Zadnja crta prije Schengena

Dan s policijom u nadzoru granice: ‘Stvara se nepotrebna panika. Migranata je puno, ali nisu nasilni’

Edi Prodan

Foto Silvano Ježina

Foto Silvano Ježina

Stvara se atmosfera potpuno nepotrebne panike, straha, nelagode, kako god želite nazvati ovo što sada. Istina je naime jednostavna. Snažna ilegalna migrantska kretanja bilježimo uvijek u istom razdoblju: počinju kad zatopli, tamo negdje u travnju kad ovi naši planinski putevi postaju prohodnijima pa sve do kraja studenoga. Zimi, zimi sve miruje



Na velikom platou, parkiralištu pored DI Klana obavljale su se posljednje pripreme prije odlaska u ophodnju. Novinarska oprema stavljena je u specijalni policijski »pajero« koji, s obzirom na vrijeme i prijeđene kilometre, u sastavu posebnih jedinica pogranične policije ima status – člana tima. Brojnim radnicama i radnicima je upravo završavala smjena, a njima su policijske ophodnje ovakvog tipa dio svakodnevice, pozdravljale su naše domaćine, tim na čijem je čelu bio Neven Abramović, zapovjednik Postaje granične policije Rupa. A s obzirom na to da je u novinarskoj ekipi bio i kolega Silvano Ježina, sjećanja se nisu mogla izbjeći, sama su silovito krenula: godina 1991., Pakrac, Petrinja, istočna Slavonija, jug Dalmacije. Pa zima na 1992. godinu u Gospiću.


– Meni pričaš. Pa i sam sam ljeto 1991. proveo u Gospiću. Je, svakako da je ova migrantska kriza koja se na jedan specifičan način prelijeva i na naše, hrvatske prostore podsjetnik na ratna vremena. Ali samo na jednoj simboličkoj razini, kod ljudi koji su i sami prošli Domovinski rat. U stvarnosti, a mislim da za ovaj dio hrvatskog graničnog prostora kompetentnijih od nas, mojih policajaca i mene naprosto nema, priča je radikalno drugačija – istina je, ilegalnih migranata je više u odnosu na ranije, ali ni u jednom slučaju nije se dogodilo da je s njima bilo i najmanjeg incidenta. Niti da smo kod njih pronašli oružje. Ne mislim da se svaki nož kojeg koriste kao pomagalo kod jela može smatrati oružjem, uvodio nas je priču o svakodnevnom nadmudrivanju između ilegalnih migranata koji kroz »meki trbuh« Europske unije žele ući u Schengenski prostor te hrvatskih policajaca, svih pa i onih s najuvježbanijih razina, koji takve procese vrlo uspješno kontroliraju i usmjeravaju.


Uplašeni gljivari 


Napuštali smo širi prostor Klane, uspon je vodio prema Gumancu, na nekih tisuću metara nad morem. I ta u dokolici Korza toliko spominjana topla jesen prelazila je u temperaturama sasvim hladni dio godine. Prazni prostor. Tišina. Tek poneki uplašeni gljivar. Puna je sezona za branje »šumskog mesa«. Vrganji, lisičarke dobar su obrok. Pa i mogućnost zarade. Ali ne, ne boje se gljivari migranata: njima nije baš svejedno kad ugledaju policiju jer da bi se gljive bralo, valja uplatiti naknadu. Hrvatsko šumsko, prirodno blago ne može biti predmet besprizornog »krčmljenja«.




Foto Silvano Ježina


Foto Silvano Ježina



– Nadziremo točno 51 kilometar granične crte. Zapadna je pozicija na području Ćićarije, na predjelu između Muna i Vodica, sjeveroistočna na dodiru s Čabrom i njihovom policijskom postajom. Ono što želim istaknuti, a možda nije dio naših, bolje rečeno vaših, novinarskih priča je odnos sa slovenskom policijom, graničnom policijom. On je – apsolutno besprijekoran. U stalnoj smo vezi, a jako puno radnji na čuvanju granice obavljamo zajedno. Njihovi policajci dolaze u naše patrole, i suprotno. Istaknite to obavezno, zbog čega da se piše i govori samo o prijeporima sa Slovenijom. Vidite, kad je granica s problemima koje donosi migrantska kriza u pitanju, suradnja dviju država i dviju policija je odlična, naglasio je Abramović.


A naš »pajero«, visinomjeri su pokazivali više od tisuću metara nad morem, nailazi na »zapornicu«. Dok su policajci spominjali taj termin, mislili smo da je riječ o nazivu neke značajne kote. Dijalekt u Klani i toponimi koji se oko nje nalaze često imaju – slovenske ili slovenizirane nazive ili naglaske.


– Ma ne, uključio se smijući se Abramović, nije to nikakva kota! Zapornica je – granična rampa. Ovdje šumski put kojim prolazimo prelazi u Sloveniju. Pa su oni tu postavili – zapornicu, pojasnio nam je Abramović.


Foto Silvano Ježina


Foto Silvano Ježina



Koja naravno može zaustaviti vozila, ali ne i ljude. A nedaleko nje – fantastičan pogled. Kvarner na dlanu! Opatija, Cres, pa zbog čega migranti kad vide jednu ovakvu ljepotu uopće žele napustiti Hrvatsku?! I nama nedostaje radne snage u građevini, turizmu, poljoprivredi…


– Nismo im mi cilj. Oni žele u najbogatije države zapada. Tamo im uostalom živi jako velik broj sunarodnjaka, bilo iz koje države istoka da dolaze. To su za njih – obećane zemlje, dodaje Abramović.


Analiza rizika 


I to s jednom gotovo nevjerojatnom mirnoćom. Nama naime nije bilo baš svejedno dok smo makadamskom cestom Klana – Platak nastavljali prema području Suho gdje se nalazi i znamenita lovačka kuća. Tim više što su nam policajci napomenuli – ulazimo u područje koje se u svakom slučaju može smatrati jako izloženim ilegalnim migracijama! Pa i ne samo ljudi koji u potrazi za boljim, sretnijim i nadasve sigurnijim životom na zapad Europe kreću iz Sirije, Iraka, Afganistana.


Foto Silvano Ježina


Foto Silvano Ježina



– Da, susreti su česti. Ne računamo li prvi migrantski val koji nas je zapljusnuo 2015. godine, u ovih nekoliko godina broj evidentiranih ilegalnih migranata se točno – udvostručio. Paralelno s time, i naše se snage kao i materijalna sredstva na ovom području značajno ojačavaju. Naša se temeljna metodika rada oslanja na analizu rizika. Kad složimo taj izračun, prema njemu angažiramo potrebne snage. U ovom trenutku na graničnom području koje obilazimo aktivne su sve policijske strukture – od ophodnji u civilu u nespecifičnim automobilima, koje prigodom akcije ili zaustavljanja ljudi ili vozila koriste sve zakonom propisane identifikacijske oznake, od policijske značke nadalje pa sve do onih jedinica koje – nećete vidjeti. A one vas itekako hoće, zagonetan je Abramović.


Trstenik. Ostaci doma i odmarališta, zaštićeno područje prirode s kojeg studenti permanentno uzimaju uzorke kako bi pratili prirodne fenomene. Visina je 950 metara, a mi kao da ne možemo bez Domovinskog rata: spuštao se sumrak, a dolina Trstenik privlačila je lagane maglice koje su se polako kretale tim unikatnim prostorom. A nama, iako je dolazio mrak, tko drugi nego Gordan Lederer. I »Banijska praskozorja«.


– Ne želim ulaziti u zakonitosti vašeg posla, kao što ni vi nećete u one mojeg, ali mislim da se stvara atmosfera potpuno nepotrebne panike, straha, nelagode, kako god želite nazvati ovo što sada živimo. Istina je naime jednostavna: u dobu smo godine kad ilegalna migracija, u svojevrsnom brzom prebacivanju želi napustiti prostor krajnjih granica Bosne i Hercegovine te kroz ovaj dio Hrvatske, od Plitvica preko Gorskog kotara domoći se slovenske granice kako bi se prije zime dočepali cilja. To je sve. Snažna ilegalna migrantska kretanja bilježimo uvijek u istom razdoblju: počinju kad zatopli, tamo negdje u travnju kad ovi naši planinski putevi postaju prohodnijima pa sve do kraja studenoga. Zimi, zimi sve miruje, naglašava Abramović.


Foto Silvano Ježina


Foto Silvano Ježina



Rastući animozitet 


Je, možemo se s njime složiti, zašto ne. Pa ako netko ima jasnu sliku tog procesa, to je on i njegova policijska postaja, njegova policijska ekipa. Ali, s druge strane, baš nitko ne može zanemariti činjenicu da je ova tematika iznimno aktualna, da ju ljudi, i to masovno, analiziraju svakodnevno, da se boje za svoju imovinu na području migrantskih ruta, a raste i određeni animozitet prema tim ljudima koji se uvijek javlja kad se problem javi, a nitko ga do kraja ne pojašnjava. Uostalom, tekst koji se na portalu Novog lista pojavio kad je provaljeno u pet kuća za odmor na Malom Platku imao je čitanost koja je rasla brže od one kad je u Velikoj Gorici Matjaž Kek objavio ostavku!


– Jasni su mi strahovi, pa i u ovakvim situacijama. Znate, mi smo na maksimalnom oprezu jer jasno je da se među tim skupinama uvijek može naći i neka kojoj nije cilj samo ekonomski, socijalni, egzistencijalni. Ali, ponavljam – do sada smo evidentirali isključivo nenasilne susrete tako da ne možemo drugačije izvješćivati javnost. Uostalom, skoro su svakodnevni dolasci hitne pomoći na ova područja jer se stalno događaju padovi, lomovi. Najčešće je tome uzrok iscrpljenost zbog dugotrajnog putovanja. Ti ljudi silno pješače, mjesecima putuju iz svojih domova prema zapadu tako da ni to ne čudi. I baš kao što sam spomenuo odličnu suradnju sa slovenskom policijom, jednako tako ističem i onu s centrima za socijalnu skrb kao i s riječkim Stožerom za socijalnu skrb. Kad god nailazimo na »ranjive skupine« – malodobnu djecu, često i bez roditelja, ljude s upalom pluća, krvavih žuljeva, s raznim ozljedama – obavještavamo te institucije kao i liječničke timove KBC Rijeka i sve funkcionira u najboljem redu, po nama propisanom »načelu postupanja« i najznačajnijim protokolima propisanim od nadležnim međunarodnih institucija čega se mi striktno, ma i bez najmanjeg ekscesa pridržavamo, rezolutan je Abramović.


Podaci s terena 


Foto Silvano Ježina


Foto Silvano Ježina



U susret, sa slovenske strane dolaze svjetla automobila. Povišenog, najvjerojatnije terenca. Oprez naglo skače u zonu pripravnosti. Vjerojatno – slovenska policija. Dodatno približavanje odbacuje tu mogućnost. Naši policajci vozila slovenskih kolega gotovo pa – osjećaju, ne samo da ih po oznakama prepoznaju. Nije policija, ali su slovenski – geodeti i to na slovenskom teritoriju. Snimaju i postavljaju nove točke prepoznavanja. Digitalizacija kartografije je donijela nevjerojatne pomake, ali nije, bez ljudi i njihovog rada, kako bi se već reklo onog koji se obavlja »pješke«, svemoguća. Kraći razgovor, i njihova se imena unose u posebnu knjigu. Mi nastavljamo. Misli lete prema – ilegalcima. Pa i oni su dio – digitalnog doba. Nema ni kod njih mistike. Opremljeni s telefonima koji imaju preciznu digitalnu kartografiju i to onu posebno namijenjenu šumskim putevima. Uostalom, i na dijelu kojim se krećemo održavaju se prigodne biciklističke utrke i kakvi već sve ne »trailovi«. I ti ljudi imaju aplikacije s takvim kartama. K tome, a i u to smo gotovo sigurni iako nam nitko niti je htio, niti je mogao to potvrditi: i u takvu se kartografiju unose podaci s terena. Godine kojima migranti prolaze tim putem sasvim su sigurno u mape unosili, baš kao što to čine slovenski kolege koje smo susreli, podatke s terena. Vikendaška naselja su posebno draga jer u velikom dijelu godine, ili u radnom dijelu tjedna, nemaju stanare. Uostalom ne bismo se čudili da takve podatke prodaju domaći ljudi koji, baš kao što se neki bave ilegalnim prijevoznim jednakih takvih migranata, »dilaju« i informacije o pozicijama za neometani »odmor i okrijepu«.


– U pravu ste, ljudima koji prolaze ovim rutama sve je poznato. Oni ne lutaju, oni se kreću putevima i koordinatama koje im je netko vrlo precizno prezentirao. Idu prema dobivenim uputama. S jedne strane i nama je lakše jer je i nas iskustvo naučilo gdje ih i kad možemo očekivati, zaključuje Abramović.


A ima tu još mnogo, kad se uz pomoć struke uroni u problem te kad ga se sagleda s globalne razine, vrlo racionalnih spoznaja. Uostalom, Neven Abramović je policijsku struku razvijao od kad je moderne Hrvatske. Njegove su se specijalizacije događale u renomiranim svjetskim centrima, a dio je svoje specifične struke, od 2012. godine se nalazi na čelnom mjestu pogranične policije Rupa, spoznavao i u SAD-u, pa i uvidom u stanje i postupanje na granici te zemlje s – Meksikom.


– Mislio sam da ću u Rupi imat nešto mirniji policijski život. Ipak sam ja u policiji desetljećima. A onda se dogodila migrantska kriza. Bojim se, jer na globalnom se planu takvi pomaci baš i ne uočavaju, da ću prije ja u penziju nego će ta kriza stati, obravnava situaciju Abramović.


Pogledi sažaljenja 


I u pravu je. Prema određenim pokazateljima »sirijska kriza« ili »sirijske izbjeglice« su gotovo pa najmanje vezani uz tu državu. Jako je puno ilegalnih migranata iz Afganistana i Iraka, a tamo djeluju svojevrsne privremene »američke uprave«, dok su vjerojatno najzanimljiviji dio te migrantske priče su – Kurdi. Njih na »zapadu« ima desetak milijuna, dok ih je na matičnom području točno – 25 milijuna. No nemaju svoju neovisnu državu. Kad bi je imali, oduzela bi po komad Turske, Irana, Iraka i Sirije. S izbijanjem krize u toj državi, ponadali su se kako će riješiti i svoj vjekovni problem. No nisu. Kurdistan je i dalje samo – sanjani pojam. U susretu s njima i naši se policajci ponekad sjete hrvatske želje i težnje za samostalnošću. Koju su, pa i neki od onih koji rade u najrazličitijim policijskim snagama na pograničnom području između Klane i Čabra, izborili. Pa ih gledaju s dodatnim sažaljenjem.


Iako policija u svojoj opremi naravno ima i termoviziju kao i IC dvoglede, pa i još mnogo toga, već mrkli mrak nas je spustio natrag u Klanu. Promrzli, jer na brdima iznad Klane jesen nije baš umiljata i topla kao na prostorima uz more, naručujemo čaj. I rezimiramo viđeno. Mi zadovoljnije novinarske znatiželje, policija s još jedne napete kontrole. Sve je u svojem tijeku i redu. Nema nikakve panike niti se događa bilo što zbog čega bi se ona trebala širiti. Mada… svi vi koji berete gljive, vjerujte niste ni svjesni koliko se blizu vas kreću ilegalni migranti. Bezopasni, izmoreni, ne ni baš siti. Ali da, prolaze na svom »borderlineu« putu prema zapadu. Na svom putu u – spas.