ZAGREB  Iako je cijena barela nafte u ponedjeljak pala ispod 40 dolara, proizvođači nafte i dalje bilježe profit – napominje energetičar Davor Štern, odgovarajući na pitanje koliko se još dugo najvećim proizvođačima nafte, poput Saudijske Arabije, isplati proizvoditi daleko veće količine nafte od onih koje tržište traži, što uzrokuje pad njene cijene. Namjera je OPEC-a kao udruženja najvećih proizvođača nafte, predvođenih Saudijskom Arabijom, niskom cijenom barela s tržišta istisnuti konkurenciju, prije svega SAD kojem je proizvodnja nafte iz škriljevaca puno skuplja. U tome sudjeluje i Rusija, makar njezin državni proračun pati zbog sve nižih tražbina koje naplaćuje naftnim kompanijama, ne bi li im pomogla kompenzirati nisku cijenu barela. 

Ukidanje sankcija

»Profita, međutim, i dalje ima, jer Saudijska Arabija svoju naftu, primjerice, proizvodi za dva dolara po barelu, Rusija na starim poljima za sedam do osam dolara, a na novima za oko 12 dolara. Kompanije koje naftu vade u velikim su kreditnim zaduženjima, poput ruskih, no pomaže im država smanjenjem svojih tražbina. Rusija nikad nije dozvoljavala da njene kompanije po barelu zarade manje od 30 dolara«, ističe Štern. 

Kad se Iran vrati u igru, odnosno nakon ukidanja sankcija od Nove godine ponovno počne izvoziti naftu, kažu neslužbene prognoze, cijena barela će pasti na 30 i manje dolara, na što se Rusija i drugi proizvođači već pripremaju, najavljujući ponovno rezanje svojih tražbina prema naftnim kompanijama. Iran je država s najjeftinijom proizvodnjom nafte u svijetu, a njegove se rezerve procjenjuju na 150 milijardi barela, što ih svrstava na četvrto mjesto svjetske ljestvice naftnih zaliha.  Na nekim svojim poljima naftu može proizvoditi već za jedan dolar po barelu, do maksimalnih pet dolara, što će neupitno dodatno sniziti cijenu barela na svjetskim tržištima. Ova država planira, naime, dnevnu proizvodnju dugoročnije, do 2021. godine, povećati sa sadašnjih oko milijun do milijun i pol, na više od pet i pol milijuna barela dnevno, što će itekako uzdrmati tržište. Proizvodne cijene barela u svijetu su, naime, vrlo šarolike, pa kompanije u Velikoj Britaniji, primjerice, barel proizvode za 52 dolara, Brazil za 49, a SAD za 33, što znači da su njihove kompanije ili već na gubitku, ili blizu njega. Britanske naftne kompanije su od početka prošle godine otpustile oko 60 tisuća zaposlenih,  isto se događa i drugdje u svijetu, dok se otkazuju i brojni novi planirani projekti u istraživanju i eksploataciji nafte. 

Do porasta će doći

Ipak, kako pojašnjavaju sami naftaši, većina kompanija i dalje nastavlja sa svojom, neprofitabilnom proizvodnjom jer im je puno skuplje proizvodnju gasiti i ponovno ju pokretati kad se cijena barela oporavi. Do porasta će neminovno morati doći, jer čak ni Saudijska Arabija, Oman i Bahrein – najbogatiji naftaši, kažu prognoze MMF-a, neće moći izdržati dulje od pet godina s ovako niskom cijenom. 

Hrvatski potrošači, kao uostalom ni europski općenito, oscilacije u cijeni barela ne osjećaju previše, jer se maloprodajna cijena derivata neće prepoloviti ako barel padne s, primjerice 120 na 60 dolara. U maloprodajnoj cijeni benzina od deset i pol kuna, primjerice, davanja državi iznose preko 50 posto – 5,59 kuna (PDV i trošarine), dok će naftnoj kompaniji ostati manje od pet kuna. Trošarine su u Hrvatskoj 2010. godine porasle za preko 70 posto kad su u pitanju benzinska goriva, odnosno za čak 120 posto kod dizelskih goriva, i nastavile rasti zbog usklađivanja s trošarinama u EU. Osim toga, koštala litra goriva osam ili deset kuna, trošarina je uvijek jednaka, fiksna. U slučaju litre goriva od deset i pol kuna ona iznosi preko tri i pol kune, PDV još dvije.