ZAGREB   Franjo Tuđman zamislio je HDZ kao pokret za stvaranje samostalne Hrvatske. Zato je ideologija te stranke bila nacionalizam, a u njoj su, bez obzira na političku orijentaciju, dobrodošli bili svi koji su smatrali da je spomenutom cilju potrebno podrediti sve ostalo. Eklektični Tuđman HDZ je nazivao središnjom strankom i tvrdio da se ona zasniva na političkoj ostavštini Ante Starčevića, Stjepana Radića i hrvatske ljevice, zapravo Josipa Broza Tita.

Tako je HDZ funkcionirao tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, bio je to politički amalgam u kojem je bilo mjesta i za partizane i za NDH nostalgičare. Na parlamentarnim izborima 2000. HDZ je prvi put sišao s vlasti. Tuđmana više nije bilo, cjelokupan teritorij bio je vraćen pod državni suverenitet i otvorila se dvojba što dalje s HDZ-om  nakon što je realizirano ono zbog čega je stranka nastala. Doduše, značajan broj desnih birača i danas vjeruje da borba za Hrvatsku nije završena, da je unutarnji i vanjski neprijatelj još uvijek toliko snažan da gubitak državnosti predstavlja realnu opasnost.

Sanaderova detuđmanizacija

Zahvaljujući njima Ivo Sanader je i pobijedio na izborima 2003. Ali, po dolasku na vlast, i zbog zahtjeva koji su se pred Hrvatsku postavljali na putu u Europsku uniju i NATO, Sanader je odlučio HDZ utemeljiti na narodnjačkim i demokršćanskim političkim tradicijama. Desnica razdoblje Sanaderove vladavine naziva procesom detuđmanizacije, što je dijelom doista i točno jer Tuđman s demokršćanstvom nije imao nikakve veze.

Ipak, Sanader se nije previše bavio ideološkim pitanjima i transformacija HDZ-a je zapela. Kad je napustio politiku,  zamijenila ga je dugogodišnja bliska suradnica Jandranka Kosor, no ona se pod teretom problema, recesije, blokade pristupnih pregovora, još manje stigla posvetiti svjetonazorskom oblikovanju HDZ-a.

Njezin savjetnik za vanjsku politiku u premijerskom mandatu bio je u to vrijeme poluanonimni Davor Stier. Na političku scenu on je ozbiljno zakoračio u proljeće 2012., kad se HDZ ponovno našao u oporbi, i to s tezom da je stranci i Hrvatskoj nužna demokršćanska revolucija. Ta je revolucija izostala, ali Stier se ne predaje. Početkom tjedna objavio je da podnosi ostavku na dužnost ministra vanjskih poslova kako bi radio na jačanju demokršćanske opcije u HDZ-u. Nije izgubio nadu da je HDZ moguće pretvoriti u demokršćansku stranku, iako se to dosad pokazao kao jalov posao.

Stier se HDZ-u, koji je bio dovoljno širok i za njega nekadašnjeg štovatelja Ante Pavelića i unuka ustaškog pukovnika, priključio sredinom devedesetih, kad je iz Argentine doselio u Hrvatsku. Kasnije se javno odreknuo uvjerenja iz rane mladosti, ističući da je prihvatio Tuđmanov antifašizam. Stier je po dolasku u Hrvatsku primljen u Ministarstvo vanjskih poslova, gdje je upoznao Andreja Plenkovića, ali i Zorana Milanovića.

Ovaj potonji pripisuje si zasluge za Stierovu diplomatsku karijeru. »Bio sam pomoćnik ministra i predlagao sam vas ministru da idete u misije kao što je NATO«, rekao je Milanović u rujnu 2012. Stieru u jednoj vatrenoj saborskoj debati. Stier je u Bruxellesu, u hrvatskoj misiji pri NATO-u, boravio od 2003. do 2008, a zatim ga je premijer Sanader uzeo za vanjskopolitičkog savjetnika. No, do pravog je izražaja došao nakon što ga je na istom mjestu zadržala Jadranka Kosor.

Dobar savjetnik

– Činilo mi se da Stier razumije vanjsku politiku, da bi mogao biti koristan i kao premijerka sam mu dala veći prostor. Isprva je, zajedno s Davorom Božinovićem, bio zadužen za takozvanu tihu diplomaciju sa Slovenijom, za pripremu arbitražnog sporazuma kako bi se deblokiralo naše pregovore o pristupanju EU. Poslije je Stier bio angažiran u tim pregovorima. Pamtim ga kao samozatajnu osobu i idealnog za savjetnika. Nije mi podilazio i nije se bojao iznositi vlastito mišljenje, nerijetko i kritičko. To mi se dopadalo, dobro je čuti nekoga tko se ne slaže s vama u svemu. Sa Stierom je lako surađivati, s njim uvijek znate na čemu ste, nikad ne glumi oduševljenje ako je razočaran, opisuje Jadranka Kosor bivšeg savjetnika.

Sa Stierom je, kaže, uglavnom razgovarala o vanjskoj politici.

– Najčešće smo raspravljali o preprekama na koje smo nailazili u pregovorima, mojim susretima s europskim liderima i slično. Sa Stierom nisam razgovarala o stanju u HDZ-u, o ideološkoj profilaciji stranke. Nisam stekla dojam da je on osobito konzervativan, prisjeća se Jadranka Kosor suradnje sa Stierom u Banskim dvorima.

Svoje zadovoljstvo s njim iskazala je i kooptiravši Stiera u travnju 2010. u predsjedništvo HDZ-a. Ona ga je, dakle, na velika vrata uvela i u stranački život, u kojem je dotad tek statirao. Iz tog je perioda zanimljiva i Stierova procjena da je za HDZ najbolja opcija raspisati prijevremene parlamentarne izbore. Bilo je to u travnju 2011., kad su šanse da Hrvatska pristupne pregovore okonča do sredine lipnja, što je bio ultimativni cilj, bile minimalne. U internim raspravama u HDZ-u Stier je tada zastupao stav da će svako odlaganje izbora, zbog gomilanja korupcijskih afera, štetiti stranci. I prije dva mjeseca, nakon što je premijer Plenković izbacio Most iz Vlade, Stier je predložio samoraspuštanje Sabora i prijevremene izbore. Oba puta je ostao u debeloj manjini.

Bez obzira što je Jadranka Kosor bila zaslužna za Stierov uspon u HDZ-u, on ju je prekrižio odmah nakon poraza na izborima krajem 2011. i priklonio se Tomislavu Karamarku. »Dobra bi bila poruka da Karamarko na izbornom saboru pobijedi već u prvom krugu. Ankete pokazuju da izaslanici misle kako Karamarko može demokratizirati, reformirati i ojačati HDZ«, izjavio je Stier u kampanji za unutarstranačke izbore. U njoj je naročito skrenuo pažnju na sebe programatskim intervjuom tjedniku »Nacional«.

»Thomas Jefferson rekao je da svaka generacija treba svoju revoluciju. Ako je tomu tako, HDZ-u treba demokršćanska revolucija. HDZ je bio utemeljen, kako je Tuđman govorio, na starčevićanskoj državotvornosti, Radićevu republikanizmu i pozitivnim elementima hrvatske ljevice. U praksi je to izgledalo ovako: državotvorni, pučki i republikanski elementi su glasovali i izabirali, a lijevi su elementi uglavnom vladali i upravljali procesima u HDZ-u, kao i u hrvatskoj državi. To je, doduše, bilo logično, jer drugi ljudi osim onih s ljevice nisu ni znali kako se vodi država i državni aparat. Ali sada, nakon dva desetljeća, stasala je nova generacija, koja je naučila kako se upravlja državom. Ona nije formirana u bivšem sustavu, nema repova iz prošlosti i formirana je u kršćanskom pogledu na čovjeka, obitelj i društvo«, ocrtao je Stier konture demokršćanske revolucije u HDZ-u. U suštini je to značilo da bi se vodstvo stranke moralo vrijednosno uskladiti s članstvom odnosno biračima, koji su uvijek bili desniji nego čelni ljudi HDZ-a.

Europarlamentarci

Karamarko je Stiera postavio za međunarodnog tajnika stranke i time člana predsjedništva. Prvih godinu dana Stier nije imao većih primjedbi na Karamarka, govorio je da je on ojačao demokršćansku komponentu u HDZ-u i da je stranka upravo na toj platformi 2013. pobijedila na europskim i lokalnim izborima. Za Stiera je Karamarko bio dugoočekivani transformator HDZ-a u demokršćansku stranku. No, nakon što je Stier glasovao protiv izbacivanja Jadranke Kosor iz HDZ-a, s obrazloženjem da je ona ipak uspješno završila europske pregovore, odnosi njih dvojice nepovratno su se pogoršali. Karamarko ga je poslao u Europski parlament, a potom i smijenio s mjesta međunarodnog tajnika. Kod Stiera ga je najviše smetala suradnja sa SDP-ovim eurparlamentarcem Toninom Piculom, starim partijskim aparatčikom ni po čemu bliskim demokršćanstvu.

Međutim, mandat u EP bio je koristan za Stiera, sklopio je savezništvo s Plenkovićem protiv Karamarka. Plenković ima komunistički obiteljski background i nije konzervativac, ali Stier je baš u njemu prepoznao čovjeka koji će, nakon što Karamarko nije opravdao njegovo povjerenje, HDZ definirati kao imanentno demokršćansku stranku. Nije još jasno što je to spojilo Stiera i Plenkovića, vjerojatno je riječ o golom interesu. Uglavnom, Plenkoviću je Stier poslužio kao spona prema desnoj struji HDZ-a. Zauzvrat je Stier dobio poziciju ministra vanjskih poslova, potpredsjednika Vlade zaduženog za društvene djelatnosti i političkog tajnika HDZ-a.

No, Stieru to nije bilo dosta, htio je da Plenković nastavi demokršćanizirati HDZ. Premijer je, istina, znao reći da je HDZ narodnjačka stranka okupljena na demokršćanskim načelima, ali to je bilo samo uzgred. Plenković zapravo nema izgrađen svjetonazor, on je politički oportunist koji u određenom trenutku zastupa što smatra da je za njega probitačno. A sada zaključuje da bi inzistiranje na demokršćanstvu škodilo HDZ-u i samim tim i njemu.

Zlatko Hasanbegović je desetak mjeseci bio sa Stierom  u predsjedništvu HDZ-a.

– Stier na sjednicama predsjedništva nije govorio o ideološkim temama. O ideološkoj profilaciji stranke nikad se nije raspravljalo. Za to u vodstvu HDZ-a nema  ni želje ni intelektualnog kapaciteta, to je danas stranka običnih tehnologa vlasti. Znao sam da će Stier ovo napraviti, da nije izgubio bi svaku vjerodostojnost, a ona mu je važna jer sam je sebi zadao neki okvir. Plenković sebe nije ničim ograničio i stoga i nije ništa posebno prekršio, napominje Hasanbegović.

Premda ga se sa Stierom smještalo u desno krilo HDZ-a, Hasanbegović ističe da on i ministar vanjskih poslova u ostavci nisu previše slični.

»Pravi« HDZ