Akcijski plan

DOKUMENT PROTIV USTAŠENJA ‘Iz Splita su gotovo svi otišli u partizane. A danas…?’

Jaroslav Pecnik

Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL

Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL



U mandatu Orešković-Karamarkove vlade, godišnje izvješće pučke pravobraniteljice Lore Vidović o stanju ljudskih prava u RH, saborska većina nije prihvatila; zapravo to je bila jasna poruka, ne samo pučkoj pravobraniteljici i njenoj ekipi, već i svekolikoj demokratskoj javnosti, tada dominirajuće tvrdolinijaške desne struje HDZ-a, kako će proći svi oni koji se usude drukčije, kritički misliti od njihovih oktroiranih, »domoljubnih« kanona. Pučka pravobraniteljica im je stalnim »zanovjetanjima« o tomu što sve u RH ne valja, strašno išla na živce, te su je odlučili osvetnički kazniti, odnosno na njenom primjeru pokazati i trenirati strogoću.


Kao saborski zastupnik sudjelovao sam u raspravi o izvješću pravobraniteljice, slušao sam komentare u sabornici i u kuloarima i svima je bilo jasno da gđa. Vidović ni u čemu ne pretjeruje; dapače neke stvari, primjerice relativiziranje zločina u NDH, nije posebno naglašavala (a, čini mi se da je trebala), ali Karamarko i družina su ipak bili krajnje nezadovoljni njenim istupima. Međutim, sada vidimo da je sve te silne ekscese koji narušavaju temeljne vrijednosti i Ustav RH, njen ured pozorno bilježio što je i rezultiralo nedavnom hvalevrijednom analizom o relativiziranju zločina NDH, a izostanak reakcije na te i takve manifestacije i fenomene otvara i širi prostor mržnje. Ova se analiza pojavila upravo sada kada je i bilo najpotrebnije, kada je povijesni revizionizam uzeo maha prijeteći da do kraja uruši stabilnost, već i onako dobrano načetih demokratskih institucija i procesa u našoj zemlji. Utoliko mi se čini da bi gđu. Vidović s pravom mogli imenovati osobom koja je u javnom životu RH u posljednje vrijeme ostavila najsnažniji biljeg, a spomenuta analiza je kruna dosadašnjeg rada njezina Ureda, ali i nje same kao pravobraniteljice.


HDZ-ovski stupidarij


Iz dana u dan sve se više potvrđuje kako ustašija i ustašofilija ne jenjavaju; upravo suprotno, popratne manifestacije nasilja, mržnje, netrpeljivosti kao i opće društvene ravnodušnosti na sve ove pojave, neprestano rastu i jačaju, tako da bi ovaj instruktivni dokument s potpisom Lore Vidović trebalo uzeti krajnje ozbiljno i poslužiti se njime kao svojevrsnim »akcijskim planom« u osmišljavanju efikasnog suzbijanja neprihvatljivog i opasnog povijesnog revizionizma i revanšizma. A, koliko je sve daleko otišlo zorno ilustrira izostanak reakcije premijera Plenkovića i HDZ-a na nedavnu, ni malo naivnu izjavu Antonia Tajanija (predsjednika EU-parlamenta i člana Berlusconijeve Forza Italia, koja pripada istoj partijskoj »obitelji« u Bruxellesu kao i HDZ), povodom obilježavanja Dana sjećanja u Basovizzi kada je svoj govor zaključio uzvikom: »Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija«. Da nije bilo reakcije slovenskih europarlamentaraca koji su složno i oštro osudili Tajanijev govor, veliko je pitanje bi li itko u nas uopće reagirao? A, kada se već za to saznalo, ni HDZ-ovcima nije bilo druge nego reagirati. Međutim, nije tu bilo ni oštrine, niti ozbiljnosti; sve u stilu: pa nije on stvarno mislio to što je rekao, na skupu je govorio kao privatno lice, uostalom to je bio predizborni skup pa je normalno da morao u svoj istup unijeti malo strasti, mandat mu je i onako pri kraju tako da i nema smisla prosvjedovati i tražiti ostavku, te sve u sličnom tonu iz, već poznatog HDZ-ovskog stupidarija. Pa, što nas briga u kakvoj je funkciji Talijan govorio, moralo se jasno osuditi to što je, a ne kako je govorio, bez ogleda na njegove kasnije nedorečene i u biti uvredljive isprike. Nedvojbeno je svojatao tuđe teritorije i na to se moralo odgovoriti, barem jednako odgovorno kao što su to učinili Slovenci. Ali nismo. Zašto? Odgovor je jednostavan; naša vladajuća elita baštini isti mentalni sklop, kao i Tajani, slične svjetonazorske vrijednosti, pa se onda valjda nećemo ozbiljno (na)ljutiti na našeg talijanskog kamarada. Da je takvo što izjavio netko »slabiji«, primjerice iz BiH ili Srbije, već bi Plenković arogantno reagirao, ali kada nam to rade »jači«, onda smo snishodljivi, tipično za (post)kolonijalni mentalitet kojeg nikako da se oslobodimo. Prema Tajaniju i njemu sličnim ponašamo se u stilu junaka (Bata Stojković u ulozi umirovljenog udbaša) iz kultnog filma »Balkanski špijun« koji svom podstanaru kojeg je osumnjičio kao špijuna Zapada kaže: »Što ćeš, brat Đura ima tešku ruku, ti lepo priznaj da si pogrešio, a on će ti oprostiti što te je tukao«.


Gledali nasilje


A i sve te silne financijsko-obavještajne afere (hotmail, SMS, Borg, Radeljić i sl.) koje su i još uvijek potresaju Hrvatsku, samo su naličje jedna te iste priče. Međutim, ovo s Tajanijem ima i svoju dobru stranu; svojim nas je istupom podsjetio na ono na što smo zaboravili; tko je prodao Dalmaciju Talijanima, tko je oslobodio Istru i Dalmaciju, tko se borio za slobodu Hrvatske i Jugoslavije, tko su bili partizani, a tko ustaše i ostali kvislinzi. Toliko puta smo se rugali rečenici Dobrice Ćosića kako su Srbi narod koji je sve ono što je dobio u ratu, u miru izgubio, a ni sami nismo daleko od ove tragikomične maksime i to sve češće talentirano dokazujemo.Grupa agresivnih primitivaca u Splitu je napala vaterpoliste beogradske Crvene zvezde koji su na Rivi mirno ispijali kavu i nikoga nisu provocirali, osim, dakako ako se nošenje klupskog dresa ne smatra provokacijom, ali to je onda problem onih kojima to smeta, a nikako onih koji ga nose. Tu se nije radilo o sukobu navijačkih skupina, koje se u nas i onako međusobno stalno »lemaju« i prave nered po stadionima; ovdje se radilo o brutalnom napadu huligana na igrače i to isključivo zato što su Srbi. Dakle, iz mržnje. I ova sramota se dogodila u Splitu, gradu iz kojeg je tijekom Drugog svjetskog rata (kada je u njemu živjelo 40-ak tisuća stanovnika) u partizane otišlo gotovo 13.000 ljudi (uključujući i kompletnu nogometnu momčad Hajduka), a u redove ustaša tek 50-ak osoba. U što se to pretvorio Split, što se to događa s nama u Hrvatskoj, kako to da nitko od brojnih prolaznika koji su šetali Rivom, a sve su vidjeli, nije vaterpolisti Aleksandru Kralju priskočio u pomoć i zaštitio nesretnog mladića. Upravo ta činjenica da su Splićani ravnodušno i nijemo gledali nasilje, a da nisu reagirali, dakako izuzev onih koji su ga glasno odobravali, jednako je strašna kao i samo nasilje. Gledajući snimku mladog Zvezdinog igrača kako skače u hladno more da bi spasio živu glavu, osjećao sam se duboko posramljen, a želim vjerovati da je sličan osjećaj stida imao i veliki broj pristojnih ljudi diljem Hrvatske.

U zadarskoj Ekonomsko-birotehničkoj školi svjedočili smo žigosanju mlade učenice Valentine Shalla (po nacionalnosti Albanke) kojoj je kolega iz razreda užarenim upaljačem utisnuo slovo U na ruku, rekavši joj: »Sada se možeš pohvaliti da si ustaša«. Umjesto da promptno osudi ovaj, blago rečeno neprimjeren čin nasilja, ravnatelj škole je skandalozno minimalizirao cijeli slučaj, benevolentno zaključivši: »To je dječje igra«. Tek na intervenciju djevojčina oca pokrenuli su se »mehanizmi« javne osude, ravnatelj je (nota bene i sam po struci povjesničar) smijenjen, ali nakon svega ostaje gorak okus, jer je posvema jasno da se ovdje ne radi samo o vršnjačkom nasilju, već je to jasan simptom teške bolesti našeg društva čiji smo taoci svi mi zajedno. To potvrđuje i sramotni zahtjev zadarskih školskih ravnatelja upućen ministrici da preispita svoju odluku o smjeni prof. Dragića. I opet ne znam(o) što je gore: neprihvatljivo ponašanje mladih, ili slaboumno izbjegavanje ravnatelja da se suoči s problemom i da osudi učenikov čin i pokrene sve što je u njegovoj moći da se istraži ovaj nemili događaj. Ali, opet se po dobrom, starom običaju pravimo bedasti, čekamo da prosvjetna inspekcija obavi izvide (trla baba lan da joj prođe dan) i da opet sve nastavimo po starom.


Gušimo se u mržnji


A, istraživanja Good inicijative i dr Milice Vučković sa suradnicima o mainstreamu i radikalizmu među mladima daju poražavajuće rezultate; mladi ne vide perspektivu u ovom društvu, misle da je svaka promjena na bolje iluzija, razočarani su demokracijom, ali i u sebe same, kao i u starije sugrađane, te se samokritički vide kao »lijene i ravnodušne«, a iste te osobine prepoznaju i kod odraslih. Zar onda čude grafiti po zidovima naših škola na kojima piše: »Mrzin školu i Srbe«; »Ništa ne razumim, jer ne želim razumit« i tomu slično. Istina, nepismeno, ali jasno da jasnije ne može biti. Jednako jasno kao što je i Boris Jokić s pravom okrivio političare za postojeću eskalaciju populizma i radikalizma u nas, u Hrvatskoj.


I na kraju, kao šlag na tortu imamo onog nesretnog Kineza, Sza Yat Lunga koji je u Imotskom u jednom od tamošnjih kafića žustro dizao ruku u vis, uz pozdrav »Za dom spremni«. Kinez je radio samo ono što su mu »domaći« prodali za navodno tradicionalni hrvatski pozdrav i pri tomu pucali od smijeha i uživali. Na koncu, kažnjen je naravno samo Kinez, a oni koji su taj spektakl režirali ostali su »abolirani«, jer kako im ući u trag u velegradu kao što je Imotski.Europska istraživanja pokazuju da mladi Hrvati preferiraju konzervativne vrijednosti, što naravno daleko više govori o nama starijima, nego o mladima. Svi ti silni kurikulumi i priče o reformi obrazovanja zapostavljaju odgoj, pa onda izbacivanje »Dnevnika Ane Frank« iz obvezne lektire, za koji je Simon Wiesenthal rekao da predstavlja najjasniju osudu holokausta, jasno signaliziraju kako živimo u društvu duboko poremećenih vrijednosti. A, što je sa »Jamom« Ivana Gorana Kovačića s jednom od najpotresnijih poema novodobne hrvatske, ali i svekolike svjetske literature? Što je s Krležom; znam sve je to pusta partizanija i komunjare, ali što ćemo kada bolje nemamo. Ili griješim?

Hrvatska se guši u mržnji i nasilju, a sve više građana komentira kako su za to krive naše stalne rasprave o ustašama i partizanima. Međutim, trebali bi konačno shvatiti da su te priče zapravo priče o nama samima, sada i ovdje. Ako prestanemo pričati, to ne znači da će problem sam po sebi nestati, upravo suprotno, agonija će se samo produbiti i (o)jačati. U nas, u Hrvatskoj na djelu je svojevrsna retrorevolucija, pravi se neka nova, lažna povijest i oblikuje lažna slika stvarnosti, koja sa realitetom nema veze. I sve dok se ta laž jasno i otvoreno ne osudi kriza će samo ubrzano eskalirati. A, zna se, u mutnom se tako lijepo lovi.


Prije par dana, Predsjednica se javno posipala pepelom priznavši da je pogriješila kada je »Za dom spremni« proglasila starim, hrvatskim pozdravom, ali krivnju je posvema »nedamski« prebacila na svoje savjetnike koji su je krivo i(li) zlonamjerno informirali. Ali, kakvi savjetnici, takva i Predsjednica; postavlja se logično pitanje razine njene intelektualne i političke kompetencije za obavljanje ove zahtjevne dužnosti. Je li ona uopće svjesna koliko je štete, koketirajući s »ljutom desnicom« počinila u ove četiri godine Bila je »bespridržajni čimbenik stabilnosti« ustašofilije i točka.. A, ako je ipak na koncu progledala, hvala Bogu, bilo je i vrijeme, ali Titovu bistu, siguran sam neće vratiti u svoju rezidenciju. U svakom slučaju, nakon svega što nam je u ove četiri godine priređivala, mogu joj samo, naravno u osobno ime poručiti: »Zec, gadiš mi se« kao što to govori jedan od mojih omiljenih junaka animiranih filmova. Zapravo, kad bolje razmislim to bi danas mogla ujedno biti i univerzalna politička (o)poruka svih pristojnih građana Hrvatske.