Ljilja Vokić, ravnateljica zagrebačke VII gimnazije i legendarna HDZ-ova ministrica prosvjete iz doba Franje Tuđmana, koja je ostala upamćena po prvim i najjeftinijim besplatnim udžbenicima za svu djecu, krajem ljeta odlazi u mirovinu. Nije joj, kaže, nimalo teško napustiti školu, a nedostajat će joj jedino učenici. Iako je proteklih 17 godina s mjesta ravnateljice pratila i redovito komentirala poteze svojih nasljednika u ministarstvu obrazovanja, ne bi se više, kaže, bavila politikom.

Iz vlade je 1998. otišla zbog nebrige prema školstvu, s epitetom sindikalne ministrice, s HDZ-om je svojedobno zahladila odnose, ali srce joj je, kaže, i danas HDZ-ovo. Ipak, nervira je polariziranje političke scene na »nas« i »njih«.

– Milanović to često izgovara, doduše u zadnje vrijeme malo rjeđe… To je meni prebolno. Briga me tko je u kojoj stranci, ja bih navijala i za SDP samo da idemo naprijed, da stvari funkcioniraju, da jedni drugima ne podmeću, da nema grafita po kućama… 

Kratke i jasne rečenice

Danas omiljena među učenicima VII gimnazije, bila je na glasu kao stroga i konzervativna ministrica, a svojim je jednostavnim rječnikom, koji karakteriziraju kratke i jasne rečenice, u to doba »zaradila« nadimak Ljilja-špilja. To joj, kaže, ne smeta, a zna od koga je dolazilo: uglavnom od onih kojima je svojim stavovima stala na žulj.

– Smatram se vrlo obrazovanom, a oni koji me znaju mogu to i posvjedočiti. Na testiranje opće naobrazbe išla bih sa svima i nikome ne bih dala primat što se tiče obrazovanja, jer sam išla u vrsnu gimnaziju, a i sama sam se željela obrazovati. Moj govor je bio moj govor, što ja jesam. Nisam se htjela nikome prilagođavati, niti ću – ističe Vokić. Potvrđuje to i rečenica istaknuta na njenom radnom stolu: »Tko je rođen kao čičak, ne može umrijeti kao orhideja«.

Ne može joj se, kaže, prigovoriti da se služila prostim ili neobjašnjivim izrazima, govorila je običnim rječnikom razumljivim svima. »Ljudi vole kad iznosite stavove, kad nemate straha od tih stavova, kad imate argumente za ono što iznosite. Mnogima se nije sviđalo što sam  govorila ono što mislim, a neke sam time i pogađala«, veli Vokić i priznaje da je u nekim stvarima i danas konzervativna, ali u mnogima, tvrdi, nije, a sebe vidi kao vrlo tolerantnu i razumnu osobu.

Na kraju radnog vijeka i bogatog iskustva ne žali, kaže, ni za čim, niti bi se ponašala drukčije. Svoj život smatra ispunjenim, i nije joj žao što nije uzela ministarsku mirovinu i bavila se nekim drugim poslom. »Škola je moj život, za nju sam se obrazovala, u njoj se osjećam najljepše«, kaže, a ponekad požali samo koliko je unatoč svoj tobožnjoj strogosti ponekad bila naivna. 

Sa Srbima smo živjeli i živjet ćemo

– Razočarala sam se u neke ljude koje sam voljela, za koje sam mislila da su drukčiji. Kako kaže Kranjčević u »Mojsiju«: »Skini im još onu mrenu zlokobnu što zastire oči njihove…« Recimo da su moje oči nekad imale tu mrenu, ali ne žalim ni za tim, jer mi je to draže nego da sam nekome napakostila ili napravila nešto nažao. Želim živjeti u miru sama sa sobom, uvijek sam se trudila činiti dobro, to je bio moj životni motiv i poriv – ističe bivša ministrica. Nikada, kaže, nije mogla podnijeti  nepravdu, niti djecu koja plaču. »A djeca bez majke mogla su mi po glavi hodati…« 

Nakon 42 i pol godine radnog staža zasitila se svog posla, a ponudu da preuzme mjesto ravnateljice jedne privatne gimnazije odbila je, smije se, i po cijenu da joj zlatom plaćaju.

– Kao što trešnja sazre i otpada, tako se i ljudski život zasiti. Osjećam se vrlo umorno.  Bila sam ministrica u najkritičnijem razdoblju, ravnateljica sam ovdje već 17 godina. To je jedan iscrpljujući posao – otkriva.

Bila je ministrica prosvjete u ratno doba, od 1994. do 1998., a razdoblje mirne reintegracije od ljeta 1996. do jeseni 1997. kad se intenzivno pregovaralo sa Srbima i otvaralo škole u Slavoniji i Lici, za nju je bila »jedna preintenzivna godina koju ne bi mogla ponoviti«. Pregovori su, prisjeća se, bili teški, a stalno je trebalo razuvjeravati predstavnike međunarodne zajednice koji su bili uvjereni da su Srbi ugroženi.

– Jednom sam im rekla – pa niste vi ovdje radi nas. Mi smo sa Srbima živjeli i živjet ćemo, a vi ste tu jer imate visoka primanja – prisjeća se odrješita ravnateljica. Bilo je, dodaje, i duhovitih scena, primjerice kad je Đuro Podunavac rekao u Strassbourgu: »Nemojte bre da se mirimo, pa gledajte kako nas lepo vodaju po svetu…«

Burne je pregovore imala i sa sindikatima, koji su svoje zahtjeve u vrijeme njene prethodnice, Vesne Girardi-Jurkić, rješavali štrajkom. Za njenog se mandata nije štrajkalo, iako nije bila previše popustljiva prema sindikatima. »Boro Škegro me zvao sindikalna ministrica, jer sam štitila svoju struku, ali s druge strane pritješnjeni ste okolnostima«, prisjeća se Vokić.

Ništa od reformi

Na funkciju ministrice dala je ostavku zbog nebrige politike za školstvo. Nadala se, kaže, da će oni koji dođu iza nje uz podršku države provesti reforme koje je ona namjeravala,  ali se nije promijenilo ništa.

– Htjela sam mijenjati programe prema većoj izbornosti, ali s obzirom na ratno stanje i mirnu reintegraciju, nisam htjela dolaziti u sukob sa stručnim timovima sveučilišta koji su uvijek bili protiv da se njihovi predmeti reduciraju. Mislila sam – doći će mirno razdoblje pa će to netko napraviti, ali nije. Radim u školi, ništa se nije promijenilo, osim što su neki ministri najavljivali državu znanja, HNOS-a, ovoga ili onoga…  Mogu samo reći da je Grad Zagreb u zadnjih 10 godina jako puno uložio u školstvo, pa smo prvi put od 1932. promijenili prozore, ulazne stepenice, uredili sanitarije, dobili kabinete. 

Državna matura za nju je promašen projekt, jer sadrži nepotrebne testove, a većina fakulteta i dalje ima prijemne ispite. Što bi mijenjala da je danas na čelu Ministarstva znanosti, obrazovanja, a ona odgovara kako maturu ne bi ukinula, ali bi fakultete natjerala da se odreknu prijemnih ispita.

– Državna matura uvedena je u vrijeme Dragana Primorca kao antikorupcijski projekt. On je trajao godinu dana, jer su iza toga svi fakulteti uveli dodatne klasifikacijske ispite, što je logično jer je to njihov izravno stečeni novac. Uvedena je ad hoc, bez ikakve pripreme, a grozim se da sveučilišni profesori nisu reagirali na taj »antikorupcijski projekt« jer je ispalo da su svi lopovi i podmitljivi, ako se to moralo spriječiti državnim aktom. Jedan naš učenik, koji nije bio odlikaš, bio je vrlo dobar đak, upisao se na vrlo prestižan fakultet gdje su provedene dodatne provjere, što je meni dokaz da se nije ništa napravilo – navodi Vokić koja bi uvela četiri područja državne mature – umjetničko, jezično, humanističko i prirodoslovno, pa bi učenici obvezno polagali jedino engleski jezik, a sve ostalo prema području koje žele studirati. 

Policijski pristup – uvredljivo

Policijski pristup državnoj maturi nikako joj se ne sviđa, kao ni ponižavajući odnos prema maturantima koje, ako za vrijeme pisanja testa idu na zahod, prati profesor.

– Ja imam jedan lepršaviji pristup djeci. Imate odgovornost prema djeci, ali morate ih naučiti da budu odgovorni, da polažu svoj ispit, i da moraju naučiti. Ne uče oni za ocjenu, oni uče za život. Morate ih naučiti da budu odgovorni sami prema sebi, a ne da ih profesor vodi na zahod. Pa i to čuvanje testova u sefovima, opet sumnja u profesore. To je po mom sudu  projekt koji omalovažava profesore i njihov rad – ističe Vokić. 

Ne skriva podršku aktualnom timu u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta koji radi na obrazovnoj reformi, jer je i sama, kaže, kao ministrica išla istim smjerom. »Uvijek sam bila zagovornik izborne nastave, jer smatram da je svaki čovjek identitet za sebe, i da ne mora silom učiti matematiku, ni fiziku, ni kemiju. Mora znati hrvatski da bi bio pismen, dobro je znati strani jezik, i općeobrazovne predmete. Često putujem, i vidim ljude koji imaju visoke diplome, a ne znaju tko je Tintoretto ili Tizian«, veli Vokić.

Posljednju je generaciju svojih đaka ispratila sa suzama, a maturanti nju majicama s njenom fotografijom, na kojima je pisalo: »Je li vam sad jasno zašto smo upisali sedmu«.