više-manje otvoreno spominjati kako mu ne pada na pamet ulagati svoj privatni novac u pulske navoze.

Beskrajni dan 

– Slobodno me zamijenite boljim, poručivao je cijelo vrijeme Končar da bi sada, kada su Puljani konačno popustili i razvrgnuli to partnerstvo, počele kružiti glasine kako vlasnik Brodotrogira, ali i priličnog broja nekretnina, poglavito u Istri, nema namjeru samo tako odustati. Trajnu ulaznicu za magičnu je Terra Istrianu sebi davno osigurao dok je Uljanik »privezao« sa 12,6 milijuna eura koje je dao, ali kao pozajmicu koncem srpnja ove godine. Pojavi li se opet Končar u priči oko Uljanika, samostalno ili u partnerstvu s nekim drugim potencijalnim ulagačem koji su dobili poziv da mogu obaviti due diligence, uljanikovci i trećemajci, ali i ne samo oni proživjet će vlastitu verziju poznatog filma »Beskrajan dan«.

Foto Silvano Ježina

No, vratimo se planu restrukturiranja Uljanika o kojem se već godinu dana samo jalovo »tambura«. Osim apsurda da se plan spasa radi pod dirigentskom palicom iste one ekipe ljudi, predvođene Rossandom, koja je pulskog brodograđevnog diva bacila na koljena, nije zgorega podsjetiti da su za tu namjenu u Puli angažirali i konzultante. Po medijima se špekuliralo o nemalim iznosima koje se za to keširalo, mjesečno navodno i po 200.000 eura. Ako je to točno, samo bi se vječiti optimist zapitao kako je onda moguće da plan restrukturiranja Uljanika bude toliko loš da ga iz Vlade nisu usudili kroz službenu proceduru uputiti u Bruxelles. I naravno, sa svakom novom »inačicom« projicirani, ukupni troškovi restrukturiranja samo su rasli, od startnih četiristotinjak milijuna eura, prema 600 i više milijuna, da bi u zadnjem konceptu bile ponuđene dvije varijante – prva koja se penjala na astronomskih 1,3 milijarde eura, dok je druga bila nešto »skromnija«, oko 830 milijuna eura, pri čemu je, naravno, i u jednoj i u drugoj varijanti država ta koja bi morala osigurati nužni svježi kapital. Oni koji su imali prilike vidjeti te brojke mogli su se samo uhvatiti za glavu i pitati je li itko u Puli makar bacio oko na to što piše u smjernicama Europske komisije o restrukturiranju poduzetnika u financijskim poteškoćama.

Špekuliralo se puno i o plaćama i bonusima koje je primao Uljanikov top menadžment, poglavito glavni šef Rossanda. Od Nadzornog odbora Uljanika bilo je nemoguće dobiti službenu informaciju o tome kolika je točno Rossandina plaća, kao i po kojoj su to osnovi njemu i drugim vodećim menadžerima isplaćivani bonusi i je li točno da je to bilo za svaki ugovoreni brod. Jer, u jednom trenutku Uljanik je knjigu narudžbi bio »nakrcao« s čak dvadesetak brodova, na što su određeni ljudi iz brodograđevne branše gledali s, blago rečeno skepsom, jer se radilo o velikoj količini brodovlja s relativno kratkim rokom isporuke, složenijim novogradnjama, a u nekim slučajevima čak i prototipovima. Na kraju se ispostavilo da su kredite i avanse koje su u Puli dobili za gradnju svih tih brodova, i za koje je jamčila država, potrošili, a da dobar dio novogradnji nisu ni počeli graditi. Rezultat su raskinuti ugovori za osam brodova zbog čega je državni proračun ostao kraći za oko 200 milijuna eura na račun protestiranih jamstava, uz još dodatnih 96 milijuna eura hitnog sanacijskog kredita koji je odobren Uljaniku početkom ove godine.

Država jamac i platac 

Ministar Zdravko Marić prije par dana još je jednom potvrdio da će državna blagajna do konca ove godine biti kraća za 2,5 milijardi kuna, a iduće godine, u najgorem scenariju koji je sve izgledniji, za još dodatnih dvije milijarde kuna. Ako se u Puli uspije završiti De Nulovo jaružalo, taj teret po državni proračun bit će manji tako da bi se, prema brojkama koje je iznio Marić, ukupna cifra koja prijeti da će je platiti hrvatski porezni obveznici po osnovi protestiranih jamstava u Uljaniku možda mogla zadržati na oko 3,3 milijarde kuna.

Slučaj Uljanik grupe samo svjedoči koliko se malo skrbi o novcima poreznih obveznika. Jer, izložiti se u tolikoj mjeri jamstvima, a ne imati ili ne voditi kontrolu što se događa s tim kreditima odnosno kako se troše, odraz je apsolutne nebrige svih dosadašnjih vlada.

Još je eklatantniji slučaj »3. maja« koji je država kroz proteklih pet godina direktno dotirala iz proračuna, kao dopušteni oblik potpore u njegovom restrukturiranju. Riječ je o 847 milijuna kuna, a dogodilo se to da je iz riječkog brodogradilišta pozajmnicama »izvučeno« 523 milijuna kuna. Nameće se pitanje gdje je na kraju završilo dodatnih 313 milijuna kuna koje je »3. maj« dužio od Ministarstva gospodarstva na račun izgrađenih tankera za domaće brodare.

Riječ je o ukupno 1,1 milijardi kuna koje je riječki škver dobio od države da bi danas umjesto zdrave tvrtke bio u predstečajnom postupku i samo ga nit dijeli od potpunog kraha i likvidacije. Ako se već jalovo pravdaju da je Uljanik privatna kompanija, premda država putem raznih fondova i agencija posredno kontrolira oko 25 posto dionica, tek u slučaju »3. maja« taj krajnje klimavi argument nikako ne može proći. Zato jer je država bila u obvezi provoditi nadzor nad restrukturiranjem »3. maja«, što je i činila posredstvom Hrvatske brodogradnje-Jadranbrod iz kojeg su svoja izvješća uredno dostavljali resornom Ministarstvu gospodarstva. No, nitko na to nije reagirao, kao i na krajnje alarmantnu situaciju u pulskom brodogradilištu na čiju su neodrživost poslovanja zbog akumuliranih gubitaka upozorili revizori još 2016. godine.

Kolateralna žrtva 

Ekipa koja je nekad vedrila i oblačila u Flaciusovoj 1 polako se osipa i već je otišla ili će se s prvim danima Nove 2019. godine krenuti na nova radna mjesta i nove biznise, neki se navodno pritom sele iz Pule i Istre. I opet će se samo slegnuti ramenima, a sve te silne stotine milijuna eura stvorenih dubioza, koje su zatresle i sam državni proračun, prekriti tepihom. A radnike pulskog i riječkog brodogradilišta i dalje se, kao ovisnike, pokušava održati u uvjerenju da će se najkasnije do konca siječnja pojaviti zalutali djed Božićnjak s punim vrećama novca koji će pobacati na navoze i kojemu ni u primislima neće biti razvijanje nekog drugog biznisa osim gradnje brodova. Samo, ostaje pitanje s kojim će se to ljudima pokrenuti proizvodnja kad je već trećina radnika otišla. Sigurno je da su pritom u najvećem broju otišli oni, po kvalifikacijskoj i dobnoj strukturi, najpotrebniji kadrovi, a bojazan je da bi u siječnju taj odljev mogao biti još masovniji s obzirom na to da se do daljnjeg ne mogu nadati ni onom minimalcu koji im je za protekla tri mjeseca isplatila državna Agencija za osiguranje radničkih tražbina.

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se na djelu iskazati ta navodna velika zainteresiranost ulagača prvenstveno za »3. maj« koji je kolateralna žrtva svih podzemnih igara oko Uljanika. Bude li tome tako, ostaje svima u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji za zapitati se kako je moguće da je riječko brodogradilište i u ovoj situaciji poželjna udavača, a u 2013. godini uvjeravani smo da je Uljanik spasio »3. maj« od likvidacije jer da ga nitko drugi nije htio preuzeti. »Treći maj« tada je nosio u dotu od 1,1 milijardi kuna i poslove, istina, većinom barže, ali u vrijednosti od blizu 100 milijuna dolara. Danas »3. maj« ima pola milijarde kuna nenaplativih potraživanja, svega jednu svoju novogradnju, koja je već dvije godine čami tako nezavršena na vezu u Puli, dug prema dobavljačima od 160 milijuna kuna i kadrovski egzodus te rasformiranu strojogradnju.

Možda jednom netko prizna da je »3. maj« bio taj koji je trebao Uljaniku, kako financijski, tako i u planovima za razvijanje nekretninskog biznisa na prostoru pulskog Arsenala i Otoka.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.