Grad: Rijeka
Danas: 34° djelomično oblačno
Sutra: 13° 35° vedro
18. kolovoza 2017.
Razgovor za Novi list

Intervju Drago Krpina žestoko napao Pupovca: 'On je ratovao protiv Hrvatske - drugim sredstvima'

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 12. veljača 2017. u 9:14 2017-02-12T09:14:27+01:00

Širio je miloševićevsku propagandu koja je opravdavala agresiju na Hrvatsku. Sjetimo se samo njegovih sramotnih laži o prekrštavanju srpske djece za koje nikad nije položio račune

Drago Krpina nedavno je postao zamjenik predsjednika Kluba utemeljitelja HDZ-a, što je njegova prva stranačka dužnost nakon dugo vremena. Iako kaže da nije to shvatio kao svoj veliki povratak u politiku, ističe da ima ideja što bi se moglo učiniti u HDZ-u i hrvatskom društvu. No, Krpina je, s obzirom da je u HDZ-u od osnivanja, odličan poznavatelj povijesti stranke koji može govoriti o tome zašto je HDZ politički uspješan i poslije četvrt stoljeća, po čemu je gotovo bez premca u bivšim komunističkim europskim državama. Stranke koje su u tim državama na vlast došle nakon prvih demokratskih izbora, danas u pravilu ne predstavljaju ozbiljnu političku snagu. Međutim, HDZ je biračima i dalje privlačan.

– Nije to baš isto kao nekad. Do parlamentarnih izbora 2000., HDZ je na nacionalnoj razini dobivao i do milijun i 300 tisuća glasova. Nakon prvih izgubljenih izbora, HDZ dobiva približno 800 tisuća glasova. Osim toga, stranka više nije samostalno na vlasti nego u koalicijama. Ali, istina je da HDZ još uživa veliku podršku birača. Razlog tomu je činjenica da je Hrvatska kao samostalna država nastala u ratnim okolnostima, a HDZ je u to vrijeme kao stranka koja je obnašala vlast stvarala vojsku, organizirala obranu, oslobađanje, vodila zemlju do međunarodnog priznanja...

Od tada je već prošlo dosta godina.

– Da, ali još uvijek je živo puno birača koji su sudjelovali u tim događanjima. Računam da barem 500 tisuća birača i danas bezuvjetno glasuje za HDZ, koji im je sinonim za hrvatsku državu. Možemo mi sad propitivati je li to s politološko teoretskog stanovišta opravdano ili ne, ali ti ljudi znaju da je HDZ stvorio strukturu koja je ostvarila spomenuta povijesna postignuća. Za njih bi ne glasanje za HDZ predstavljalo neku vrstu izdaje ideje o stvaranju hrvatske države. Da je na čelu stranke svih proteklih izbora bio bilo tko, stalnih petstotinjak tisuća birača bi glasovalo za HDZ. Naravno, protokom vremena ta će se vrsta birača smanjivati iz bioloških razloga. Upravo zbog toga sadašnje vodstvo HDZ-a je pred velikim izazovom da stranku programski i u vođenju praktične politike tako usmjerava da ona postane privlačna naraštajima koji dolaze.

Foto D. Kovačević

Između Ive Sanadera, Tomislava Karamarka ili Andreja Plenkovića teško je pronaći neki zajednički nazivnik, ali HDZ-ovim biračima to nije problem.

– Za spomenutih, po mojoj procjeni oko petstotinjak tisuća HDZ-ovih birača nije presudno tko je predsjednik stranke. Oni moglo bi se reći bezuvjetno glasuju za svoju stranku. Prilikom proteklih parlamentarnih izbora, ispred birališta mi je prišla jedna postarija gospođa i rekla mi: »A, sinko šta ću, ja san opet glasala za naše, (mislila ja naravno na HDZ), a za kog ću, meni su u onom drugon ratu prid kućum u Medviđi četnici ubili ćaću.« Nisam siguran da je nju uopće zanimalo, možda nije ni znala tko je trenutno predsjednik stranke. K tome, nemojte zaboraviti, HDZ je na vlasti u velikom broju županija, gradova i općina, a, budimo iskreni pa priznajmo, obnašanje vlasti veže dio birača zainteresiranih da se ne dogodi politička promjena koja bi proizvela neizvjesnost. SDP dolazi na vlast kad se dio birača HDZ-a toliko razočara u stranku da ne izađu na izbore.

Bolestan obračun s mrtvim Tuđmanom 

HDZ je, unatoč nevjerojatnoj lojalnosti svojih birača, znači dva puta ipak bio u opoziciji, a Hrvatska nije u tom razdoblju nestala. A značajan dio birača HDZ-a svejedno tu stranku poistovjećuje s Hrvatskom.

– To uvjerenje kod birača lijeve stranke učvršćuju , ponajprije SDP i svojevremeno Ivo Josipović, neospornom relativizacijom države kakvu birači HDZ-a doživljavaju i žele. Svjedočili smo kako je politika Stjepana Mesića i Ivice Račana dovodila u pitanje temelje na kojima je nastala Hrvatska, od odnosa prema braniteljima, Hrvatskoj vojsci, zapadnom Balkanu, do unošenja kaosa s kalendarom, nazivima i datumima državnih praznika, ukidanja pokroviteljstva nad obilježavanjem Bleiburške tragedije... Mesićeva zajapurena, pa rekao bih čak i bolesna potreba za obračunom s mrtvim Tuđmanom, homogenizirala je na poseban način biračko tijelo HDZ-a, emotivno ih vezala za Tuđmana i stranku. Nažalost, nakon što je HDZ pobijedio na parlamentarnim izborima 2003., i to na žestokoj kritici detuđmanizacije, dogodila se jedinstvena politička perverzija, stranka je, na čelu sa Sanaderom i družinom, nastavila još odlučnije provoditi tu istu, račanovsku i mesićevsku politiku.

Ali, HDZ je ipak pobijedio na izborima 2007. To pokazuje da je biračima HDZ-a zapravo apsolutno svejedno je li stranka za tuđmanizaciju ili za detuđmanizaciju.

– Ti izboru jesu specifičnost. Međutim i oni su potvrdili postojanu homogenost spomenutog biračkog tijele HDZ-a. To »bezuvjetno« stranačko biračko tijelo, kao što HDZ povezuje sa stvaranjam hrvatske države, SDP povezuje s komunističkim i jugoslavenskim nasljeđem i relativizacijom hrvatske države. Mnogi su bili ogorčeni Sanaderovom prevratničkom politikom, ali su ipak, kako su mnogi govorili »začepili nos« i glasovali za HDZ, kako vlast ne bi preuzeo SDP.

Foto D. Kovačević

Što se, dakle, samog obnašanja vlasti tiče, HDZ-ovi birači vrlo su fleksibilni. Nisu se, primjerice, bunili kad je HDZ nakon izbora 2007. koalirao sa SDSS-om, onda im je super bilo kad je Karamarko govorio da je ta koalicija bila ponižavajuća za HDZ, a danas im opet nimalo ne smeta što je Plenković u koaliciji sa SDSS-om.

– Koliko je meni poznato, sadašnji HDZ nije u koaliciji s SDSS-om. Radi se samo o tome da je Klub nacionalnih manjina odlučio prilikom glasovanja o povjerenju sadašnjoj Vladi glasovati – za. Zbog Sanaderove koalicije sa Stanimirovićem, koji je bio »ministar« u okupacijskoj vlasti u Hrvatskom podunavlju članovi i birači HDZ-a, škripali su zubima. Nije tu riječ o nekakvom šovinističkom antisrpskom stavu HDZ-ovih birača. I u vrijeme predsjednika Tuđmana uvijek je u Vladi i drugim strukturama vlasti bilo i ljudi srpske nacionalnosti. Sporno je koaliranje s ljudima, poput Stanimirovića, koji su neposredno sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Možete li zamisliti da je u Francuskoj vladi nakon drugog svjetskog rata sudjelovao netko od predstavnika Hitlerove okupacijske vlasti na okupranom francuskom teritoriju!? Naravno da bi to bilo nezamislivo. U Hrvatskoj je nešto takvo nažalost bilo moguće.

Ne radi se o netrpeljivosti prema Srbima 

Danas nitko iz HDZ-a niti riječi nije rekao zato što im je stranka opet u koaliciji sa Stanimirovićem.

– Kao što sam rekao, koliko je meni poznato, danas takva koalicija ne postoji. Inače, ponavljam, nije sporna koalicija sa strankom srpske nacionalne manjine. Sporno je koaliranje s ljudima koji su sudjelovali u ratu protiv Hrvatske. To je bio neviđeni primjer nacionalnog mazohizma i samoponižavanja. Nepravedno je to i prema Srbima koji su bili u hrvatskoj vojsci, a nije ih bilo malo. Zamislite kako se osjeća moj poznanik Ratko Despot, pukovnik HV-a srpske nacionalnosti, kad se forsira nekoga tko je i njemu bio s druge strane bojišnice. Ne radi se ovdje o netrpeljivosti prema Srbima nego prema onima koji su ratovali protiv Hrvatske. Protiv Hrvatske jesu ratovali isključivo Srbi, da bili su tu i Crnogorci, ali nisi svi Srbi, pa ni svi Crnogorci bili na toj strani. Sjetimo se primjera velikog crnogorskog pisca Jevrema Brkovića koji se za vrijeme srpsko crnogorske agresije na hrvatsku sklonio u Zagreb.

Vi se onda slažete s Karamarkovom ocjenom o ponižavajućoj koaliciji sa SDSS-om.

– Ne sjećam se točno što je on rekao, ali, ponavljam, za mene je perfidno, neprihvatljivo i sramotno uključivati u strukture vlasti i koalirati s onima koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Tim je ljudima mjesto pred hrvatskim sudovima, a ne u hrvatskom parlamentu.

Milorad Pupovac nije ratovao protiv Hrvatske.

Foto D. Kovačević

– Nije s puškom u ruci, ali jest političkim sredstvima. Pupovac je širio miloševićevsku propagandu koja je opravdavala agresiju na Hrvatsku. Sjetimo se samo njegovih sramotnih laži o prekrštavanju srpske djece u Hrvatskoj za koje nikad nije položio račune. On je svojim bezbrojnim lažima na najneposredniji način opravdavao Miloševićevu agresiju na Hrvatsku. Naime, da je bilo istina ono što je on lažno izjavljivao, agresija na Hrvatsku bi bila razumljiva. To je i bio njegov cilj na kojem je po mom dubokom uvjerenju radio u dosluhu s Beogradom. Taj sveprisutni profesionalni Srbin danas nastoji biti mjera i arbitar demokratičnosti u Hrvatskoj. Kad bi imao imalo časti i najobičnijeg ljudskog poštenja sakrio bi se u mišju rupu ili bi se barem javno ispričao za gnjusne laži koje je po svijetu širio o Hrvatskoj, dok se ona borila za golo preživljavanje. On, na kraju krajeva, i samim Srbima u Hrvatskoj i danas radi veliku štetu jer onemogućava ili barem otežava njihovu normalnu integraciju, pri tom nikako ne mislim na asimilaciju, u hrvatsko društvo. Sami Srbi u Hrvatskoj imaju i te kako razloga suprotstaviti se načinu na koji on »štiti« njihova prava uporno ih gurajući u nekakav geto. Svih proteklih dvadeset i pet godina najveća nepravda u Hrvatskoj radi se prema hrvatskim građanima srpske nacionalnosti koji su odbili sudjelovati u ratu protiv Hrvatske a osobito prema onima koji su i osobno sudjelovali u njezinoj obrani.

Upitna Karamarkova dosljednost 

Sanadera smatrate detuđmanizatorom, a Karamarko je izabran za predsjednika HDZ-a s programom tuđmanizacije stranke i države. Jeste li ga takvim shvaćali?

Kako je Tuđman strastveno branio Tita

– Svjedok sam bio 1999. jednog dijaloga predsjednika Tuđmana i Ivice Kostovića tijekom kojeg se, u jednoj mikro formi, odigravala cijela hrvatska nacionalna drama dvadesetog stoljeća. Ručali smo i Tuđman je govorio o povijesnim Titovim zaslugama. Želim pripomenuti da je isto tako često govorio o njegovoj, Titovoj, osobnoj odgovornosti za stravične zločine koje su komunističke vlasti počinile nakon rata. Kao njegove zasluge navodio je priključivanje Istre i Dalmacije Hrvatskoj, isticao je da bi bez partizanskog pokreta bila obnovljena unitarna Kraljevina Jugoslavija, naglašavao važnost Ustav iz 1974. na temelju je tzv. Badinterova komisija 1991. utvrdila da međurepubličke granice imaju karakter međudržavnih granica što je bio temelj za međunarodno priznanje Hrvatske u njezinim sadašnjim granicama... U jednom trenutku, dok je Tuđman u zanosu govorio o Titovim povijesnim zaslugama, Kostović je spontano lupio šakom po stolu i rekao: »Predsjedniče, pa kako to možete govoriti, Tito je bio običan drumski razbojnik«. Tuđman je pobjesnio na njega, tanjuri su skakali po stolu i vikao je: »Ništa nisi razumio, koliko godina imaš, kakve si sve škole završio, a ništa ne razumiješ«. Svašta mu je izgovorio. Međutim, Kostović je ostao pri svome: »Predsjedniče, žao mi je što se ljutite, ali ovo je istina. Moj je otac prošao Križni put i to mi je pričao«. U tom kratkom i uzgrednom, ali dramatičnom dijalogu zrcale se sve kontroverze, sva dramatičnost pa i tragičnost hrvatske povijesti posljednjih 60, 70 godina.

– O Sanaderovoj antituđmanovskoj politici već je mnogo rečeno. Međutim i on je znao jednako kao i Karamarko da je na bilo kojem javnom skupu pozivanjem na Tuđmana pljesak zajamčen. Međutim, Tuđmanova politika je bila puno slojevitija od aktualnih pragmatičnih pojednostavljivanja. Ilustrirat ću vam to jednim primjerom. Nikad ne dolazim na skupove na kojima se u Zagrebu zahtijeva promjena naziva Titovog trga, iako mislim da je to ime trebalo promijeniti odmah 1990., ali kad već nije, to svakako treba što prije učiniti. Svatko bi mi tamo, naime, s pravom mogao predbaciti da je HDZ dovoljno dugo imao vlast na državnoj razini i u gradu Zagrebu pa nije izmijenio naziv tog trga. Nitko od nas u tih deset godina dok je Tuđman bio predsjednik nije mu se suprotstavio i odlučno tražio da se to promijeni, nitko zbog tog nije demonstrativno podnio ostavku ili napustio HDZ. Bilo bi licemjerno kad bih ja sad bio u prvim redovima na tim prosvjedima na kojima se potpuno opravdano zahtjeva micanje Titova imena s tog prekrasnog trga. Kad je riječ o Karamarkovu pozivanju na Tuđmana, prvo što se kao ozbiljno pitanje nameće jest pitanje vjerodostojnosti i dosljednosti. U vrijeme kad je Stipe Mesić, kao novoizabrani predsjednik Republike po Hrvatskoj i svijetu javno pričao morbidne viceve o Tuđmanu, pa i onaj, bilo je to u vrijeme kad je Miloševiću bio zabranjen izlazak iz Srbije, po kojemu je jedina razlika između Tuđmana i Miloševića ta što Tuđman ne može iznad zemlje, a Milošević ne može iz zemlje, Karamarko je, kao što je opće poznato bio njegov glavni operativac.

I Plenković rijetko završi govor, a da barem jednom ne spomene Tuđmana. Interpretira li on dobro Tuđmana?

– Plenković se, koliko sam informiran, u HDZ učlanio 2011. Do tada nije sudjelovao u političkom životu, radio je u diplomaciji i javnosti nisu poznati njegovi politički stavovi prije tog vremena. Legitimno je što se poziva na Tuđmana, a još će bolje biti ako će takvu politiku prakticirati, a ne da mu to samo bude pomagalo za dobivanje pljeska na javnoj sceni. Želim vjerovati da je njegovo pozivanje na Tuđmanovu ostavštinu iskreno i da će to potvrditi u praktičnom vođenju HDZ-a i hrvatske politike.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka