Načelnik Glavnog stožera OS RH

Drago Lovrić: Već smo u studenom 1994. razmišljali da krenemo s oslobađanjem…

Danko Radaljac

Oluja je bila bitka svih bitaka u povijesti Hrvata. Držim da je baš Oluja dovela do stabilnosti u jugoistočnoj Europi, da tada nisu zaustavljeni napadi na Bihać i da se dogodio još jedan masovniji genocid, mira na ovim prostorima ne bi bilo do danas



Načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, general zbora Drago Lovrić u Oluji je bio zamjenik zapovjednika Zbornog područja Gospić. Pod tim područjem bila je i Rijeka i Istra, a ujedno ZP Gospić je pokrivalo i jedan od ključnih ciljeva Oluje: proboj do okruženog Bihaća.


Vi ste se pred Oluju nalazili u ZP Gospić…


– Ja sam u Zborno područje Gospić došao 1994. godine, početkom kolovoza, točno godinu dana prije same Oluje. Tada je bila postavljena nova zapovjedna garnitura, general Mirko Norac zapovjednik, ja sam bio imenovan načelnikom Stožera Zbornog područja, a brigadir Prpić je bio zamjenik. Ubrzo sam ja postavljen na mjesto zamjenika zapovjednika, a načelnik Stožera je postao brigadir Agim Čeku. ZP Gospić je pokrivalo Ličko-senjsku, Primorsko-goransku i Istarsku županiju. Dobili smo i ojačanja, tako da su pod našim zapovjedništvom bile i 1. gardijska brigada Tigrovi te 150. Brigadu HV. Zborno područje Gospić je u operaciji Oluja  brojilo 29.791  ljudi.




Promjenom zapovjedne garniture u Gospiću, počeli smo s sveobuhvatnim pripremama za oslobađanje Hrvatske.


Niz bljeskova


Kako su tekle pripreme za Oluju?


– U jesen 1994. godine smo dobili naredbu da  isplaniramo operaciju Bljesak-4. Naime, operacije za oslobađanje Hrvatske su se zvale Bljesak-1, 2, 3, 4, a Zborno područje Split je planiralo operaciju pod kodnim nazivom Kozjak. Kodno ima za ZP Gospić je bilo Bljesak-4. Kad je izvedena operacija Bljesak, to je bio Bljesak-1 zapravo, onda se mijenjaju nazivi pa Bljesak-2 postaje Oluja-1, Bljesak-3 postaje Oluja-2, a Bljesak-4 postaje Oluja-3, te ZP Gospić ima od svibnja 1995. zadaću provesti Oluju-3. Završne planove za Oluju-3  odobrio je Načelnik GS HV general zbora Janko Bobetko početkom srpnja 1995.


Napomenuo bih da smo mi već u studenom 1994. imali situaciju kad se razmišljalo da li da krenemo s oslobađanjem. Naime, vojska tzv. RSK-a je s teritorija Hrvatske, s aerodroma Udbina, narušavala zonu zabrane letenja iznad Bosne i Hercegovine, napadajući Bihać. Tad smo ozbiljno razmišljali o pokretanju operacije , ali se dogodila intervencija Ujedinjenih naroda te je aerodrom u Udbini 21. studenoga 1994. bombardiran iz zraka. Aerodrom je tada bio prekinut na četiri dijela.


Krajem tog mjeseca u provjeru nam je stigao i general zbora Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera, koji je provjerio kako smo spremni za operaciju. Svatko od nas je trebao znati zadaće i planove za postrojbe dvije razine ispod naše zapovjedne, odnosno mi iz stožera ZP-a morali smo znati planove za pojedinačne bojne. Tada smo sve to prošli i bili smo planski pripremljeni za operaciju.  Već te zime smo napravili brojne pomake i na pitanju doktrine, obuke, logistike, organizacije i pripreme. Mi smo imali personalne promjene na čelu postrojbi, tako da smo sada imali zapovjednike koji su bili spremni izaći na čelo svojih ljudi i voditi ih, koji su spremni za žrtvovanje i brzo reagiranje.


Kako je to izgledalo na terenu?


– Tijekom 1995. godine temeljem tih već razrađenih planova krenuli smo s uvježbavanjem postrojbi. Pri tome smo nastojali čim realnije obavljati vježbe, tako da bi recimo bojna za koju je predviđeno napredovanje kroz šumsko područje tijekom Oluje i uvježbavala se na šumskom području. Pazili smo i da meteorološki uvjeti odgovaraju kraju u kojem bi jedinica trebala napredovati. Uvježbali smo »bojnu u napadu« u što realnijim uvjetima, kako bi bili što sigurniji da smo spremni za akciju.


Dolazi se tako do svibnja 1995. godine i operacije Bljesak, gdje je ZP Gospić dobilo zadaću da bude u defanzivnom položaju, spremno za prelazak u napad ako bude potrebe. Iskreno, mi smo već tada vojno bili spremni za osloboditi Hrvatsku, ali mislim da nisu postojali drugi uvjeti, logistički i politički, da se to obavi.


Prijeteći genocid


Politički uvjeti uskoro su se promijenili…


– Da, došlo je do promjena na političkom planu, što je dovelo do toga da je naša akcija ne samo moguća, nego je i nužna. Nakon genocida u Srebrenici, spremalo se mnogostruko gori scenarij za Bihać. Procjena je bila kako se u enklavi Bihać u tom trenutku nalazilo 200 tisuća žitelja. Koristeći usporedbu sa Srebrenicom, prijetio je genocid nad 40-50 tisuća muškaraca. S obzirom da je Bihać strateški bio važan za Hrvatsku te da se dio napada na taj grad vodio sa samog teritorija Hrvatske, naša je dužnost bila da reagiramo. U isto vrijeme je zbog odbijanja Milana Martića propala i politička inicijativa s planom Z4.


Kada saznajete da se sigurno ide u akciju?


– Meni je bilo jasno da idemo već oko 25. srpnja, kad su stigle zapovjedi za mobilizaciju. Meni je bilo bitno da se pozivi za mobilizaciju podijele prije vikenda, prije subote 29. srpnja, da ljudi ne bi otišli na selo ili vikendicu. Ja sam bio u Upravi za obranu u Rijeci i tog petka 28. srpnja bilo mi je bitno ubrzati proces podijele poziva prije vikenda. Zato sam taj posao strahovito ubrzavao, a u isto vrijeme nikome nisam smio reći zašto ubrzavam, kako bi akcija ostala tajna.


U ponedjeljak 31. srpnja  se događa Brijunski sastanak, na kojem  su zapovjednici zbornih područja morali izvijestiti kad će biti spremni za početak operacije. General Norac je temeljem i mojih izvješća zaključio da će ZP Gospić za operaciju biti spremno 2. kolovoza te je tako i izvjestio na sastanku s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom na Brijunima. Napomenuo bih kako je primarno akcija trebala započeti 3. kolovoza, no zbog sastanka u Ženevi na kojem je definitivno odbijen plan da se započne proces mirne reintegracije okupiranih hrvatskih područja, odgođena je za 24 sata.


Kakvi su planovi bili u samom ZP Gospić?


– Naše procjene su uzimale mogućnost da prvi dio operacija traje tjedan dana. No, znali smo da moramo biti brzi, jer je 108 stanovnika Podlapače, hrvatskog stanovništva, bilo u okruženju četiri godine, te su bili pod zaštitom UNPROFOR-a. Kako se u Srebrenici to pokazalo kao nedovoljna zaštita, cilj nam je bio što prije doći do sela, kako se neprijatelj ne bi njima osvetio za napad. General Norac je skupio sve zapovjednike razine brigade i samostalne bojne u stožeru ZP 3. kolovoza navečer, oko 22 sata, pojasnili smo da se kreće u bitku svih bitaka te da je nužno čim prije spojiti se sa snagama Petog korpusa ABiH.


 Bitka svih bitaka


Da se malo odmaknemo od prošlosti, što danas mislite o tim događajima, o Oluji?


– Oluja je bila bitka svih bitaka u povijesti Hrvata. Držim da je baš Oluja dovela do stabilnosti u jugoistočnoj Europi, da tada nisu zaustavljeni napadi na Bihać i da se dogodio još jedan masovniji genocid, mira na ovim prostorima ne bi bilo do danas.


Ponosan sam, jer se operacija vodila po pravilima integrirane bitke. Naime, svi dijelovi društva bili su uključeni u operaciju, vojni, politički, informacijski, gospodarski. Na kraju krajeva, čak je i 5. Korpus Armije BiH bio integriran u operaciju, jer su oni znali, da se u njihovom slučaju, istinski bore za golo preživljavanje.


Koji su smjerovi napada bili na gospićkom području?


– ZP Gospić imao jedan glavni smjer napada  Glibodol-Lička Jesenica-Saborsko-Tržačka Raštela-granica RH-BiH da se izbije na državnu granicu i spoji s Petim korpusom. Bila su i dva pomoćna pravca Čanak – Trnavac – Homoljačko Polje – Ličko Petrovo Selo i Novi LIčki Osik – Ljubovo – Bunić -Udbina-Lapac. Zapovjednik Norac je bio na glavnom pravcu, dok sam ja u njegovo ime preuzeo zapovijedanje na pomoćnim. Smjer probijanja prema Bihaću bio je  Glibodol-Lička Jesenica-Saborsko-Tržačka Raštela-granica RH-BiH, a to je bio i jedan od dva glavna pravca napada uopće u Oluji. U čitavoj operaciji se napadalo na preko 30 različitih smjerova, ali Bihać i Knin su ipak bila dva glavna. Napadi na pomoćnim smjerovima počeli su točno u sekundu u pet ujutro, dok je na glavnom smjeru prodor započeo sat kasnije. To smo napravili kako bi prikrili glavni smjer kretanja naših snaga. Ja sam dva sata prije samog početka napada obišao crtu bojišnice s brigadirom Milanom Čanićem, koji je jako dobro poznavao teren. Zanimalo me prije svega hoće li biti problema s maglom u dolini Gacke, što bi otežalo posao topništvu i zrakoplovstvu. No, nije bilo nikakvih naznaka magle, operaciju smo mogli početi prema planu.


Nevjerojatna dinamika


General Miljavac kazao je kako je dinamika bitke prvog dana bila takva da nije stigao ni promisliti koliko je veliko to što se radi. Je li i u vašem slučaju bilo tako?


– Dinamika borbe je bila strašna. Stalno vam dolaze nove informacije, nova izvješća. U isto vrijeme se moraju raditi i budući planovi, s obzirom na kretanje na bojišnici. Tako nisam imao vremena niti previše se veseliti kad se radio-vezom 5. kolovoza proširila vijest da smo oslobodili Knin. To nam je dalo novu snagu i stvorilo polet kod svih nas, ali bili smo na terenu, nije bilo vremena za nekakva slavlja. Znali smo kako moramo ubrzati tempo i što prije doći do cilja.


Kakvi su bili prvi udari topništva i zrakoplovstva?


– Izuzetno precizni. Moram kazati da su one naknadne priče o prekomjernom granatiranju bile apsurdne. Jednostavno nismo imali niti dovoljno streljiva da ga rasipamo nekakvom neselektivnom vatrom. Zbog toga je naše topničko djelovanje kao i djelovanje zrakoplovstva bilo kirurški precizno. Ne smije se jedna stvar zaboraviti: mi smo nad neprijateljem imali prednost samo u ljudstvu, brojčano su u oklopu i topništvu oni ipak bili snažniji. Stoga smo i znali da nam pobjeda ovisi o našim ljudima i njihovoj odlučnosti i hrabrosti, te o našem vojnom umijeću.


Sjećate li se trenutka kad se general Mareković i general Dudaković susreću na mostu, kad se spojilo s Bihaćom, kakav je onda prevladavao osjećaj? Ponos ili olakšanje?


– Mi smo znali da je došlo do spajanja i prije sastanka, jer jasno da su se postrojbe susretale na različitim mjestima i prije, što se čulo preko veze. Osjećaj koji je prevladavao bio je ponos, vremena za neko olakšanje nije bilo još uvijek.


Što vam je najteže bilo tih dana?


– Izvješća o mrtvima. To su bila nečija djeca, očevi, braća, muževi. To me je najviše brinulo, da ne donesem u brzini neku odluku koja će vojnike odvesti u smrt. Iza toga sam imao strah od teškog ranjavanja koje bi me učinilo nepokretnim invalidom, a strah od smrti je tek bio na trećem mjestu, tu mi je samo bilo bitno ako se dogodi, da bude brzo.Nama su, nažalost, u Oluji poginuli i zapovjednici, poginuo nam je zapovjednik 118. pukovnije Ivan Čanić Baja, koji je poginuo od metaka koji je dobio u predjelu grudnog koša. Poginuo je i zapovjednik bojne u 111. brigadi, Zoran Turčić. On je poginuo već u 4.15 ujutro prvog dana operacije. Poginuo je i zapovjednik satnije Dominko Lovrić, gdje su na trenutke pomislili da se radilo i o meni, jer je stigao izvještaj da je stradao časnik D. Lovrić. Inače, jedna od najtežih scena mi je bila kad sam vidio tijelo Baje Čanića kako leži na podu hodnika gospićke bolnice i kada ga je njegov stric brigadir Milan Čanić poljubio u hladno čelo. Težak je taj trenutak kad shvatiš da nema nekog s kime ste mnogo toga dijelili u životu.