Dok plaćaju svi građani, pa i oni koji vjeru nisu nikad prakticirali, nema niti razloga da se uskladi disproporcija između statističkog i stvarnog broja vjernika u Hrvatskoj
Svjetski poznati filmski producent i dvostruki oskarovac Branko Lustig osjetio je i čuo što znači biti ateist u Hrvatskoj. Kada je koncem rujna došao u kninsko kino da bi kninskoj djeci prikazao film »Posljednji let Petra Ginza« o nadarenom 16-godišnjem dječaku koji je skončao u Auschwitzu, našao se u praznom kinu jer roditelji nisu djecu pustili na filmsku predstavu.
Kninska gradonačelnica Josipa Rimac je u svojoj izjavi to tada objasnila ovako: »Roditelji su zabranili a ja ne mogu dozvoliti da u mom gradu netko govori protiv Boga, da Boga nema.«
Jer – Lustig je prije dolaska u Knin, u Zadru izjavio da ne vjeruje u Boga jer ne može zamisliti da bi mogao dopustiti užase poput Auschwitza.
Gradonačelnica se ipak kasnije ispravila – prije nekoliko dana pozvala je Lustiga da zajednički organiziraju novu projekciju filma, da je sigurna da će projekcija ovog puta uspjeti i da duboko poštuje Lustiga, njegovu osobnu žrtvu i želju da upozorava na zločine koji se nikada više ne smiju ponoviti.
Razumljiv preobraćaj
Prije nekoliko dana, po tradicionalnom crkvenom obredu, pokopan je Boris Šprem, srdačan i popularan, široko prihvaćeni predsjednik Hrvatskog sabora, koji ranije nije prakticirao vjeru. Šprem je u danima teške bolesti izabrao da bude ispraćen uz crkveni obred. To je važna i duboko osobna odluka zbog koje, pak nitko ne bi niti trebao niti smio – svemu onome što Boris Šprem iza sebe ostavlja – pridodavati niti pozitivni niti negativni predznak. Preobraćaj je ljudski razumljiv, ali naravno ne može biti nikakav normalni povod da se slavi pobjeda svjetla nad tamom, vjere, kršćanstva i katolicizma nad ateizmom ili agnosticizmom. Ipak, upravo tako razmišljaju pojedini nazovi publicisti katoličke provenijencije koji ovih dana dobrim dijelom suludim, ne samo neukusnim, interepretacijama zatrpavaju naše e-mail boksove. Mnogo pristojnije o svemu u Glasu koncila ovog tjedna piše Ivan Miklenić, ali uz teško prikriveno likovanje.
Don Ivan Grubišić procjenjuje da raste interes za duhovnost bez religioznosti. Vrijednosni sustav je pokoleban a njega ne može nadomjestiti religiozni sustav, koliko god je on tradicionalan. Jer, nudi se obred, tradicija, autoritet a danas je važan autoritet istine, kojeg pak religijske zajednice ne prihvaćaju. Zato Grubišić smatra da je potrebna nova paradigma koja počiva na drugim osnovama a ona promovira duhovnost a ne religioznost.
E, sad, može li nas predsmrtno obraćenje dobrog i poštenog čovjeka na bilo što bitno uputiti? Naravno da ne može.
Danas više ne možemo govoriti o šikaniranju ateista i agnostika naspram katolika, kao što bi se to moglo ustvrditi za gotovo cijeli period devedesetih godina. Tada nisu niti postojale nevjerničke udruge kao Protagora (za promicanje ireligioznog pogleda na svijet i ireligioznosti), David ili Nisam vjernik. Ali, Hrvatska je tada imala nekoliko neovisnih medija koji su žestoko raskrinkavali tada vladajuću nacionalističku ideologiju u kojoj je promoviranje (lošeg, iskrivljenog) katolicizma bilo samorazumljivo polazište.
Danas nas vode agnostik i ateist – Ivo Josipović i Zoran Milanović, dobili su veliku većinu glasova u izborima, formalno i po popisu stanovništva, u ne samo većinski katoličkoj nego i državi skoro unificiranog katoličkog građanstva. Prije 11 godina, 2001., kao katolici opredijelilo se čak 87,8 posto stanovništva. O prošlogodišnjem popisu nema još rezultata o vjeroispovijesti građana. Ali, izvjesno je da postoji priličan nesklad između formalnog, sigurno i tradicionalnog opredjeljivanja uz vjersko nasljeđe i prakticiranja vjere.
Autoritet istine
Sadašnji saborski zastupnik a svećenik u mirovini don Ivan Grubišić, recimo, ocjenjuje da je prosječno samo oko 15 posto građana Hrvatske stvarno religiozno i živi uz vjeru. Katolička Crkva maše brojkama i njezini predstavnici stalno ističu kako je Hrvatska katolička zemlja, ali kad zagovaraju zabranu pobačaja ili zabranu medicinske oplodnje, ali i neprakticiranje seksa prije i izvan braka, onda takva stajališta ne nailaze na razumijevanje i odobravanje većine građana.
Neki visoki svećenici Katoličke crkve ni do danas ne priznaju da je ustaštvo bila zločinačka fašistička ideologija i praksa za vrijeme NDH-a 1941.-1945. Tako je dr. Stjepan Razum, načelnik Nadbiskupskog arhiva u Hrvatskom državnom zavodu u intervjuu Hrvatskom listu izjavio da je Jasenovac velikosrpski mit a ne logor u kojem su ubijani Srbi, Židovi, Romi i Hrvati ljevičari. Dapače, i danas su vrlo rijetki visoki svećenici Katoličke crkve – kao naprimjer Adalbert Rebić – koji priznaju da su ustaše provodile genocid.
Iako je cjelokupno obrazovanje iz povijesti pod utjecajem Tuđmanove politike tobožnjeg općeg pomirenja Hrvata išlo prema reviziji endehaovskog dijela hrvatske prošlosti, velika većina Hrvata danas osuđuje to razdoblje državnog zločina.
Rješenje jednostavno
Potpredsjednik udruge Protagora dr. Lino Veljak, redovni profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, rekao nam je da diskriminacije ireligioznih ima najviše u obrazovanju i zapošljavanju. Kaže, bolan je problem djece koja ne pohađaju vjeronauk jer im nisu osigurani drugi nastavni sadržaji pa mogu jedino lunjati hodnicima. S druge strane, izloženi su podsmijehu agresivnog i netolerantnog dijela polaznika vjeronauka kojima vjeroučitelji nisu objasnili važnost ljubavi za druge i drugačije.
Veljak smatra da je u zapošljavanju nekadašnja moralno-politička podobnost komunističkog tipa nadomještena – posebno u dijelu privatnog poduzetništva -nacionalnom i vjerskom podobnošću.
Za Veljaka je rješenje za vjeronauk jednostavno. Vjeronauk bi trebao biti u suprotnoj smjeni od nastavne, ocjena iz vjeronauka bi trebala biti na posebnom dokumentu i ne bi se upisivala u svjedodžbu a u srednjoj školi bi se umjesto konfesionalnog vjeronauka uveo predmet religijske kulture kojeg bi vodili kvalificirani nastavnici koji bi bili pod ingerencijom prosvjetnih vlasti.
Don Grubišić smatra da vjeronauk treba vratiti u crkvene prostore. Jer, obitelj formira stavove svoje djece a za odgoj vjere zadužene su vjerske zajednice. »Zašto bi vjerske zajednice iskoristile školu za indoktrinaciju religijskog tipa? Ne treba škole opterećivati vjeronaukom. Neka škola ostane slobodna u tome«, kaže nam Grubišić.
Treba istaknuti i to da je puno lakše i ležernije biti formalnim vjernikom u zemlji koja je od potpisivanja posebnih ugovora sa Svetom Stolicom 1999. godine isplatila Crkvi oko pet milijardi eura. Dok taj vrlo veliki novac plaćaju svi građani, pa i oni koji nisu niti tradicionalni vjernici niti su vjeru ikad prakticirali, nema niti razloga da se uskladi velika disproporcija između statističkog broja i stvarnog broja vjernika u Hrvatskoj. Tek kad bi bio uveden crkveni porez koji je praksa u brojnim europskim državama, pokazalo bi se tko je zaista vjernik a kome je to samo komformističko i deklaratorno opredjeljenje.
