Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 4
Sutra: 16° 16° 4
15. studenoga 2019.
Već viđeno

Desničari u Hrvatskoj nemaju identiteta, svi bi oni samo "popravljali" HDZ

SLAVKO MIDŽOR/PIXSELL
SLAVKO MIDŽOR/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 29. srpanj 2019. u 7:22 2019-07-29T07:22:00+02:00

Stajalište pravih, umjerenih hrvatskih konzervativaca je da moderna Hrvatska nema ništa s NDH, dok je desničari uglavnom doživljavaju kao obnovljeni i popravljeni nastavak te rasističke i genocidne države

Raskolom Nezavisnih za Hrvatsku nastavljaju se raskoli i usitnjavanja krajnje desničarskih stranaka još od početka višestranačja u Hrvatskoj. Možda se nikad nije kao posljednjih mjeseci, prije početka kampanje za izbore za Europski parlament nagađalo i pričalo o možebitnom zajedničkom nastupu desničarskih stranaka. Razlog može biti jednostavan. Tomislav Karamarko bio je sve bitnije sitne desničarske stranke uključio u koaliciju s HDZ-om, zajedno s njima izašao je na parlamentarne izbore 2015. godine, a dolaskom Plenkovića na čelo HDZ-a te su strančice ostale bez potpore HDZ-a.

Kako nisu više (post)izborni partner HDZ-u, moraju tražiti samostalno mjesto pod suncem, a kako su sitne i slabe nešto mogu postići jedino zajedno. No, tu postoji za njih trajni problem. Nikad u ovih posljednjih 28 godina desničarske stranke se nisu uspjele ujediniti.
U ovom trenutku u Hrvatskoj ima čak sedam pravaških stranaka. Pravaška tradicija u Hrvatskoj je jako duga i isto tako raskolna, no, svakako, jedan njihov krak vodi i do Ustaša, osnovanih 1930. koji su od 1941. do 1945. držali vlast u zločinačkoj NDH.

Ubojstvo Paradžika

U postkomunizmu obnovljena Hrvatska stranka prava osnovana je početkom 1990. godine, osnovali su je Dobroslav Paraga, Ante Paradžik i Krešimir Pavelić. Na prve parlamentarne izbore te godine išli su zajedno s HDZ-om. Predsjednik je postao Paraga, a Paradžika su u rujnu 1991., u to već ratno vrijeme, na jednom od check pointa na ulazu u Zagrebu u automobilu izrešetali hrvatski policajci. Policajci osuđeni za ubojstvo odležali su u zatvoru tek negdje godinu i pol i smatra se da ubojstvo Paradžika nije bilo slučajno nego da je bilo političko.

U to vrijeme je HSP već osnivao svoju stranačku vojsku HOS (Hrvatske obrambene, ili pak oružane snage), tu odluku su donijeli nakon agresije JNA na Sloveniju u lipnju 1991. HSP je nabavljao i oružje, ispred zagrebačkog Starčevićevog doma HOS-ovci su postavili top zarobljen u borbama s JNA a na zidu u unutrašnjosti stranačkih prostorija bio je postavljen i ogroman poster Ante Pavelića, poglavnika NDH-a. Danas se Dan HOS-a obilježava na datum osnutka NDH-a 10. travnja a u njihovu grbu je ispisan ustaški pozdrav »Za Dom spremni«.

Žestoko predizbornu kampanju je predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga vodio 1992. godine jer iako je zaključen mir 3. siječnja 1992., Hrvatska nije imala pod kontrolom trećinu teritorija. Tada je HSP na izborima dobio pet zastupnika, za predsjednika stranke je kasnije te godine izabran Anto Đapić, a Paraga je osnovao Čistu stranku prava. Pravaši su izašli najjači poslije parlamentarnih izbora 2003. godine, tada su osvojili čak osam zastupničkih mandata, ali kad se računa u postocima i taj broj je bio samo šest posto izabranih zastupnika. No, HDZ tadašnjeg predsjednika Ive Sanadera nije želio pravaše u koaliciji zbog imidža ekstremno nacionalističke stranke. Pred iduće izbore 2007. HDZ ih je uspio toliko oslabiti da su dobili samo jedan jedini mandat. Sanader je imao parolu: »Glas za HSP je glas za SDP«. Poslije tog saborskog saziva, pravaša više nije bilo u parlamentu kao samostalne stranke.

Pravaši završili priču

Od početka 90-ih pa do danas desničarske stranke orijentiraju se prema HDZ-u jer je HDZ veliki dio svoje povijesti objektivno bio i stranka krajnje desnice, dakle, uglavnom je mogao apsorbirati ako ne sve onda vrlo veliku većinu birača desnice. Zbog toga bi se moglo reći, onda kada je HDZ želio krajnju desnicu uz sebe, oni su se mogli pasivizirati i nisu se trebali ujedinjavati, jer je tu bio HDZ koji je to činio. No, najveći sklad HDZ-a i desničara bio je u godinama kada je Karamarko bio šef HDZ-a.

»Osim rascjepkanosti na desnici, sada je na djelu kompletno usitnjavanje stranačke scene. U centru je ta rascjepkanost otprije - HNS, HSLS, Demokratski centar (koji još uvijek negdje postoji) i sada bi u lijevi centar spadalo i Pametno. Rascjepkanost je i na ljevici. U platformi Možemo bile su tri opcije, pa imamo novu stranku Start, pa Radničku frontu. No, sada se dogodila i rascjepkanost protestnih stranaka - imamo Kolakušića, Živi zid i Pernarovu stranku. Postavlja se pitanje koja od tih grupacija bi do parlamentarnih izbora mogla izgladiti međusobne ego-sporove. Rascjepkanost je prevelika i to bi moglo koristiti HDZ-u i SDP-u«,, govori nam politički analitičar Ivan Relković.

Ako Amsterdamska koalicija uđe pod SDP-ov kišobran postavlja se opet pitanje ‘trećeg puta’, tko će ga formirati. Ako loše prođe u predsjedničkoj kampanji Mislav Kolakušić, Relković ne vjeruje da će tri protestne opcije donijeti poneki mandat nego će možda Sinčić dobiti u svojoj izbornoj jedinici, Pernar u svojoj i Kolakušić ponegdje.
Relković ističe da desnica zapravo neprestano pokazuje želju ‘popravljanja’ HDZ-a. Više bi ‘popravljali’ HDZ, nego što bi se fokusirali na proaktivne političke poslove.
Vidjelo se i u Nezavisnim za Hrvatsku da su oni bili više fokusirani na to kako odgovoriti Andreju Plenkoviću nego promovirati neke svoje aktivne politike. Kad je HDZ desno, govori nam Relković, onda je taj prostor desnice koja je još desnije smanjen, onda oni svi prijeđu u neku Domoljubnu koaliciju. Ne odbijaju biti s HDZ-om. No, kada HDZ učini ovakav otklon, kao u vrijeme Plenkovića, otklon od nekih tema koje su svjetonazorski njima bitne, tada počinje to tzv. popravljanje HDZ-a. A to je sada vidljivo i u skretanju Mosta. Tako i Most forsira neki brakolomni odnos s HDZ-om, ističe Relković.

Sada se čini, kaže Relković, da su pravaši završili priču, osim Karla Starčevića, gradonačelnika Gospića. Oni više ne prolaze, a najbliži svjetonazorski su im zapravo Nezavisni za Hrvatsku. A suverenisti, djelomično Most pa niti Marijana Petir, nemaju puno veze s tradicionalnim pravašima. Ova politička desna scena je sada življa i zato jer je koristila referendumske inicijative od kojih su se neke teme mogle jako profilirati jer su bile dodirne i s Crkvom. I sada je pitanje koja je zapravo budućnost te nove desnice.
Relkoviću se čini da je snaga suverenista bila u Ruži Tomašić. Ali i da se osim toga na tim izborima za Europski parlament interno kažnjavao i HDZ, zbog toga što je HDZ-ova izborna lista bila sastavljena tako kako je sastavljena. Crni labud je bio vidljiv, samo što ga je HDZ ignorirao, kaže Relković.

Poziv na ustašenje

Pitanje je je li moguće zajedničko okupljanje desnice u kojoj bi ona uspjela ostvariti rezultat od 10-tak posto, govori Relković.

Kad ih uspoređujemo, desničarske stranke dijele mnoge svjetonazorske vrijednosti s konzervativcima, ali su mnogo isključiviji nacionalisti. Koliko god je to bilo potpuno nerealno i neostvarivo, HSP je početkom 90-tih godina vidio Hrvatsku s istočnom granicom na Drini, kakva je bila u NDH. Pravaši su bili za jedinstvenu BiH ali smatrajući je ipak »proširenom Hrvatskom«. Doduše, i HDZ je pri svom osnutku govorio o Hrvatskoj u »prirodnim i etničkim granicama«.

Desničari domoljublje projiciraju putem odanosti Bogu, obitelji i naciji s tim da su im manjine u Hrvatskoj (srpska, prije svih), samo gosti, kako je ono prije nekoliko godina bila definirala Ruža Tomašić: »Hrvatska je za Hrvate a ostali su gosti«. Iako, Srbi ovdje kao autentično stanovništvo žive nekoliko stoljeća.

Stajalište pravih, umjerenih hrvatskih konzervativaca je da moderna Hrvatska nema ništa s NDH, dok je desničari uglavnom doživljavaju kao izvjesni obnovljeni i valjda popravljeni nastavak te rasističke i genocidne države. Stajalište je da je nastala voljom većine Hrvata, da su rasni zakoni bili nametnuti izvana a u pogibeljnim logorima bili su stacionirani državni neprijatelji. Na Dan oslobođenja Zagreba, Bruna Esih, predsjednica Nezavisnih za Hrvatsku napisala je na Facebooku da je to »obljetnica ulaska Jugoslavenske armije u opustjeli Zagreb. Događaj je to koji simbolizira pokolje i pljačku, a jugoslavensku okupaciju Hrvatske obilježilo je skidanje hrvatske i podizanje jugoslavenske zastave…« A Ruža Tomašić govori »nikad ne bih dala protiv ustaškog pokreta do 1941. i ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za Hrvatsku, ali koji nisu činili zločine. Zašto bih ih se odrekla?« jer »ustaše treba odvojiti od onoga što se događalo u NDH«.

Što se pobačaja tiče, desničari su za njegovu zabranu u gotovo svim slučajevima, konzervativci su svjesni toga da nije moguće u europskoj zemlji provesti potpunu zabranu.
Desničari nisu za liberalno, potpuno tržišno gospodarstvo nego mora biti nacionalno, a politička vlast određuje njegovu svrhu.

Koliko mogu (krajnji) desničari učiniti na parlamentarnim izborima, moći ćemo jasnije procijeniti nakon nastupa Miroslava Škore na predsjedničkim izborima. Škoro je nezavisni kandidat ali s podrškom desnice, bivšeg predsjedničinog savjetnika Mate Radeljića, njegovog kuma notornog Velimira Bujanca, Ruže Tomašić i Hrvatskih suverenista i vjerojatno jednog dijela NZH-a, pod vodstvom Zlatka Hasanbegovića. Ruže Tomašić neće biti na parlamentarnim izborima a bez nje nema zapravo ni Suverenista. Jer, nitko uopće ne zna kako se zove predsjednik Tomašićkine Hrvatske konzervativne stranke.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.