Hoće li HUP prije izbora podržati neku stranku?

– Mi držimo ekvidistancu prema svim stranakama, lijevima i desnima. Javno smo rekli što treba napraviti radi stabilizacije države. Stoga smo strankama i uputili 16 pitanja, koja se svode na pitanje rasterećenja gospodarstva. One stranke koje budu na tragu našeg projekta, iznesenog u tih 16 pitanja, podržat ćemo.

Prije izbora?

– Da, javno ćemo se izjasniti za projekt stranke, za koju smatramo da je najbliža onome što HUP predlaže i doprinosi stabilizaciji. 

Znači li to da ćete u izbornoj kampanji neku stranku pomoći i donacijama?

– HUP to neće činiti, kao organizacija. Osobno ću u kampanji pomoći onu stranku koja je najbliža mojim razmišljanjima. To sam i dosad radio. Nisam član nijedne stranke. Bio sam član samo jedne stranke – nekadašnje partije. U nju sam ušao 1971. godine, ali sam bio iz nje izbačen već nakon mjesec dana, zajedno sa Savkom i Tripalom. 

Neki predlažu da SDP i HDZ uđu u veliku koaliciju, kako bi lakše provodili teške reforme. Kakvo je vaše mišljenje?

– Nemam pravog političkog iskustva. Vidite da sam 1971. ušao u politiku i da su me nakon mjesec dana iz nje izbacili. U gospodarstvu sam, nema sumnje, puno bolji. Hoće li reforme u državi izvesti velika koalicija, ili jedna stranka, meni je svejedno. Znam sigurno da reforme netko treba napraviti, jer ova država neće moći dugo na ovaj način. Zadužujemo se otprilike za dodatne dvije milijarde eura svake godine. Javni dug Hrvatske veći je od 85 posto BDP-a. Uskoro će se popeti na 100 posto, što znači da velikom brzinom putujemo prema Grčkoj koja ima javni dug od 170 posto.

Znači, vi ćete sada pomoći našim tvrtkama u izvozu, recimo u Mađarsku, Slovačku, Češku ili Poljsku?

– Već radimo na tome. Još prije dvije godine najavio sam da ćemo pomoći u izvozu hrvatske prerađivačke industrije. Javilo nam se već stotinjak poduzeća. Riječ je, na primjer, o ribljim konzervama Postira, proizvodima Kraša, Podravkinoj vegeti, i različitim vinima. Širenje Orbica zaista će omogućiti lakši plasman hrvatskih proizvoda na police trgovina u Poljskoj i ostalim zemljama. Osim hrvatskih, javilo nam se 15 firmi iz Slovenije i 15 iz BiH. Upravo sam dobio neke bugarske proizvode, koje Bugari žele plasirati u Hrvatsku i ostale srednjoeuropske zemlje.

Orbico grupu utemeljili ste 1987. godine. Mnoga poduzeća žele biti veliki distributori robe široke potrošnje. Čime je to Orbico grupa uspjela pretrčati takmace i postati glavni igrač? 

– Moja je vizija isprva bila da postanemo glavni distributor za jugoistočnu Europu. Sada su nam amibicije porasle i želimo distribuirati robu po cijeloj Europi, od sjevera prema jugu i od zapada prema istoku. Želimo stvoriti najjeftiniji način za protok i razmjenu roba na kontinentu. To se polako i ostvaruje. Nadamo se, da će naš promet za dvije godine znatno porasti i prijeći dvije milijarde eura. Sada smo negdje na milijardu i pol eura prometa. 

 Što je bila vaša prednost pred konkurentima? 

– Distribucija pada na teret proizvođača. Stoga ne smijete biti skupi. Velikim multinacionalnim kompanijama, koje svoje dioničare moraju svake godine razveseliti profitima, morate biti najmani mogući teret. To sam davno shvatio i odlučio postati najjeftiniji put između skladišta proizvođača i svih polica, odnosno svih tržišta na kojima poslujemo. To se i ostvarilo. 

Osim toga, shvatili smo da se u maloj i siromašnoj zemlji poput Hrvatske ne možemo rastrošno ponašati. Nismo kupovali ni avione, ni helikoptere, niti crvene tapete. Jednostavno, posvetili smo se radu. 

Sinergija unutar tvrtke

Je li Orbico izrastao na vašim osobnim idejama?

– To nije samo moj uspjeh. Bile su to uglavnom moje zamisli, ali i ideje mojih suradnika. Znao sam ih pošteno nagraditi, pošteno sa svojim ljudima podijeliti financijski i svaki drugi uspjeh. Mislim da u tom grmu leži zec. Vjerujem da smo zaista našli sinergiju između vodstva i suradnika,te da su međuljudski odnosi u našoj kompaniji dobri. Iz kompanije gotovo nitko ne odlazi.

Kolike su plaće, ako nije tajna?

Plašio sam se kredita

Takvi potezi, radi širenja poduzeća, puno koštaju i dovode do zaduživanja. Privatni sektor u Hrvatskoj, mislim na poduzetnike i građane, danas se jako zadužio, a postao je zaduženiji čak i od privatnog sektora u Grčkoj, prema podacima Eurostata. Kad nastupi recesija, dugove je teško vraćati. Jeste li vi uspjeli izbjeći zamku zaduživanja?

– Nismo došli u tu zamku. Mi smo ulagali u okviru vlastitih profita. Uvijek sam isplaćivao 10 posto dobiti, a reinvestirao sam čak 90 posto. Stoga je Orbico danas zadužen za samo desetak posto u odnosu na promet, čak i nakon preuzimanja poljskog Distribeva. To je u Hrvatskoj vrlo rijedak primjer. Uvijek sam se plašio kredita. Smatram da onaj, koji je dužan više od 30 posto u odnosu na promet, više nije vlasnik, nego su mu vlasnik postale banke. Osobno, ne volim biti ni u čijem vlasništvu. Volim odlučivati o sudbini svojih poduzeća. Inače, postoji izreka: dug nije dobar drug! 

Nije lako uzeti kredit pa ga vratiti, pogotovo kad se radi o milijunskim iznosima. Svaki je moj projekt imao glavu i rep. Uzeli smo kredit za određeni projekt, koji je sam vratio kredit. Tako to uvijek radimo. Nećemo dopustiti da nam jedni projekti otplaćuju druge. Prije preuzimanja Distribeva, planirali smo 1,17 milijardi eura prihoda. Nakon toga očekujemo 1,35 do 1,45 milijardi eura prometa, do kraja ove godine. 

Najteže u Hrvatskoj

To je konzervativna procjena?

– Uvijek pravim konzervativne procjene. Nikad u životu nisam promašio projekt. Nikad nismo bili blokirani, nijedna od mojih firmi. Nijedna radnička plaća nikad nije kasnila i nijedan anutitet prema bankama nije zakasnio, nijedan dan. Stoga su naši krediti razmjerno jeftini, jer banke znaju da mogu biti sigurne u povrat novca. 

U kojoj zemlji vam je najlakše poslovati, a u kojoj najteže?

– Ako želite smanjiti javnu potrošnju, morate je restrukturirati. Hrvatska ima ekonomiju koja je približna snazi ekonomije četvtine grada Milana. Ako biste Milano opteretili s 22 županije i s 500 općina, s mnoštvom nerestrukturiranih i neprivatiziranih javnih poduzeća, onda bi i taj grad bankrotirao. Da bi se smanjila hrvatska javna potrošnja, moramo restrukturirati našu državu, učiniti je djelotvornijom i voditi je poput jednoga grada. To znači da bi umjesto 22 županije moglo biti pet do šest tradicionalnih hrvatskih regija, pri čemu svaka od njih može imati 10 do 15 općina. Slično smo imali u socijalizmu, kad je Dalmacija, primjerice, bila poput jedne županije, u formi zajednice općina Split.

Proračun Hrvatske, kad se osamostalila, iznosio je dvadesetak milijardi kuna, a danas iznosi 120 milijardi. Razumijem da smo kao samostalna država dobili mnoge nove obaveze i troškove, za vojsku, diplomaciju, školstvo i slično. No, uvjeren sam da se s javnom potrošnjom pretjeralo. Ona je izmaknula kontroli, dok je naše gospodarstvo uglavnom stajalo u mjestu i počelo padati kad se suočilo sa snažnom konkurencijom na europskom tržištu. 

Problem je i u hrvatskoj privatizaciji, jer je obavljena na kriminalan način. Polupismeni ljudi preuzeli su značajna nacionalna bogatstva i doveli do njegova obezvrjeđenja. Privatizaciju je trebalo provesti tako da se za firme raspisuju natječaji, na kojima bi mogli sudjelovati svi koji nešto mogu, znaju i imaju vlastiti novac. Ukratko, kad je Hrvatska postala država, javna je potrošnja bujala, a realno gospodarstvo je propadalo i ne može takvu potrošnju podnijeti. Stoga smo se i zadužili do grla.

Njemački pristup

Hrvatska udruga poslodavaca, kojoj ste jedan od osnivača i u kojoj obavljate dužnost predsjednika Nadzornog odbora, također traži oštro rezanje javne potrošnje. No, mnogi kritičari smatraju da je to pogrešan, nedostatan pristup izlasku iz krize, jer će smanjivanje javne potrošnje dovesti do pada potražnje. Poduzeća će ostati bez dijela kupaca. Što dobiju na smanjenju poreza, poduzeća će izgubiti kroz pad prodaje? 

– Poznat mi je takav pogled, kojeg među ostalima zagovara ekonomist Joseph Stiglitz. Međutim, meni je bliži njemački pristup, kakvog zagovara ekonomist Hans-Werner Sinn. Da biste napravili ekonomsku ekspanziju, najprije morate napraviti višak vrijednosti i njime financirati svoje širenje. Ne možete stalno funkcionirati na dug, kako zagovara druga strana. Tako funkcionira Grčka. Zaduživanje je grčko-latinski pristup. S jedne strane imate Njemačku koja stvara višak, a na drugoj su zemlje poput Grčke, Italije i Portugala, koji od Njemačke stalno traže novac. Podupirem njemački pristup. Najprije moramo srediti svoju kuću, imati višak prihoda nad rashodima i potom upravljati tim viškom vrijednosti. Nikad se nije dogodilo da je Njemačka od Grčke tražila novac. Njemačka je stalno svojim novcem spašavala našu zajedničku europsku kuću.

Što će se dogoditi ako nova vlada, nakon izbora, ne posluša savjet HUP-a i ne sreže javnu potrošnju?

–  Pa što? Moramo smanjiti troškove na razinu koju realna ekonomija može podnjeti. Imamo hipertrofiranih organizacija poput Hrvatske gospodarske komore, koja ima 500 stotinjak zaposlenih. Ona je, doduše, već počela sa racionalizacijom. Komora u Sloveniji ima samo 60 zaposlenih, iako ta zemlja izvozi dvostruko više od Hrvatske. Mnogi su uhljebljeni ne samo u Komori, nego i u nekim drugim državnim institucijama. To nije održivo. 

Da vi upravljate državom, što biste najprije učinili?

– Najprije bih sveo broj županija na šest i smanjio broj općina. Hitno bih restrukturirao javna poduzeća, u kojima ima zaposlenih dvostruko više od potrebnih. Ona bi stvarala profite koji bi ulazili u proračun i tako smanjivali porezno opterećenje ostalom gospodarstvu. Privatizirao bih sve što se može privatizirati. Postoje poduzeća u kojima država ima 30 posto vlasništva, a koja se ne razvijaju. Dobro jest što je uvedena fiskalizacija i što napreduje borba protiv korupcije. Ali na tome treba ustrajati. Ako se javna potrošnja ne uskladi s realnim mogućnostima gospodarstva, nema nam spasa. Ne možemo biti taoci javne potrošnje. Ako je organizam bolestan i treba mu odsjeći nogu, onda tu ne treba oklijevati, jer treba spasiti organizam. Sada putujemo prema grčkom primjeru, a to treba odlučno izbjeći. 

Harmonija među ljudima

Kako uspijevate držati na okupu tako široko poslovno carstvo? 

– Slično me pitao i moj veliki prijatelj iz djetinjstva, košarkaš Rato Tvrdić. Zanimalo ga je kako mogu kontrolirati 18 poduzeća u 17 država. Rato, kazao sam mu, iz osam metara daljine ja nikada koš ne bih pogodio, a ti si to vrlo precizno odradio. Očito, imam nekakav talent, sklonost prema odnosima u poduzeću, viziju i ideje.

Kakav je vaš recept za dobru kompaniju?

– Davno sam shvatio da poduzeću, koje ima harmoniju među ljudima, stvari idu dobro i da sve teškoće, do kojih dolazi, može prevladati. Međutim, ako imate nered u firmi, ako nemate primjeren odnos prema menadžerima, i ako se oni ne ponašaju primjereno prema radnicima, nastaju nevolje. 

Poduzeću najprije treba osigurati stabilnost. Prvo moramo postići neki poslovni rezultat, a kad zaokružimo godinu, ljudima možemo podijeliti i trinaestu plaću te nagraditi menadžere. No, prije toga moramo voditi računa da svatko ima višak prihoda nad rashodima, da mora ostvarivati profit. No, pitanje profita često se vulgarizira. Profit je dokaz da je poduzeće dugoročno održivo i da će radnike moći redovito plaćati, da može ići u korak s tehnologijom i boriti se s konkurencijom.

Koja je uloga poduzetnika u društvu? 

– Uloga poduzetnika nije da se bahati na jahtama, nego da stvara poduzeće u kojem će i unuci današnjih radnika moći imati zaposlenje. Ja se ne bahatim i ne nastojim se izdvajati od svojih ljudi, a slično se ponašaju i moji sinovi. Poduzetnički posao je svojevrsna misija. Najvažnija zadaća poduzetnika je dugoročna održivost poduzeća i briga za ljude.

Hoće li vaši sinovi jednoga dana preuzeti kompaniju?

– Ponosan sam na to što su velika preuzimanja tvrtki, koja smo u posljednje vrijeme izveli, obavili moji sinovi, zajedno s našim menadžerima. To me veseli i potvrđuje da ću za neko vrijeme moći sinovima prepustiti vođenje firme i da ću moći ‘pojat’, odnosno uploviti u mirnije vode.