Politika na otoku Visu, u Visu i Komiži, nije se bitno razlikovala od one na nacionalnoj razini: red HDZ-a, red SDP. A onda se, na zadnjim izborima, u političku utrku uključila skupina mladih ljudi, koji su do tada djelovali u udruzi Provisla. U pitanju su svršeni viški studenti, koji su se odlučili vratiti na otok
Kad putnik namjernik uplovi u višku luku, neposredno po izlasku iz trajekta naučit će jednu vrlo (ne)važnu stvar, a ta je da su Višani »uvijek vjerni bogu i domovini«. Obavijest o tome stoji razapeta među palmama, na šarmantnom transparentu s naslikanim raspelom i šahovnicom. Na istom tom mjestu, informativnom punktu koji daje na znanje viško domoljublje i bogoljublje, nekad je stajala pravoslavna crkva, jedna od najvećih u Hrvatskoj.
U prvoj polovici dvadesetog stoljeća, naime, veća skupina stanovnika otoka Visa prešla je s katoličke na pravoslavnu vjeru. Učinili su to, kako navodi viški povjesničar Goran Mladineo, »zbog ekonomskih (neriješeno pitanje agrarne reforme) i političkih razloga (želja za približavanjem vladajućoj, pretežno srpskoj i pravoslavnoj strukturi u državi u kojoj su Višani vidjeli svojevrsnog zaštitnika od političkih pretenzija Italije)«. Godine 1946. ispred te iste pravoslavne crkve marširala je prvomajska povorka s transparentima na kojima je stajalo: »Živio Staljin!« Dvije godine kasnije Višani će naprasno zaboraviti Staljina, a na transparentima će ostati Tito, partija i domovina, naravno s crvenom zvijezdom petokrakom. Dvadesetak godina kasnije, 1964. godine, Partija će uoči obilježavanja dvadesetogodišnjice od Titovog dolaska na Vis srušiti pravoslavnu crkvu i u neposrednoj blizini podignuti monolit od bijelog mramora s urezanim riječima: »Tuđe nećemo, svoje ne damo.« Još trideset godina dalje – 28. studenog 1994. godine – taj će monolit biti uklonjen dizalicom Jadrantransa, što će lokalnu vlast koštati pet tisuća kuna.
Probili led
Toliko se povijesti stislo u onih stotinjak metara oko viškog pristaništa da je posve očekivan ovaj transparent s raspelom i šahovnicom. Lokalne i goste on ima podsjetiti u kojem se političkome filmu otok nalazi ovih dana i godina. O mukama viškog čovjeka s povijesnim mijenama govori i jedna otočka anegdota s početka devedesetih godina. »Najdomoljubniji« među Višanima čekićima su razbijali ploče kojima su obilježavane kuće gdje su se svojedobno sastajali komunistički prvaci, odnosno gdje se odigrao kakav povijesni događaj važan za socijalizam i Jugoslaviju. Kako politički nisu bili najpismeniji, omaklo im se da razbiju i ploču koju je Velika Britanija postavila u znak sjećanja na poginule pilote RAF-a. Baš tih dana Velika Britanija najavila je dolazak službene delegacije, koja je naumila položiti vijence pred spomen-ploču RAF-ovcima. Nepunih sedam dana imali su Višani da naprave istu »englesku spomen-ploču« i napravili su je pa je dodatna šteta izbjegnuta. Englezi ništa nisu primijetili. Lokalna viška politika i dan danas kuburi s Titom, komunizmom i socijalizmom. Ono čime su se otočani nekad ponosili politici danas smeta i žulja kao kamen u cipeli. Ipak, na vidiku su neka nova vremena. To je ujedno i najzanimljivija aktualna viška priča.
Politika na otoku Visu, u Visu i Komiži, nije se bitno razlikovala od one na nacionalnoj razini: red HDZ-a, red SDP. A onda se, na zadnjim izborima, u političku utrku uključila skupina mladih ljudi, koji su do tada djelovali u udruzi Provisla. U pitanju su svršeni viški studenti, koji su se odlučili vratiti na otok u namjeri da nešto mijenjaju, pokreću, rade… Usput rečeno, aktualna ekonomska kriza Visu je donijela i nešto dobro. Sve veći broj završenih studenata vraća se na otok, jer računaju da im je lakše bez posla biti na Visu, nego u gradovima u kojima su studirali. Bez ikakve predizborne kampanje mladi Višani dobili su trideset posto glasova i četiri od jedanaest mjesta u gradskom vijeću Visa. HDZ je dobio jednako toliko, a koalicija okupljena oko SDP-a dobila je tri vijećnika. Gradonačelnik je izabran iz redova HDZ-a, ali gradsko vijeće nije se moglo sastaviti bez ekipe iz Provisle. SDP i HDZ u koaliciju nisu smjeli ući pa su mladi Višani dobili i mjesto predsjednika Gradskog vijeća.
– Kao svoj najveći uspjeh uzimamo to što smo probili led i potaknuli mlade ljude u Visu da razmišljaju o tome kako sami mogu mijenjati stvari. Do naše pojave na političkoj sceni, politika je na otoku bila rezervirana za jako mali broj ljudi. Pokazali smo da mlade ljude na otoku politika zanima i da smo spremni preuzeti stvari u svoje ruke, kaže Stipe Vojković, predsjednik Gradskog vijeća Visa. S njim i još nekoliko članova udruge Provisla, sve akademski građani: dvojica akademskih glazbenika, jedan povjesničar, dva ekonomista sjedimo na jednoj od viških terasa i pokušavamo dokučiti kako će izgledati budućnost otoka.
Tragovi povijesti
S pojavom mladih Višana u politici, u gradu Visu promijenilo se mnogo toga. Stanovnici Visa danas imaju adresu na kojoj mogu dobiti sve odgovore na politička i ina pitanja, što ranije nije bio slučaj. Naprosto, mladi su u politički život unijeli komunikaciju putem socijalnih mreža i znatno povećali protok informacija o lokalnim političkim zbivanjima i inicijativama. Za razliku od svojih starijih kolega, prekaljenih i neperspektivnih lokalnih političara, mladi Višani drugačije gledaju i na povijest ovog otoka. Nisu opterećeni ideološkim predrasudama, nego smatraju da bi se na bogatoj viškoj povijesti moglo zaraditi. Ne vide razlog da Vis od povijesti nastavi bježati kako je dosad bježao, a tragovi tog bijega, inače, rasuti su posvuda po otoku. Pred osnovnom školom, primjerice, skinute su biste trojice viških heroja iz II. Svjetskog rata, a odljevak Augustinčićevog spomenika »Titov naprijed« spremljen je u jednu sobicu muzeja koja nije otvorena za posjetitelje. Na Visu nam kažu da je Tito okrenut tako da gleda u jedan kut pa se šale da je Stari »u kazni«. U isto vrijeme na školi se nalazi nedirnuta velika mramorna ploča s uklesanim imenima Višana poginulih u narodnooslobodilačkoj borbi.
Fascinantna je i činjenica da na otoku ozbiljnog kriminala gotovo da i nema. U posljednjih 60 godina, naime, na Visu je zabilježeno jedno jedino ubojstvo. Žena je otrovala muža, odrobijala je i nakon toga se vratila na Vis. Do kraja života zvali su je – teta Vinka ubojica.
– Mi razumijemo da ti spomenici i simboli nekome smetaju, ali to naprosto nije razumno. Ako njegujemo i poštujemo svoju povijest to ne znači da smo komunisti, jugonostalgičari ili što već, kažu nam mladi viški političari. Oni se zalažu da se povijest stavi u funkciju turizma i da se prekine s dosadašnjim shizofrenim odnosom prema prošlosti otoka. O tome koliko to bježanje od prošlosti izgleda smiješno najbolje govori obilježavanje 70. obljetnice obnove nogometnog kluba Hajduk, koje su inicirali članovi udruge Provisla. Mladi Višani željeli su da se taj događaj dostojno obilježi, jer ne vide nikakav problem u činjenici da su omiljeni dalmatinski klub obnovili antifašisti, odnosno da je klub nekoć bio jedan od simbola dalmatinskog antifašizma.
Administrativne prepreke
Na obilježavanje obljetnice odazvao se i predsjednik države Ivo Josipović i Nogometni klub Hajduk, ali ovaj događaj na stotinu muka stavio je HDZ-ovog gradonačelnika Ivu Radicu. Kako pristati na obilježavanje obljetnice događaja u kojem su glavnu ulogu imali jugoslavenski komunisti? S druge strane, kako odbiti organizaciju takvog događaja kad je u pitanju Hajduk? Biti protiv toga da Hajduk dođe u Vis, da odigra utakmicu i održi svečanu skupštinu značilo bi političko samoubojstvo. Radica se dosjetio jadu pa je sudjelovao u obilježavanju, ali u svom govoru stavio je naglasak na ovu »činjenicu«: »prešućivano je da je Hajduk prije 70 godina obnovio svoj rad pod nazivom Hrvatski športski klub«.
Kad se govori o životu na otoku, redovito se ističu teške i duge otočke zime. U razgovoru sa sugovornicima koji su se upustili u politiku doznat ćemo da viška zima i ne mora biti tako teška. Naprotiv. Udruga Provisla i druge otočke udruge preko zime organiziraju i po stotinu događanja na otoku. Potrebno je, kažu, samo malo volje i truda pa će i otočka zima prestati biti sinonim za dosadu.
Eto, tako na djelu izgleda ta viška politička shizofrenija. Kad se maknemo od problema odnosa prema povijesti otoka, pred nama se ukazuje jedan kudikamo veći i ozbiljniji problem. U pitanju je osmišljavanje sadržaja u vojnim objektima koji su desetljećima bili pod kontrolom JNA. Na Visu imaju tridesetak takvih. Novu funkciju zasad je dobio Samogor, gdje je smještena sportsko-rekreacijska zona. Izgrađeno je tamo nogometno igralište, na kojem utakmice lokalnog nogometnog kluba redovito dolazi gledati po dvije, tri stotine Višana. U funkciju je stavljen i bivši Dom JNA-a, gdje se danas nalazi muzej Grada Visa. Predsjednik Gradskog vijeća Stipe Vojković Samogor i Dom JNA-a ističe kao primjer dobre prenamjene vojnog objekta u korist lokalne zajednice. Jedan od glavnih problema u prenamjeni objekata do sada je bio prijepor države i lokalne zajednice oko vlasništva nad objektima. U Vis su već dolazili talijanski investitori, koji su u jednom od vojnih objekata željeli graditi vinariju i uljaru. Predsjednik Gradskog vijeća Vojković kaže da je projekt bio odličan, ali zbog odnosa države i lokalne samouprave nije ga bilo moguće realizirati.
– Objekte bi valjalo komercijalizirati ili staviti u funkciju lokalne zajednice, ali da bi to riješili potrebno je preskočiti cijeli niz administrativnih prepreka. Ne treba niti naglašavati koliko je prisutnost JNA-a nanijela gospodarske štete otoku Visu, ali iza vojske je ostao očuvan prostor koji bi trebalo staviti u funkciju. Do sada to nije išlo tako lako, a kako će ići ubuduće – vidjet ćemo, kaže Vojković.
Put u sredini
Mladići i djevojke koji su se uključili u otočku problematiku vjeruju da će imati priliku sudjelovati u kreiranju viške budućnosti. Kažu, tu budućnost treba tražiti između zahtjeva za komercijalizacijom vojnih objekata i njihovim kapitaliziranjem, odnosno zahtjeva da se vojni objekti stave u funkciju lokalne zajednice. Pravi put je u sredini, između te dvije vizije, smatraju članovi udruge Provisla. U prijevodu, nešto bi trebalo staviti u funkciju turizma, a nešto ostaviti na korištenje Višanima. Valjalo bi na otok vratiti i industriju, jer viški pogoni redom su su propali u tranziciji. Tvornica za preradu ribe Neptun u Komiži zatvorena je, zatvorene su viške vinarije, zatvoren je pogon Jugoplastike i ničeg osim turizma tu gotovo da i nema. Mladi Višani jasno vide potencijale otoka, govore o mogućoj preradi ljekovitog bilja i drugim gospodarskim idejama koje bi život na otoku učinile boljim. Kad razgovor skrenemo na svakodnevne otočke teme, doznat ćemo ponešto o netrpeljivosti Visa i Komiže. Na otoku kažu da se Višani i Komižani ne trpe do te mjere da su pri emigraciji u Ameriku Komižani birali isključivo Sjevernu, a Višani Južnu Ameriku. Komižani su u San Pedru, o čemu govori i jedan transparent Torcide u tom prelijepom gradu, dok su Višani birali Čile i Argentinu.
