Gašenje rafinerije »ugasit« će i grad, upozoravaju naši sugovornici. Više od šesto ljudi radi u tom pogonu, mnogo manje nego nekada, ali svejedno: »Nisu u pitanju samo naše plaće. Ako iz ekonomije odjednom izvučeš toliki novac, cijeli grad gubi. U tržišnim centrima ocjenjuju da bi tek najveći možda preživjeli, sve bi ostalo propalo, u ionako osiromašenom gradu…« Sekulić i Pešun suprotstavljaju se čestim tvrdnjama da Hrvatskoj ne trebaju dvije rafinerije nafte. »Ni Mađarskoj ne trebaju sadašnji kapaciteti, ali oni izvoze. Zašto i Ina ne bi izvozila? Pa nije li prije dolaska Mola postojao plan da Ina tržište proširi do Albanije? A sad Mol gubi Inina unutarnja i preuzima vanjska tržišta: Bosnu smo prepolovili, Srbiju izgubili, u Sloveniji Mol ima utjecaj, Tifon je njihov, rade na sve strane, kupuju skladišta, crpke po cijeloj srednjoj Europi… A Ina godinama ni pumpu ni skladište nije kupila. Da, to je klasično neprijateljsko preuzimanje«, tvrde. Ljutiti su, jer imaju dojam da nitko za njihovu tvrtku ne brine. »Mnogo je sumnjivih poslova, pa i kriminala. Pa mi smo prije dvije godine govorili ono što je sada potvrđeno arbitražnom presudom, ono što sada tvrde razglašeni naftni stručnjaci. Nije li sramota da smo mi sa srednjom kemijskom školom iz dokumenata i medija shvatili što treba učiniti i to javno rekli, a da nisu ni Vlada ni veliki sindikati? Odluku Vlade o ponovnom preuzimanju Ine pozdravljamo, ali tek ćemo vidjeti kako će to proći. Jer, u Hrvatskoj je sve moguće«, kažu. Pešun smatra kako je ponovno preuzimanje Ine jedini način da se nađe kvalitetan strateški partner. »Ali, definitivno ne bih volio da Ina opet, kao nekad, postane socijalna kasa koja nas je zapravo i dovela do ove situacije: subvencionirano gorivo, subvencioniran plin, svima dobro, a Ina radi gubitke, i dovede se u situaciju da mora tražiti strateškog partnera, koji na kraju to nije bio. Nemojmo se zavaravati, i to je moguće. Ali, ako se Ina vrati i spasi, slobodno možemo reći, pa neka zvuči i neskromno: sve je to krenulo iz Siska«.

Loši vlasnici

Sekulić odaje dojam energičnoga i odlučnog čovjeka na pragu srednjih godina. Dugo već radi u Ininu sisačkom postrojenju. Od najnižih stupnjeva proizvodnog procesa uspeo se do odgovorne dužnosti njegova nadzornika, pa ponosno kaže kako rafineriju poznaje u detalje. Iz relativne je blizine promatrao i proces donošenja odluka na razini uprave – ili njegove posljedice – jer je svojedobno predstavljao radnike u Radničkom vijeću, što je u sisačkoj Rafineriji položaj koji podrazumijeva stanovite materijalne povlastice, pa se lako može prometnuti u ono što opisujemo posprdnim terminom »fotelje«. No u tu se zamku Sekulić nije dao uhvatiti: kada je doveden u iskušenje da potpiše odluku s kojom se nije slagao, podnio je ostavku i vratio se u pogon.

Pa danas vodi Novu solidarnost, sindikat koji vodi mnoge bitke istodobno: s upravom, sa »žutim sindikatima«, s Molom, s dijelom javnosti… U posljednje dvije godine, otkad je osnovana, za Novu solidarnost se itekako pročulo, a njihova posljednja odluka – da vlastitim tijelima spriječe odvoz nafte iz Siska, što smatraju početkom gašenja rafinerije – pretvara ih, izgleda, u simbole otpora lošim vlasnicima, neaktivnoj vladi i kupljenim sindikatima. »Nema ni logike ni isplativosti u odluci da naftu iz Siska vozite u Rijeku«, objašnjava nam dok kroz snijeg gazimo do ograde rafinerije, da nam pokaže iznajmljene cisterne koje Ina navodno kani rabiti za prijevoz sirovine u Rijeku. »Pa Sisak posluje pozitivno! A da se razumijemo – naftu bi u Rijeci prerađivali na potpuno isti način kao i u Sisku, da netko ne misli kako postoji kakvo tehnološko opravdanje za prijevoz. Ne, ne postoji«, kazuje Sekulić. I još nešto, za Rijeku možda najvažnije: »Zatvore li Sisak, zatvorit će i Rijeku«, tvrdi Sekulić. »Nažalost, kod vas u Rijeci mnogi misle da će rafinerija procvasti ako Sisak propadne. Ne, suprotno!«.