Četvrtak, 24. svibnja 2012.
Promaja Maje Hrgović

Damir Polančec: Iskupljenje grijeha u Đelekovcu

Damir Polančec, Foto: D KOVAČEVIĆ
Damir Polančec, Foto: D KOVAČEVIĆ
Autor: Maja Hrgović
Objavljeno: 6. lipnja 2011. u 13:42

Kad je Damir grešnim kolegama u Podravci zaprijetio da će ih prijaviti, ušutkali su ga nemoralnom ponudom: neograničenom zalihom kocki za juhu. "To je bio moj moralni pad. Nikad si to nisam oprostio…", priznao je ničim izazvan Damir svojoj ženi jedne nedjelje i poručio: "Želim to ispraviti, kužiš? Želim biti zviždač..."

U bistrou Sport Damir Polančec je sjedio sam za stolom uz prozor i promatrao kako kamion natovaren svinjama drnda niz glavnu cestu koja vijuga kroz Đelekovec.

Nakon kratkog pljuska, asfalt se ljeskao na podnevnom suncu, a rijetki automobili koji bi tu i tamo kliznuli niz ulicu, zasljepljivali su ga šoferšajbama, što ga je podsjetilo na škljocaje bezbrojnih bliceva fotoreportera kad je izišao iz Remetinca. Škiljio je prelazeći pogledom preko tribina obližnjeg nogometnog igrališta kluba Osvit: na rubovima stadiona, novi su se reflektori uznosito bečili uvis, kao veličanstvene, divovske biljke mesožderke.

 – Evo, sused, izvolte, konačno je stigla konobarica i stavila preda nj tanjur graha koji se pušio.

– Moja omiljena podmornica!, rekao je Damir, palcem potopio kobasicu koja je stršala iz variva, pa polizao prst.

– Uh, njami!, uskliknuo je, srdačno se nasmiješio konobarici pa prionuo k jelu.

Ovdje se, u svome Đelekovcu, bivši ministar osjećao kao noga u udobnoj papuči: sve je ovdje bilo po njegovoj mjeri. I ti mali rituali, poput ovih subotnjih odlazaka na porciju graha, bili su slatka ovisnost koja ga je činila spokojnim, mirnim iznutra. Nije ga izbacilo iz takta ni to što mu je, kad je tupim nožem zarezao kobasicu, mast špricnula po bijeloj Šimecki košulji. Potapkao je mrlju salvetom i odmah se vratio jelu. Žlicom je lovio skliski komad kobasice koji mu je izmicao; naposljetku da je izvukao prstima i stavio u usta.

– S prstima je najslađe, bodrila ga je konobarica koja je sad za šankom brisala pult.
 
Malo ga je posramilo što to s jedenjem prstima nije prošlo nezapaženo. Sam je sebe podsjetio na Čobankovića u saborskoj menzi, ono njegovo glasno mljackanje i razmotavanje sarme palcem i kažiprstom, oblizivanje jagodica.

Zmazani anđelčić  

 

Dvije su ga kuharice, postarije gospođe sa sitnom trajnom ispod bijelih kapica kradom promatrale kroz drveni prozorčić kuhinje.

– Pogleč ga kak slatko jede, kak angelek, reče jedna raznježeno.

- Na licu mu se vidi da je pravednik, pomalo će zaneseno druga.

– Je, ima i visoko čelo, baš kakti naš blaženi Alojzije mučenik, rekla je opet prva.

I zaista, s kuhinjskog prozorčića izgledao je baš kao anđelčić, malo zamazan oko usta i s tim dječački bucmastim obrazima koji su, dok je jeo vrući grah, poprimili zdravu rumenkastu boju.

– Joj, gospon, da znate da nam je svima drago da ste im nasapunjali njušku, premijerki i njezinima, s ovim Grbićem i optužnicama. Neka ste im ga metnuli!, rekla mu je konobarica, sklanjajući prazan tanjur.

– Da, da – Polančec je kimnuo glavom.

– Mislim, jesu li oni vama pružili podršku kad ste se našli u gabuli? Nisu. Nego su vam okrenuli leđa, fuj, bagra jedna izdajnička. Sad tako i vi njima lepo vratite, kaj ne?, konobarica ga je ohrabrujuće potapšala po ramenu.

Nakon što je platio račun, zaputio se prema vratima, a onda je zastao i vratio se.

– Gospođo, imam jednu molbu, rekao je konobarici.

– Sve za vas, rekla je, krpom žustro brišući čašu.

– Bute zalijepili na vrata ovaj oglas?, izvukao je iz torbe papir i stavio ga na pult.

– Kaj prodajete traktor?, upita konobarica.

– Ma ne, osnivam jedno tijelo… Udrugu građana, ustvari. Sve tu piše. Evo, možete se i vi prijaviti, rekao je i odmah zažalio zbog toga. Ta bi ga žena, s tim prostim aluzijama, samo inkomodirala na sastancima udruge.

Moralni pad  

 

Nije se poriv za ispravljanjem nepravde odjednom probudio u Damiru Polančecu. Oduvijek ga je on osjećao u sebi: dok je još bio osnovnoškolac u područnoj školi u Đelekovcu, imao je snažan osjećaj za nepravdu, osobito kad je bila nanesena njemu.

Kad bi za vrijeme velikog odmora s drugim dječacima igrao onu igru s lupanjem dlanovima i osvajanjem sličica, od bijesa bi pocrvenio kad bi uočio da je netko poskrivećke izlizao dlan da slinom prilijepi što više tuđih sličica. Mrzio je varalice i nije se libio prokazati ih.

Školskim je novinama dostavio seriju fotografija kojima je dokumentirao nečovječan odnos svoga susjeda, uzgajivača peradi, prema fazanima koje je držao nagurane u prljavom i tijesnom žičanom kavezu u dvorištu: srce mu se slamalo dok je gledao jadne ptice kako se veru jedne drugima po leđima ne bi li došle do zraka i hrane.

Aktivistički impuls da reagira na nepravdu nije oslabio ni kad se kao mladić zaposlio u Podravci. Bio je riješio da prijavi voditelja pogona za proizvodnju pašteta za besramnu krađu kojoj je svjedočio: tip je iz kruga tvornice izvlačio čitave gajbe pašteta i mesnih doručaka, i to u dogovoru s portirom. Kad im je zaprijetio da će ih prijaviti, ušutkali su ga nemoralnom ponudom: obećali su mu neograničene zalihe kocki za juhu, cijeloj njegovoj familiji, zauvijek.

– To je bio moj moralni pad. Nikad si to nisam oprostio…, priznao je svojoj ženi jedne nedjelje, ničim izazvan, dok su kod kuće gledali Zeleno-modru brazdu.

– Prestrog si prema sebi, Damire. Problem je u sistemu, ne možeš ti biti moralno uspravan ako je sve oko tebe trulo, naprosto, morao si se prilagoditi, plivati niz struju kao svi drugi. Uzmi na primjer Slavka Linića, dobio je pare za puške, a on pola dao za popločavanje šetališta, a pola uzeo sebi. Mislim da je to dobar princip: pola-pola, i naše prezime te upućuje na to, Polančec!, pokušavala ga je oraspoložiti supruga.

– Ma ne znam baš. Želim to ispraviti, kužiš? Želim biti… zviždač, rekao je tiho.

– Sad više ničim nisam vezan, nisam u Vladi, nisam u opoziciji. Čak su nam i one kocke za juhu prestali isporučivati nakon što je buknula afera Spice… Opet kao u školskim danima imam odriješene ruke da mijenjam svijet, da aktivizmom rujem put do ideala, razmišljao je Damir naglas.

Tog je dana natipkao i isprintao onaj plakat; poziv na osnivački sastanak udruge Đelekovečki zviždač.

Ušutkani povlasticama  

 

U nedjelju, poslije mise, dvorana dobrovoljnog vatrogasnog društva bila je gotovo dupkom puna. Damir Polančec je osjećao tremu kakvu je zadnji put osjetio onda u sudnici, uoči izricanja kazne.

– Hvala vam, dragi mještani, što ste se u ovolikom broju odazvali pozivu na osnivački sastanak udruge Đelekovečki zviždač, rekao je Polančec gromkim glasom kad su svi posjedali na rasklopne stolice i žamor se utišao.

– Prema dnevnom redu, započinjemo raspravom o tome zašto nam udruživanje ovakvog tipa treba, zašto zviždanje treba našoj zajednici i zašto treba nama kao osobama. Tu bih ja rekao nekoliko riječi – najavio je Polančec pa, potaknut odobravanjem iz publike, zazviždao ariju iz seljanima neke nepoznate opere, a netko je oduševljeno komentirao: »Vidi ga što zvrnda kao crvendać!«

 Polančec je onda počeo govoriti o tome kako je sistem truo i kako je u tom kontekstu teško biti ispravan, kako se poštenjake izjednačava s naivcima, kako najgore prolaze oni koji o korupciji i nepravdi govore glasno, ali kako su, ustvari, zviždači naposljetku pravi, istinski junaci našeg doba.

– I spavaju mirnije od krčmarice Jambrekovićke.

Govorio je zaneseno, vratila mu se čvrstina koju je nekad znao pokazivati u saborskim raspravama.

– Netko od vas možda šuti o nekakvoj krađi zato jer je ušutkan povlasticama. Ali razmislite o tome vrijedi li prodati obraz za, recimo, zalihu jušnih kocki – ili nečega drugoga, ovo spominjem samo kao primjer. Koje vrijednosti ćemo usaditi našoj djeci?, uzviknuo je i podignuo ruke. Na trenutak je izgledao kao kad s tribina stadiona Osvit bodri domaće na tekmi protiv omraženog gostujućeg kluba iz Koprivnice.

Okupljeni su reagirali zaglušujućim pljeskom. Onda se prešlo na iduću točku dnevnog reda: protokol je iziskivao iznošenje konkretnih primjera nepravde s kojima će se đelekovečki zviždači, udruženi, ozbiljno uhvatiti u koštac.

Uzrujani župnik

– Moj je susjed potkupio veterinara da kaže da je njegov bik sposoban za osjemenjivanje, iako ta živina već mjesecima nije u stanju naskočiti na kravu!, započeo je vođa foklorne skupine u KUD-u Seljačka sloga Đelekovec.

Zviždači su negodujući vrtjeli glavama. Idući se za riječ javio župnik iz crkve svetog Florijana, on je imao prigovor na nelojalnu konkurenciju na maloprodajnom tržištu suvenira.

– Mještanin iz zaseoka Ščapovo dolazi prodavati frulice i drvene isuseke iza našeg stadiona bez dozvole! Nisam ovo ranije spomenuo jer ne želim hraniti dugogodišnji antagonizam između Đelekovca i Ščapova, ali ovo je zaista postalo neizdrživo!, uzrujano će župnik.

Dvorana je pljeskom podržala njegov prilog bitci protiv drskih činitelja nepravde, borbi koja će zacijelo biti dugotrajna i iscrpljujuća. Ali, sudeći po entuzijazmu okupljenih prvoboraca, Đelekovački zviždač neće tako lako odustati.

Za riječ se javila gospođa Tomašić, tajnica športsko-ribolovnog kluba Đelekovec.

- Knjižničar iz naše knjižnice Mihovil Pavlek Miškina uzgaja marihuanu iza svinjogojske farme. Već smo ga upozorili da uništi nasade, ali on se izvlačio da mu treba za bolesnu tetu u Imbriovcu. Ali njegova teta ne živi u Imbriovcu nego u Gliboku, provjerili smo. I zdrava je ko dren!, viknula je Tomašićka.

Svjedočanstva su se redala, a svaki novi iskaz osnaživao je grupu i jačao zajedništvo. Najburniju osudu izazvao je jedan mještanin koji je, navodno, ishodovao prolaznu ocjenu za svoga sina kod razrednice koja putuje ovamo iz grada, i to tako da joj je dopustio da u njegovom polju u terapeutske svrhe kopa koliko hoće jer je kopanje liječi od stresnog života, a u gradu nema svoj vrt.

Drski Ščapovljanin  

 

Sastanak se bližio kraju. Ostalo je još samo izglasati slogan za udrugu.

– Treba nam nešto pamtljivo, upečatljivo, i odlučno, dao je smjernice Polančec.

Brainstorming je iznjedrio nekoliko prijedloga, među ostalima i »Crvenjet ćete se vi, a ne mi – pravedni crvendaći!«

– Mislim da je to malo predugačko, rekao je Polančec.

– Da, a ovo s crvendaćem me nekako previše podsjeća na komunjare, dometnuo je župnik.

Na kraju je jednoglasno prihvaćen prijedlog: »Rumenjet ćete se VI!«

Nakon uspješno okončanog prvog sastanka, zviždači su iz vatrogasne dvorane izišli na ulicu držeći se uspravno i ponosno. Predvođeni Polančecom, krenuli su prema bistrou Sport da uz čašu gemišta proslave ovo polaganje temelja udruženoj borbi protiv korupcije. Hodajući glavnom cestom jedni pored drugih, stisnutih usnica i pogleda odlučno uprtog preda se, imali su nešto od onih revolveraša iz Sedmorice veličanstvenih.

Prolazeći pokraj stadiona, spazili su onog čovjeka iz Ščapova koji je upravo bio postavljao drvene frulice na improvizirani štand. Uočivši ga, župnik se izdvojio iz grupe, prišao tom drskom Ščapovljaninu i dlanom mu kao metlicom za smeće razbucao sve figurice. Nekoliko je isuseka palo na travu.

Čovjek je zinuo, a župnik je, osnažen ovim hrabrim činom, zamahnuo haljom poput Harry Pottera i vratio se k svojima koji su ga čekali pred ulazom u Sport.

Komentari

Morate biti prijavljeni ako želite ostaviti komentar. Prijavi se / Registriraj se

Iz kategorije: Hrvatska

Pogledaj sve

Ajme meni...

Pročitaj sve
    • "Karamarko vraća HDZ-u stari sjaj. "
    • Ćićo:Štuko e pitura fa bela figura.
    • Jovanović: "Pripremamo zakonodavnu oluju. "
    • Ćićo:Puši, puši, moj vitriću.