Ni preporoda ni obnove

Brutalna obmana Kukuriku koalicije: Što se obistinilo od obećanih reformi najavljenih Planom 21

Srđan Brajčić

Foto Arhiv NL

Foto Arhiv NL

Sve ono što su stranke koalicije u svom programu ocijenile kao loše, a za što su krivca pronašli u prijašnjim, HDZ-ovim vladama, nije se promijenilo na bolje. Dapače



Zoran Milanović, predsjednik hrvatske Vlade i predsjednik Socijaldemokratske partije, zrači optimizmom i samouvjerenošću u posljednje vrijeme. Može se samo pretpostavljati da su tome razlog određeni pozitivni ekonomski pokazatelji: blagi rast javne potrošnje i mršavi plus bruto domaćeg proizvoda. Ovo što se događa, smatra hrvatski premijer, nije slučajno, već rezultat napornog rada ove Vlade koja ima najodgovorniji posao u zemlji. 


  Dodaje: »Svi pokazatelji su pozitivni«. Istina, upozorava Zoran Milanović, ne može se još uvijek odgovoriti na ključno pitanje: je li Hrvatska konačno izašla iz dugogodišnje recesije. »To će se znati tek nakon dva kvartala«. 


  No, slavodobitni političko-ekonomski narativ utemeljen na dva koliko-toliko pozitivna razvojna pokazatelja, k tome minornih postotnih vrijednosti, koja se kao mamac bacaju pred birače ususret vrlo skorim parlamentarnim izborima, u posvemašnjoj su diskrepanciji s realnim stanjem u ovoj zemlji na začelju evropske kolone. Samim time i s Planom 21, razvojnim gospodarskim dokumentom s kojim je, valjda, Kukuriku koalicija i osvojila zadnje izbore. 




  Naime, prema tom famoznom Planu 21 Hrvatska je u mandatu SDP-ove koalicijske elite trebala doživjeti svakojaki preporod i obnovu. Plan je naviještao duboke, strukturne reforme u svim važnim društvenim segmentima, jednako tako svekoliki boljitak svim hrvatskim građanima. Obećane korjenite reforme mogu se sažeti u tri glavna Kukuriku postulata: »snažni gospodarski rast temeljen na stvaranju novih vrijednosti«, »manja i učinkovitija državna potrošnja«, »mijenjanje sustava društvenih vrijednosti«. Što se od toga obistinilo? 


  Obećani snažan gospodarski rast reflektira se u BDP-u koji se sada mjeri sa 0,3 postotna boda. Državna potrošnja zapravo je dramatično veća nego prije tri godine, tako da je udio duga u BDP-u alarmantnih 78 posto i on vjerojatno dalje raste, jer se ministar financija Boris Lalovac kontinuirano zadužuje. Hrvatska je početkom ožujka izdala 1,5 milijarda eura novih, 10-godišnjih obveznica! Nadalje, sustav društvenih vrijednosti podijelio se u dva sukobljena ideološko-svjetonazorska monolita koja se neće lako pomiriti. 


 Obično politikanstvo


Nije ništa novog ako se ustvrdi to da je spasonosni Plan samo 21 mrtva točka na papiru. Uostalom, takve signale odašilju i stranke iz same Kukuriku koalicije. Međutim, za ekonomske i političke analitičare, društvene aktiviste i sveučilišne profesore s kojima smo razgovarali, Plan 21 se, štoviše, pokazao kao brutalna obmana naivne hrvatske javnosti. 


  – Naravno da je Plan 21 bio obmana i obično politikantstvo. Da sada ne upotrijebim i neki teži termin. Prema tome, ovdje govorimo o neodgovornom ponašanju politike prema vlastitom narodu, kaže nam Ljubo Jurčić, profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i političar koji je jednom bio SDP-ov kandidat za premijera. 


  Politolog Anđelko Milardović poručuje pak da je njemu frapantno koliko je već uvodni programski okvir Plana 21 u raskoraku s realiziranim, imajući pri tome na umu činjenicu da se ovakvi programi i pišu kako bi stranke zavele birače. 


  – Pa već prva rečenica programa »mi, stranke bliskih svjetonazora i sličnih programa« u diskrepanciji je s realnošću. Naime, mi možemo sada postaviti pitanje: a kakvu je to politiku dosad vodio SDP? Je li to doista bila socijaldemokracija ili su možda ipak nudili neka neoliberalna rješenja? Osim toga, sam čelnik SDP-a ne može se podičiti baš s nekim socijaldemokratskim svjetonazorom budući da se on sam deklarira kao liberal, elitist. Ne možemo reći niti to da su se ostale stranke ove koalicije ponašale u duhu socijaldemokratske ideje, primjećuje Milardović kojem cijeli programski okvir Plana 21 danas ima jednaku relevantnost kao onda kad je napisan. 


 Moderni robovi


Drugim riječima, sve ono što su stranke koalicije u tom svom programu ocijenile kao loše, a za što su krivca pronašli u prijašnjim, HDZ-ovim vladama, nije se promijenilo na bolje. Dapače. 


  – Vidim da u točki drugoj programskog okvira piše da »hrvatski građani više nisu spremni gledati kako se jedna za drugom propuštaju prilike za društveni, gospodarski i politički oporavak zemlje«. No, vidimo da tog oporavka u međuvremenu nije došlo. Kažu da »više ne možemo živjeti na dug«, ali zemlja je još zaduženija, čak preživljava zahvaljujući politici posuđenog novca. Usporedimo samo koliko je zemlja bila dužna kad je ova koalicija došla na vlast s današnjim dugom. Nadalje, u trećoj točki stoji ovako: »sadašnja (HDZ-ova) vlast dovela je Hrvatsku u stanje socijalne i ekonomske nesigurnosti i straha od budućnosti«. To možemo tvrditi i za SDP-ovu vlast, jer se ni u tom segmentu ništa nije promijenilo na bolje. Poručuje se da »oni koji rade, najčešće ne mogu podmiriti osnovne životne potrebe«, ali građani jednako loše žive; glavninu kućnih rashoda čine izdaci za režije i hranu. Ljudi se zadužuju – dižu kredite i postaju moderni robovi kako bi sačuvali golu egzistenciju. Deklasirani slojevi društva kopaju po kantama i skupljaju plastične boce. Evo, u točki pet kritiziraju HDZ da samo »nude populistička rješenja«, a SDP je pred malo donio cijeli paket populističkih mjera, počevši s onim otpisom duga prezaduženim građanima. Oni su trebali voditi takvu politiku u kojoj uopće neće biti potrebe za tim da se građanima otpisuju dugovi. To bi bila dobra socijalna politika. U točki deset piše da se: »naš model i naši programi gospodarskog razvoja temelje na sljedećim osnovnim točkama: rast BDP-a i zapošljavanje na temelju novoga investicijskoga ciklusa, rastu proizvodnje i konkurentnosti, nove industrijalizacije, izvoza i domaće potražnje«. To se uglavnom nije dogodilo, što najbolje osjećamo na vlastitoj koži, smatra Anđelko Milardović i upozorava na još nešto: 


  – Ne samo da nije došlo do »unapređenja mirovinskoga sustava«, nego je on doveden do samog ruba održivosti i prijeti mu slom. Kažu da će se zalagati za »konačni odmak od prakse kapitalizma perifernoga, nekontroliranog, pa i nezakonitog profita, bogaćenja na štetu nacionalnih interesa«, a sve resurse pokušavaju prodati. Što je to nego ugrožavanje nacionalnih interesa. Ja sam još 2004. godine postavio pitanje: što će nam ostati kada rasprodamo i onu zadnju vrijednosnu jedinicu?  

Mačak u vreći


Poanta je u tome, ocjenjuje Milardović, da je Hrvatska ostala beskoncepcijsko društvo, beskoncepcijske ekonomije. Plan 21 je rezultirao, smatra ovaj politolog, totalnoj razvojnoj stagnaciji koja se tako proteže od prethodne, HDZ-ove do aktualne, SDP-ove vlasti. 


  – Ono što se kritiziralo Planom 21, potpuno je kompatibilno s učincima ove vlade. Ovakav program može sada napisati HDZ i na jednak način osvrnuti se na sve ono što je ostvarila sadašnja vlast. Dakle, nema tu nikakve razlike, smatra Milardović. 


  Ljubo Jurčić tvrdi da je ovakav Plan 21 zapravo dokument koji, manje-više, pristaje uz bilo koju političku opciju u Evropi. Svaka moderna evropska vlast reći će da ima »viziju konkurentnog, društvenog i ekološki odgovornog, na znanju utemeljenog i izvozno usmjerenog tržišnog gospodarstva koje osigurava rast dodane vrijednosti, nova i dobro plaćena radna mjesta te bolje i pravednije društvo u kojemu se štite načela socijalne kohezije, solidarnosti, ravnopravnosti i napretka za sve građane«. To je, naime, samo jedan od dobrohotnih naglasaka iz Plana 21. 


  U tom smislu, Anđelko Milardović skreće pozornost na to je ovaj program i dio uobičajenog političkog marketinga kojim stranke prodaju svoj proizvod. Na biračima je odgovornost da vode računa o tome što na izborima kupuju: 


  – U ovom slučaju, birači su prije tri godine kupili mačka u vreći. Sada se jedino mogu žaliti udruzi potrošača. Ako proizvod ne valja ili nije u skladu s deklaracijom, potrošaču su na raspolaganju institucije kojima će se žaliti. Međutim, loš proizvod koji nam je podvalio politički marketing nemamo kome reklamirati da on ne valja. Naravno, ne postoji politička udruga potrošača. Ostaje jedino kriterij političkog tržišta. No, problem je u tome što od jednih izbora do drugih prolaze godine i godine, kaže Milardović. 


  Pri tome Milardović ukazuje na to da su razvijene evropske demokracije ipak stvorile učinkovite mehanizme političke kontrole. Hrvatska tijekom 25 godina simuliranja političkog pluralizma nije niti mogla razviti svoju demokratsku kulturu. Zato su i razmjeri ovakvih podvala i mogući. Na biračima je, dakle, da dobro razmisle kad uskoro budu u prilici čitati senzacionalni ekonomski program HDZ-a kojeg pripremaju njemački ekonomski stručnjaci kojim se također obećavaju brda i doline.  

Eksplozija javnog duga


– Plan 21 je lista želja koja možda samo dobro zvuči. No, veliki je problem u tome što u dokumentu nisu razrađene procedure i instrumenti izlaska iz gospodarske krize. Hrvatska je danas tako jedina zemlja koja niti nakon pet, šest godina nije uspjela pobijediti krizu, a istovremeno dug raste. S druge strane, puno je primjera koji nam govore o tome da su neke zemlje izašle iz krize, jer su znale prepoznati uzroke svojih problema i primijeniti konkretne ekonomske modele, što ova Vlada ne zna i ne uviđa, napominje Ljubo Jurčić koji štoviše ukazuje na to da se gospodarsko stanje u zemlji pogoršalo i da nema govora o tome da se u Hrvatskoj bolje živi nakon tri godine »primjene« Plana 21. 


  Dodaje da se politika ove Vlade svodi isključivo na poduzimanje vatrogasnih mjera. No, prema Planu 21 nije trebalo tako biti; zagovarane su korjenite gospodarske promjene. »Srž našeg ekonomskog modela može se, ukratko, izraziti s nekoliko ključnih riječi koje počinju na ’i’: investicije – industrija – izvoz – inovacije – integracije». Za profesora Jurčića ovaj, gospodarski dio Plana 21 pokazao se jednako politikantskim kao i sve ostale njegove odrednice, a posebno u smislu zagovaranja investicija – koje ovoj Vladi služe samo kao razvojna mantra – i jačanja industrije, čije je propadanje, međutim, potencirano. 


  – Investicije u Hrvatsku 2008. godine iznosile su oko 100 milijarda kuna. One su u međuvremenu prepolovljene i kreću se oko 50, 60 milijarda kuna. Mi bismo danas trebali imati investicije vrijedne barem 15 milijarda dolara, koje će najviše biti usmjerene u industrijsku proizvodnju, što je preduvjet rješavanja hrvatskih nedaća, upozorava Ljubo Jurčić. 


  Također, najava fiskalne konsolidacije, kao posebno važnog segmenta održivog razvoja neke države, pokazala se jalovom. U Planu 21 obećavalo se zaustavljanje rasta javnog duga koji se trebao kretati ispod 60 posto BDP-a. Međutim, dogodilo se nešto posve suprotno – udio duga u BDP-u popeo se već na 78 posto. On će prema tvrdnjama Ljube Jurčića i dalje rasti. To ova Vlada teško da može zaustaviti. Može se očekivati čak to da će udio duga u BDP-u uskoro porasti za novih sedam, osam posto. To će doista biti eksplozija javnog duga! Razlog tomu Jurčić vidi prvenstveno u rastu kamata na postojeća zaduženja, ali i u većem deficitu. Rast deficita, naime, realan je scenarij s obzirom na to da se ipak radi o izbornoj godini. 


  – No, visina duga je politička parola kojom se maše kako bi se plašio narod. Dug za državu nije najveći problem, jasno pod pretpostavkom da se posuđeni novac pametno investira. Nije dobro ako se država zadužuje isključivo da bi vraćala stare dugove, kaže Jurčić. 


  – Osim toga, ni hrvatski građani ne žive bolje; njihova kupovna moć manja je za pet posto u odnosu na 2012. godinu. Razlog tome leži i u povećanju PDV-a i rastu cijena energenata za čak 20-tak posto. Rast hrvatskog BDP-a je zabluda; o tome možemo govoriti tek nakon jednogodišnjeg perioda, a ne nakon samo jednog kvartala, mada treba pozdraviti i ovaj rast od 0,3 posto. No, zaposlenost nije rasla, a de facto nisu rasle niti plaće, upozorava Jurčić.  

Poražavajući rezultati


S implementacijom politike obrazovanja i znanosti u sustav nije pak zadovoljna sveučilišna profesorica Marina Biti koja je na Filozofskom fakultetu u Rijeci pokrenula veći broj studijskih programa. Biti kaže da tema obrazovanja i znanosti u Planu 21 započinje kritikom prethodnika, odnosno HDZ-ovih dviju vlada: 


  – Danas bi se o Planu 21 moglo govoriti upravo tim istim riječima, budući da je Vlada koja se obavezala provesti taj plan u djelo pokazala da nema »ni viziju, ni strategiju razvoja obrazovanja i znanosti« te se, podjednako kao i njezini prethodnici, ponašala kao da ne zna »da su obrazovanje i znanost ključne pretpostavke razvoja gospodarstva i ukupnoga društva« odnosno »temelj za boljitak pojedinca i zajednice«. Ovo poglavlje Plana 21 i nije pisano kao strategija, već je ono pisano kao svojevrsno »pismo namjere« u kojemu se taksativno nabraja što je Kukuriku koalicija namjeravala/obećavala provesti u djelo, tvrdi Marina Biti. 


  Krećući se od jedne točke do druge u politici obrazovanje i sport, dodaje Biti, može se samo zaključiti to da su rezultati nakon tri godine – poražavajući. Primjerice, plan da se uvede obvezno jednogodišnje predškolsko obrazovanje raspao se u niz neadekvatnih solucija i razotkrio ponajviše nedovoljnu pripremljenost svojih provoditelja. 


  – Ideja obveznog obrazovanja koje bi trajalo do stjecanja prve kvalifikacija nije praktički bila ni aktualizirana. Nije se na djelu pokazala ni »posebna briga« za strukovno obrazovanje, niti se riješilo pitanje strukovne mature. Umjesto poboljšanja društvenog i materijalnog položaja nastavnika dogodilo se obrnuto. Dvije inicijative koje su označile mandat ministra Jovanovića, razvodnile su se: ona o uvođenju zdravstvenoga odgoja i obrazovanja obila se i o odluku Ustavnoga suda nakon čega je mutirala u neku svoju kompromisnu inačicu, što se više-manje podudara i s onim što se dogodilo i s građanskim odgojem, naglašava Marina Biti i dodaje da se isticanje posvećenosti djeci s teškoćama u razvoju također pokazalo kao floskula.  


  – Bolonja i dalje ima sve mane koje je imala prije, ako ne i neke nove. Predložena zakonska i pravilnička rješenja za znanost i visoko školstvo izazvala su golemo nezadovoljstvo akademske zajednice, a djelomice su bila zaustavljena na Ustavnome sudu. Na koncu, izostao je i temeljni preduvjet za unapređenje znanosti; nije došlo do najavljenog uvećanja udjela ulaganja u znanost u ukupnom proračunu Republike Hrvatske, koje je trebalo označiti početak preokretanja negativnih ulagačkih trendova u pozitivne. A i iskazana je nakana da se obrazovanju i znanosti pristupi »intersektorski i transsektorski« ostala tek mrtva riječ na papiru, kaže Biti i zaključuje: 


  – Ukratko: Plan 21 u provedbi vidjeli nismo.  

Najobičnija prijevara


Za ekološkog aktivistu Vjerana Piršića politika zaštite okoliša, prirode i prostora na papiru zvuči dobro. Čak je resorno ministarstvo počelo provoditi ono što je obećano. Međutim, nakon smjene ministrice Mirele Holy manje-više svi procesi su zaustavljeni. 


  – Otvoreno priznajem da sam zbog obećanja iz Plana 21 glasao za Kukuriku koaliciju. Naime, smatrao sam da je Mirela Holy vjerodostojan političar; da će kao ministrica doista realizirati ono što se obećavalo s politikom zaštite okoliša. Holy je objedinila sektore zaštita okoliša i zaštita prirode. Zatim, formiran je forum za zaštitu okoliša. Krenulo se s pisanjem četiri nova, fundamentalna zakona o zaštiti okoliša. U pripremi je bilo još 200 dodatnih pravilnika. No, ovakve ekološke ideje i beskompromisnost Mirele Holy razbili su se o interesne hridi HNS-a i gospodina Čačića. Ministrica Holy naprosto je morala otići! To govorim jer sam svjedočio žučnim sukobima, pogotovo u segmentu korištenja obnovljivih izvora energije. Sve u svemu, sa stanovišta politike zaštite okoliša, prirode i prostora, Plan 21 pokazao se kao najobičnija prijevara. Vlada je, štoviše, radila sve suprotno onome što je u njemu napisano, napominje Vjeran Piršić. 


  U Planu 21 koalicija se tako zalagala da će država »vlastitim sredstvima i onima Europske unije poticati razvoj različitih obnovljivih izvora energije, čiji bi udio bio i veći od 20 posto ukupne potrošnje energije, što je zacrtani cilj Europske unije«. Piršić kaže ne samo da se to nije dogodilo, nego je »Vlada sustavno zatukla korištenje svih obnovljivih izvora energije«. 


  – Ova vlast sustavno forsira fosilna goriva, kao što su termoelektrane na ugljen ili eksploatiranje nafte iz Jadrana. Zatim, nije promijenila administrativni okvir koji sprječava razvoj zelene industrije, što je također obećala. Primjerice, u Velikoj Britaniji zelena industrija zapošljava preko milijun radnika. Osim toga, Vlada je marginalizirana suradnja s udrugama civilnog društva. No, najgore pokazao se onaj dio u kojem se govorilo o »sudjelovanju građanki i građana u donošenju odluka o upravljanju svojim zajednicama«. Ispostavilo se da je to notorna laž! Ilustrirajmo to samo sa zadnjim slučajem, s programom istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na Jadranu, poručuje Vjeran Piršić i podsjeća na sve one probleme s kojima se Hrvatska još uvijek suočava u segmentu gospodarenja komunalnim otpadom. 


  – U ovakvoj beskoncepcijskoj državi mladima ne preostaje drugo nego da sreću potraže drugdje. Nije dakle čudno to da mladi odlaze. No, postavlja se pitanje: a tko će sutra u Hrvatskoj raditi i privređivati. Takvoj zemlji doista prijeti demografska kataklizma, zaključuje politolog Anđelko Milardović.