Začudni istupi i najave Mirele Holy

Broji li Orah svoje posljednje dane?

Jasmin Klarić

Foto Nenad Reberšak / NL arhiva

Foto Nenad Reberšak / NL arhiva

Orah je u deset mjeseci iz pozicije stranke koja će imati zadnju i snažnu riječ o tome tko će i kako vladati Hrvatskom došao u situaciju da je upitno hoće li na prvim redovnim izborima nakon parlamentarnih  ta stranka uopće postojati



Mjeseci koji dolaze foto finiš su pred izbore. I, kako sad stvari stoje, nema sumnje da će potvrditi trend koji poput vrućice drma domaću političku scenu još od zime – postotci za dva najveća bloka rastu, a sve moguće opcije lagano blijede na rubu izbornog praga, ili rubrike »ostali«.


Savršeno je to logična i očekivana posljedica radikalizacije političke scene koju Tomislav Karamarko provodi već skoro četiri godine, te okrupnjavanju dviju najjačih koalicija – također po receptu Karamarka, a kojeg je, štujući matematiku krenuo u zadnje vrijeme provoditi i Zoran Milanović. Uostalom, Ivo Josipović je svoju, uglavnom paradnu, predsjedničku funkciju izgubio za 1,48 posto glasova. A sad se igra za pravi, puni plijen i niti jedan jedini glas ni u SDP-ovom, ni HDZ-ovom bloku nitko neće podcijeniti.


Adrenalinska vožnja


Nadigravanje velikih i njihove kombinacije s malima iz njihovog bloka ćemo pozorno pratiti narednih mjeseci, kao i (posljednji?) pokušaj nekad visoko pozicioniranih političara Radimira Čačića i Ive Josipovića da svojom UH koalicijom (Uspješna Hrvatska) produže vlastitu političku egzistenciju.




No, golema, možda i najveća drama odigravat će se u stranci koja je, slobodno se može reći, bila glavni hit međuizbornog razdoblja, Orahu Mirele Holy. Kako smo na istom mjestu ustanovili prije dva mjeseca, tu stranku je, nakon meteorskog uspona pogodio još hitriji pad (anketnog) rejtinga.


Dok su se (Crodemoskop) u listopadu 2014. godine, prije samo deset mjeseci, baškarili na nevjerojatnih 16,8 posto, po posljednjoj anketi (kolovoz) su na 5,1. Razlika u saborskim mandatima mogla bi, uzimajući u obzir statističku pogrešku biti između nula i tridesetak.


Još jasnije – Orah je u deset mjeseci iz pozicije stranke koja će imati zadnju i snažnu riječ o tome tko će i kako vladati Hrvatskom došao u situaciju da je upitno hoće li na prvim redovnim izborima nakon parlamentarnih (lokalnim, 2017. godine) ta stranka uopće postojati.


Kako se i zašto taj pad dogodio u ovom trenutku je prilično nebitno – stranka je do prije dva mjeseca bila u sličnoj situaciji, s dva izbora: ili ući u predizbornu koaliciju s (njima) omrznutim Zoranom Milanovićem i osigurati solidan broj saborskih stolica i političku budućnost – uz etiketu »izdaje prave ljevice«, ili ostati uporni do kraja u odluci da na izbore idu solo i – kontra SDP-ove koalicije. Posljedica tog odabira bila bi, uz održavanje »čistoće« političkog puta, i pogled u vlastiti politički nestanak.


Mirela Holy je, sad više nema sumnje, odabrala adrenalinsku vožnju s potencijalno fatalnim posljedicama.


Najbolje bi bilo da – nikom ne trebaju


Orah je, dakle, odlučio ustrajno ostati na vlastitom putu – bez predizbornog koaliranja, pa što bude. Pa hajmo baciti oko na realne rasplete koji bi ih mogli čekati. Tridesetak mandata je, naravno, stvar prošlosti – u najboljem slučaju Orah može osvojiti pet-šest mjesta u Saboru.


Idealan rasplet, barem sudeći po sadašnjem ponašanju vodstva stranke, bio bi da ti Orahovi glasovi nikome ne trebaju za većinu. Pa bi kroz Sabor mogli nastaviti graditi svoje politike i javno inzistirati na njima, te tako bildati prepoznatljivost vlastite stranke bez ulaska u političke paktove koje, očito, smatraju prljavim igrama. To bi odrastanje Oraha odgodilo za još jedan puni mandat, a ukoliko bi tad, oko Nove godine 2020. narasli toliko da ih se ne može ignorirati, onda bi se morali opet suočiti s realnošću političke trgovine. No, dugo je razdoblje pet godina. U njemu i dijete može sazrijeti u čovjeka.


Ukoliko, pak, nekome budu nužno trebali za većinu, naći će se u situaciji da se, ili »prodaju« (što su mogli i prije izbora), ili da budu označeni glavnim krivcima za izvanredne izbore. Na kojima bi, u tim okolnostima, teško postigli bolji rezultat.Treći scenarij je da Orah osvoji jedno ili dva mjesta, taman toliko da ne nestane, ali i da nema nikakvu značajniju ulogu u parlamentarnom životu (tri zastupnika su minimum za saborski klub koji omogućava mnogo širu mogućnost istupanja i prepoznatljivost u parlamentu). U tom slučaju ostaju im četiri godine za pokušaj gradnje jače stranke, ali bi se ipak mnogo više nego u prvom scenariju klatarili na rubu pada u anonimnost.

Četvrti je najopasniji za stranku. Oko pet posto glasova – uz trend daljnjeg pada potpore – nekoliko mjeseci pred izbore lako se pretvori u »svugdje nešto – nigdje ništa«. Odnosno u nešto slično onome što je HSLS doživio na izborima 2011. godine, kad mu je u nekoliko jedinica nedostajalo mrvicu glasova za prelazak praga. Ali, HSLS postoji 25 godina i ipak ima neku stranačku tradiciju i infrastrukturu. Poraz Oraha »s nulom« bi, nije nezamislivo, mogao jednostavno »ubiti« tu stranku i vratiti je u medije tek kao crticu o tome da je izbrisana iz registra političkih stranaka.


Lesar, Dragutin


Posljednja, najcrnja opcija, nije uopće toliko daleko od ostvarenja – pogotovo kad se u obzir uzmu najave i političko djelovanje žene čiji je Orah de facto osobni politički projekt, Mirele Holy. Prva nevjerojatna pogreška – najava ostavke u slučaju da ne osvoje nijedan mandat.


To zvuči lijepo i moralno, pogotovo na kavi s progresivno nastrojenim frendovima u nekom zagrebačkom političko-medijskom kružoku. Ali, ovakav preuranjeni i ishitreni odlazak Mirele Holy bio bi smrtni udarac za njenu stranku i krajnje neozbiljan politički potez (za detalje vidi pod Lesar, Dragutin).


Pa nije valjda »dizala« nekoliko tisuća ljudi koji doista vrijedno rade na politikama stranke zato da bi nakon godinu-dvije priča bila gotova, kako ju netko ne bi optužio za izostanak moralne odgovornosti u slučaju lošeg rezultata? Mirela Holy je jedino doista afimirano lice Oraha. Njenim odlaskom stranka bi nestala – možda ne doslovno, ali u medijima bi se morala tražiti svijećom, povećalom ili, najvjerojatnije, uz pomoć nekoga tko kontaktira s duhovima.


Druga nevjerojatna neozbiljnost (koja traje) je učestalo prisjećanje sadržaja privatnih razgovora s političarima (uglavnom iz SDP-a); tko će joj, uz ovo iskustvo se usuditi ponuditi bilo kakav politički dogovor, ne nužno o mandatima, već o provođenju bilo kakvih politika? Svijet tako jednostavno ne funkcionira.


Okej, idealizmu i ustrajnosti će potpisnik ovih redaka rado skinuti kapu; ako će Orah ustrajati na tome da se ne »prlja« koalicijama i političkim dogovorima, te apsolutnom transparentnošću vlastitih komunikacija s političarima iz drugih stranaka. Holy, očito, do kraja igra na kartu »drugačije« politike, koja primijenjena konzekventno, rezultira i ostavkom u slučaju lošeg rezultata.


Možda i uspije. Možda bude zametak koji će iz temelja promijeniti način na koji se vodi politika u Hrvatskoj (i praktički svim demokratskim zemljama svijeta). Možda nakon Holy politika više ne bude samo »umjetnost mogućeg«, već disciplina u kojoj se visoko moralni ljudi uvijek dogovore o najboljim rješenjima s kojima svi budu potpuno zadovoljni.


No, sva je prilika da je mnogo sigurnija oklada da Orah, koji se tako brzo vinuo u visine, broji svoje posljednje dane.