Snimio Darko JELINEK / NL arhiva
Tužiteljstvo i obrana nisu ravnopravni u postupku, a čim je narušeno načelo ravnopravnosti, prava okrivljenika su sužena, kaže Branko Šerić
ZAGREB Zakon o kaznenom postupku (ZKP) narušava načelo presumpcije nevinosti, jedan od temeljnih pravnih principa, koji kaže da nitko nije kriv do mu se krivica sudski ne dokaže, drži ugledni zagrebački odvjetnik Branko Šerić.
Šerić je to za naš list kazao jučer, komentirajući izjave predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića, koji je u intervjuu za Jutarnji list ustvrdio kako važeći ZKP dodatno narušava ionako loš balans prava obrane s interesom efikasnog vođenja kaznenog postupka. Turudić je iznio nekoliko primjera koji, po njegovu mišljenju, pokazuju kako sadašnji ZKP dodatno sužava prava okrivljenika.
»Slažem se s kolegom Turudićem. Prava obrane su sužena. Branitelji nemaju pravo prisustvovati istražnim radnjama. Mogu samo prisustvovati saslušanju okrivljenika, pri čemu tužitelj ima pravo braniteljima zabraniti pitanje. No, mogu li tužitelji biti objektivni dok odvjetnicima zabranjuju pitanja, kada je njihov interes optužiti okrivljenika?«, pita Šerić, koji je branio niz okrivljenika u nekoliko velikih protukorupcijskih procesa posljednjih godina.
Pogrešna rješenja
Navodeći rješenja iz ZKP-a koja smatra pogrešnima, Turudić je kazao kako se »netko može naći u istražnom zatvoru, a da se uopće ne zna hoće li protiv njega biti istrage. Štoviše, ne zna niti što mu se stavlja na teret«. Tvrdi i da sadašnji model omogućuje da »nitko ne zna zašto je netko postigao sporazum s nadležnim tužiteljstvom, a netko nije«. »Je li onaj koji je ‘dobio’ sporazum to dobio zbog toga što je pridonio efikasnosti kaznenog postupka ili nekog drugog razloga ili je simpatičan nekome ili ne«.
Šerić se slaže kako zemlja treba učinkovit ZKP, »ali ne smijemo za račun efikasnosti narušiti načela presumpcije nevinosti i utvrđivanja objektivne istine«. »Ne sumnjam ni u koga, ali tvrdim da sadašnji ZKP ta načela narušava. Tužiteljstvo i obrana nisu ravnopravni u postupku, a čim je narušeno načelo ravnopravnosti, prava okrivljenika su sužena«, kaže Šerić.
Javnost su proteklih dana zaintrigirala očito netočna nagađanja da bi Ustavni sud do početka srpnja mogao ukinuti pravomoćne presude Ivi Sanaderu za ratno profiterstvo primanja pola milijuna eura provizije od Hypo banke 1994. i 1995., te za primanje deset milijuna eura mita za predavanje upravljačkih prava Ine mađarskome Molu. Početak srpnja je prošao, a presude nisu ukinute, ali medijska nagađanja nisu prestala. Sanaderova obrana, odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković, osporavaju ustavnost tih presuda, tvrdeći da su donesene uz ozbiljne formalne i sadržajne propuste. Tvrde da u slučaju provizije Hypo banke manjkaju dokazi o krivnji, a u slučaju Ina-Mol osporavaju vjerodostojnost svjedočenja glavnoga svjedoka optužbe, Roberta Ježića. Nagađanja o ukidanju presuda, naročito ona koja su iznosili neki europarlamentarci, oneraspoložila su suca Turudića, koji je Sanadera u tim dvama postupcima osudio na deset godina zatvora. »Nepodnošljiva mi je činjenica da jedan europarlamentarac može znati kakvu će odluku donijeti Ustavni sud. Istovremeno deset izvora u Hrvatskoj barata informacijom da će presude Vrhovnog suda i Županijskog suda u Zagrebu biti ukinute. O tome se govori kao o općepoznatoj činjenici. Ne znam gdje su te informacije mogli dobiti, ali svakome je logično pomisliti da se ta informacija dobila na Ustavnom sudu RH kako navode novine i portali«, kazao je Turudić.
Posljednja instanca
Sudac Turudić kritizirao je i Ustavni sud, obnovivši staru dilemu je li Ustavni sud najviši sud u sudskoj hijerarhiji, ili posebno tijelo koje se ne bavi sudskim presudama, nego nadzire poštovanje ustava.
»Njemački zakon određuje da određeni broj ustavnih sudaca mora biti iz najviših sudova u zemlji, i to baš zato da se izbjegne situacija u kojoj se ustavni sud pojavljuje kao neka posljednja, magična instanca koja drži lekcije nižim sudovima, pa čak i Vrhovnome sudu«, kaže Podolnjak. U nas se nikada nijedan sudac Vrhovnog suda nije kandidirao za ustavnoga suca. Razlozi bi mogli biti prilično prizemni: dok se suce Vrhovnoga suda ne može razriješiti, pa mogu raditi do sedamdesete godine, mandat sucima ustavnoga suda istječe nakon osam godina, pa suci Vrhovnog suda ne žele riskirati gubitak posla.
