Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. listopada 2019.
Analiza

Čini se da opet mislimo da ništa ne može poći po zlu: Hrvatska 2018. potpuno je ista onoj iz - 2008.

Čini se da opet mislimo da ništa ne može poći po zlu: Hrvatska 2018. potpuno je ista onoj iz - 2008.
Čini se da opet mislimo da ništa ne može poći po zlu: Hrvatska 2018. potpuno je ista onoj iz - 2008.
Autor:
Objavljeno: 15. siječanj 2019. u 7:15 2019-01-15T07:15:39+01:00

Ono što i previše podsjeća na atmosferu iz 2007. i 2008. jest činjenica da se Hrvatska ponovo ponaša kao da ništa oko nas ne može poći po zlu – povećavaju se prava koja se isplaćuju iz proračuna, državne tvrtke donose odluke sumnjive ekonomske isplativosti... 

ZAGREB Rast BDP-a od oko dva i pol posto, konstantan i sve veći rast osobne potrošnje, sve bolji turistički pokazatelji, rast kredita stanovništvu, rast proračunskih prihoda i rebalans u kojem se preraspodjeljuju viškovi, dogovori o povećanju plaća u javnom sektoru, rast cijena nekretnina, pad nezaposlenosti i stagnacija poljoprivredne i industrijske proizvodnje.

Vijesti su to i statistički podaci koji se posljednjih tjedana objavljuju za Hrvatsku u 2018. godini, ali zvuče kao da ih je netko izvukao iz starih statističkih ljetopisa iz 2007. ili 2008. godinu, zadnje dobre hrvatske godine prije globalne krize koja je Hrvatsku bacila u šestogodišnju recesiju iz koje se izvlačila i oporavljala puno dalje uz svih usporedivih država. I danas kao i tada iz dalekih Sjedinjenih Američkih Država stižu upozorenja o tome da je nova kriza neizbježna i svi upiru prstom u nekretnine koje bi ponovo mogle biti žarište novih globalnih nevolja.

Slična statistika 

O tome sugeriraju li slični statistički podaci o makroekonomskim pokazateljima da se Hrvatska zapravo u deset godina nije ni pomakla ni promijenila, vjerojatno postoje različita mišljenja, ali ono što i previše podsjeća na atmosferu iz 2007. i 2008. godine je činjenica da se Hrvatska ponovo odlučila ponašati kao da ništa oko nas ne može poći po zlu i iz te atmosfere dolaze i slične političke odluke, pa se povećavaju prava koja se isplaćuju iz proračuna, državne tvrtke donose odluke sumnjive ekonomske isplativosti, pa ne bi bilo iznenađujuće i da se za koju godinu aktualni ili neki budući premijer začudi, kako je to bilo prije desetak godina, kako smo se našli u banani. Vrijeme je to i u kojem su cijene nekretnina u Hrvatskoj bile možda veće nego danas, građani su ostvarivali veći dohodak pa su banke masovno odobravale namjenske i nenamjenske kredite.

A, koliko je osim naglaska na to da joj je ekonomska struktura, ako se u međuvremenu mrvicu i promijenila, ista kao i ona prije posljednje globalne krize Hrvatska ista, a u čemu je različita u odnosu na prije deset ili 11 godina kad je Vlada isticala kako u prilog njezinim ispravni odlukama idu na početku teksta spomenuti pokazatelji.

– Nema Vlade u Europskoj uniji za koju se može reći da je neuspješna, svaka država bilježi rast BDP-a i ako gledamo na osnovu tog pokazala zaista ni za jednu vladu ne možemo reći da nije uspješna. Tako je bilo primjerice i 2007. godine, ističe ekonomski analitičar Željko Lovrinčević.

Sada je to, napominje on, posljedica iznimno ekspanzivne politike Europske središnje banke koja stvara dovoljno novca s niskim kamatama na tržištu, dok je prije desetak godina također bilo puno novca, ali je on dolazio iz investicija i ne s tako povoljnim kamatama kao danas. Uz to od vanjskih uvjeta Hrvatskoj, ako i ostalim zemljama u EU-u, odgovara činjenica da, kao i 2007. ili 2008. godine, cijene nafte, odnosno energenata nisu visoke.

Ranjivije financije 

– No, u odnosu na 2007. ili 2008. godinu, konkurentnost hrvatskog gospodarstva je niža. Struktura gospodarstva je slična, opet doprinos izvoza, jer padaju i poljoprivredna i industrijska proizvodnja, a rast se sve više kao i prije krize oslanja na osobnu potrošnju, napominje Lovrinčević.

Investicije su i tada i sada bile u neproizvodne, u javne projekte, koji nisu donosili ni novu vrijednost, ni razvoj tehnologija, nego je glavni investitor bila država, koja je tada novac dobivala zaduženjem, dok se danas oslanja na europske fondove. Privatne investicije su, na istoj razini, ako nisu i manje nego što su bile prije deset godina. Javni je dug veći, ali država više nema deficit u platnoj bilanci.

Lovrinčević upozorava na to da trenutačno, u odnosu na desetljeće ranije, Hrvatskoj, koja povećava izdvajanje za brojna prava iz proračuna, u prilog ne ide činjenica da su javne financije ranjivije jer su čak i više nego samo gospodarstvo osjetljivije na prihode od turizma. A Hrvatska u tom sektoru više nije toliko jeftinija od konkurencije, a polako slabi i učinak sigurnosne rente koju je godinama ubirala u turizmu.

– Sada je naša turistička ponuda jeftinija od Grčke osam posto, a od Španjolske deset posto, no Turska je koja se polako vraća na tržišta, zbog devalvacije lire, jeftinija 20 posto, kaže Lovrinčević.

Hrvatska je s obzirom na razvoj njezine industrije ostala na istom i kad je u pitanju razvoj u istraživanje i razvoj, koji je na oko 0,8 posto BDP-a, odnosno daleko je niži od zemalja s kojima se natječe i koje bi trebala dostići.

Velika razlika koja se dogodila tiče se demografije, jer je Hrvatska trenutačno starija nego je to bila prije deset godina, izgubila je veliki broj mladih ljudi koji su za poslom otišli u razvijenije zemlje. To je osim demografije primijenilo i obrazovnu strukturu njezina stanovništva i učinilo je u društvu još dominantnijim skupine koje su i prije desetak godina bile oslonjene na proračun.

Dogodilo se i to da su se zahvaljujući turizmu, promijenili i odnosi među hrvatskim regijama. Regije niz obalu približile su se ili su dosegle Zagreb, dok s druge strane, napominje Lovrinčević, Slavonija sve više zaostaje. Posljedica je da se Hrvatska i dalje muči s time kako riješiti probleme blokiranih, trajno nezaposlenih i da u konačnici, zaključuje Lovrinčević, u odnosu na vrijeme krize ima sve veći postotak stanovništva koji živi na granici siromaštva.

Građani bez očekivanja 

Ipak, uz sve sličnosti, za Hrvatsku je najpogubnije to što je njezino stanovništvo ostalo bez očekivanja i što je nepovjerenje u institucije još i veće nego prije deset godina.

– Nisu građani Hrvatske nikada imali veliko povjerenje u institucije, pa tako ni 2007. ili 2008. godine, ali tada su barem imali nekakva očekivanja. Bilo je to vrijeme pregovora s Europskom unijom i politička elita je nastojala ili učiniti ili barem prikazati institucije boljima nego što su bile. Građani su mogli vjerovati da će zbog tih pregovora Hrvatska postati bolja, da će se nešto pokrenuti s mrtve točke, rekao nam je Lovrinčević. Danas, pak, tih očekivanja više nema, nitko nema povjerenja da državne institucije mogu napraviti zadatke zbog kojih i postoje, nitko ne vjeruje jer ne vidi da se po pitanju pravosuđa ili korupcije nešto doista promijenilo i to je pogubnije od činjenice da nam BDP ne raste po stopi kao u Poljskoj ili Mađarskoj.

– Na takvu atmosferu u društvu, za to što se ne uspijevamo pomaknuti, nije nevažno spomenuti još jednu sličnost s Hrvatskom iz 2007. godine. Tada je većina javnog medijskog prostora bila pod kontrolom vladajućih i danas je situacija ista ili čak i malo lošija, iznosi Lovrinčević svoje izlaganje o tome zašto se Hrvatska 2018. godine, nije kao ostale usporedive države maknula, od Hrvatske iz 2007. ili 2008. godine.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.