Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
9. prosinca 2019.
Razgovor s Danijelom Dolenec

Intervju Birači se okreću novim opcijama. Sve više populista zaziva obične ljude, a iza toga ne stoji ništa

snimio Davor Kovačević
snimio Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 19. srpanj 2018. u 14:55 2018-07-19T14:55:00+02:00

Zaustaviti ljude na vanjskim granicama Europe ni u kom smislu nije riješilo problem, već ga je dodatno pogoršalo. Svjedočimo neljudskim uvjetima u kojima se nalaze izbjeglice po prihvatnim kampovima, a taj nehumani tretman ljudi je duboko cinična politika Europe koja je tobože temeljena na zajedništvu, otvorenosti i slobodi. 

Danijela Dolenec docentica je na Odsjeku za komparativnu politiku na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Najviše se bavi demokratizacijom i polit-ekonomskim sustavima tranzicijskih zemalja, osobito onih jugoistoka Europe. Članica je platforme »Zagreb je naš« koja u koaliciji s partnerima ima četvero vijećnika u Gradskoj skupštini.

Švedski V-Dem institut objavio je godišnji izvještaj o stanju demokracije u svijetu i ocijenio je da su u razdoblju 2015. - 2017. najviše nazadovali Brazil, Poljska, Turska, Hrvatska, Rumunjska i SAD. Kao europska zemlja, Hrvatska je naravno u gornjem dijelu liste zemalja svijeta, ali ocjena stanja demokracije kod nas u posljednjim godinama je zabrinjavajuća?

– Vidjela sam da su neki domaći mediji prenijeli informaciju o tom izvještaju, ali mislim da bi te rezultate trebalo uzeti s rezervom. Jedna od dimenzija na kojoj je Hrvatska u tom izvješću dobila značajno niži rezultat je na indeksu vezanom uz izborni proces. No, V-Dem istraživanja ne počivaju na objektivnim pokazateljima kao što su na primjer podaci o izlaznosti, već na procjenama stručnjaka, koje su ipak više u domeni percepcije. Isto je tako moguće da je velika razlika u ocjeni za Hrvatsku između 2015. i 2017. barem dijelom rezultat toga da se promijenio sastav tima stručnjaka koji ocjenjuju te dimenzije. Sve u svemu, iako V-Dem prikuplja niz zanimljivih analiza, mislim da ne trebamo temeljiti ocjenu kvalitete demokracije isključivo na kratkoročnim promjenama u rangu. Ovakva su istraživanja zapravo korisnija za analizu dugoročnijih trendova, kao i za usporedbe većeg broja zemalja.

Ukoliko pogledamo V-Dem podatke za čitavo razdoblje od početka devedesetih do danas, glavni nalaz jest da razina kvalitete demokracije koja je postignuta s početkom 2000.-tih od otprilike 2010. naovamo polako pada, u svim mjerenim dimenzijama. To znači da pada kvaliteta izbornog procesa, dostupnost i neovisnost pravosuđa, kvaliteta rasprave u javnoj sferi, sloboda medija, razina političke participacije, pravednost ishoda u smislu učinaka javne potrošnje i čitav niz drugih indikatora. U tom smislu, na razini općeg trenda, mislim da možemo govoriti o padu kvalitete demokracije u Hrvatskoj, no ne mislim da se radi o uzmacima usporedivim sa situacijom u Turskoj ili Poljskoj.

Čvrst okvir za vladavinu prava

Što treba učiniti da bismo ojačali demokraciju u Hrvatskoj?

– Na ovakvo pitanje dobit ćete različite odgovore s obzirom na to što stručnjaci smatraju temeljnim pretpostavkama za funkcioniranje demokracije. V-Dem istraživanje uključuje mnoge definicije demokracije, od izborne i liberalne, do deliberativne, participativne i egalitarne. Mnogi smatraju da je zadaća demokracije proceduralna, odnosno da stavlja pred nas prije svega zahtjev da, uz poštene i fer izbore, osiguramo čvrst okvir za vladavinu prava i zaštitu osobnih sloboda. U tom području sigurno u Hrvatskoj postoji prostor za napredak, posebno vezano uz neovisnost sudstva i za osiguravanje jednakog pristupa pravdi za sve stanovnike Hrvatske. S druge strane, neće se svi složiti da se kvalitetu demokracije treba ocjenjivati prema njenim ishodima, ali ja smatram da trebamo.

Žestoka oporba Bandiću

Kakve su šanse ljevice u Hrvatskoj? 

– Prije svega, u prilog šansama za ljevicu u Hrvatskoj ide činjenica da među građanima postoji značajan potencijal za podršku lijevom političkom programu. Ideje egalitarizma i društvene pravednosti u hrvatskom su biračkom tijelu široko prisutne, usprkos tome što se takve orijentacije sustavno demoniziraju. Isto tako, iako se ljevica u Hrvatskoj gradi iz relativno slabe pozicije, situacija koju smo sada opisali, krize u velikim stankama, volatilnosti biračke podrške i pada povjerenja u političke institucije, pogoduju ulasku novih aktera u parlamentarnu politiku smanjujući »barijere za ulazak«, da se poslužim ekonomskim rječnikom. No, za razliku od mnogih novih političkih aktera koji politiku svode na PR, oslanjajući se na medijsku vidljivost i visoku personalizaciju, izgradnja ljevice znači prije svega izgradnju političke organizacije, te snaženje i povezivanje već postojećih građanskih inicijativa i konkretnih borbi oko kojih se ljudi okupljaju. Drugim riječima, to je posao organiziranja, povezivanja, izgradnje povjerenja i umrežavanja koje može iznjedriti kolektivne procese odlučivanja, kao i kapacitete za masovnu mobilizaciju. Radi se o drugačijoj dinamici od one koja je usredotočena samo na izbore. Ovdje nema brzih prečaca, a političko djelovanje se razumije puno šire od isključivog oslanjanja na medijima zanimljive pojedince, anketna istraživanja i PR stručnjake. No, mislim da takav put dugoročno predstavlja puno kvalitetniju osnovu za snažnu ljevicu.

Vi ste se u proteklim lokalnim izborima bili politički angažirali na listi Zagreb je naš i ta je lista dobila pet vijećnika u Gradskoj skupštini. Koliko ste i dalje politički angažirani i koliko je Zagreb je naš! uspio mijenjati gradsku, Bandićevu politiku?

– Platforma Zagreb je NAŠ! je zajedno s koalicijskim partnerima – Novom ljevicom, Za grad, Radničkom frontom i Orahom – na prošlogodišnjim lokalnim izborima osvojila 4 mandata u Skupštini Grada Zagreba. Nakon godinu dana, mislim da je fer reći da Bandić nikad do sad u Skupštini nije imao ovako žestoku oporbu. Naš zastupnik Tomislav Tomašević, koji vodi klub Lijevog bloka, prema službeno objavljenim podacima je najaktivniji od svih 51 zastupnika, a naše oporbeno djelovanje ima učinak na ukupnu dinamiku: statistički je ovaj saziv Skupštine čak 3 puta aktivniji od prošlog. Što se tiče mog angažmana, i dalje sam aktivna, prije svega na razvoju programa platforme.

Naime, materijalne i nematerijalne nejednakosti u društvu otežavaju stvarno korištenje formalnih političkih prava i sloboda. Za kvalitetno funkcioniranje demokracije svi bismo trebali imati - ne samo de jure, nego de facto - jednake sposobnosti za političku participaciju, za služenje na političkim funkcijama i za utjecanje na javne politike. No, velike nejednakosti u prihodima, obrazovanju, dostupnosti javnih usluga itd. predstavljaju očitu prepreku u de facto uživanju političkih prava. Drugim riječima, egalitarnija distribucija zajedničkih resursa je nužna za postizanje političke jednakosti. Iz te perspektive, ako pogledamo rezultate V-Dem istraživanja za Hrvatsku na dimenziji egalitarizma, vidjet ćemo da komparativno stojimo relativno loše.

Na toj se dimenziji naime nalazimo ispod prosjeka EU, te ostvarujemo niže rezultate nego na primjer Slovenija ili Austrija. Jedan od glavnih razloga za to jest činjenica da se u Hrvatskoj značajan dio javne potrošnje distribuira prema partikularnim kriterijima, odnosno prema određenim skupinama u društvu. Hrvatsku možemo promatrati kao južni tip konzervativne države, za koji je specifična visoka razina klijentelizma. Poslovi u javnom sektoru, subvencije, te državne i posebno invalidske mirovine dodjeljuju se na klijentelističkim osnovama, te usmjeravaju prema interesnim skupinama koje predstavljaju glasačku podršku na izborima. Osim toga, programi socijalne države u Hrvatskoj pretpostavljaju snažno oslanjanje na obitelj. Nedovoljno se ulaže u programe skrbi, te stoga žene preuzimaju većinu neplaćenog kućanskog rada i brige za djecu i starije. To pak za njih znači limitiran izbor zanimanja, kraće ili duže prekide u radnoj karijeri, smanjena akumulirana primanja, a onda i mirovine. Ovo navodim kao primjere na koji način struktura javnih ulaganja i karakteristike socijalne države kreiraju sustavne nejednakosti u društvu, koje se bez sumnje odražavaju i u mogućnosti korištenja vlastitih političkih prava kao temeljnom demokratskom načelu političke jednakosti.

Slavni graf Branka Milanovića

Kad govorimo o generalnim zaključcima V-Demovog izvještaja, to su da je sve popularnija autokracija u svijetu, da izbori pomalo gube na značaju, da manjine ostaju uglavnom izvan glavnih političkih procesa i da bogati postaju još bogatiji i moćniji. To je sadašnja slika i trend, je li i budućnost?

– Ne slažem se s formulacijama koje čitav svijet vežu u jedinstven trend. Zadnjih dvadesetak godina izgledale su bitno drugačije u jednoj Kini, Venezueli, Turskoj, ili pak u Švedskoj, Francuskoj ili Hrvatskoj. Čak su i trendovi vezani uz nejednakosti, kao što onaj slavni graf Branka Milanovića (tzv. »slon«, eng. elephant graph) pokazuje, vrlo različiti za srednju klasu u Europi, u odnosu na primjer na Aziju. Budući da se mi većinom vežemo uz dominantne trendove u Europi, moramo paziti da te dojmove ne generaliziramo na cijeli svijet. U Europi doista možemo govoriti o demokratskoj eroziji i rastu nejednakosti. No, takve okolnosti, kao što već svjedočimo, stvaraju i otpore, odbacivanje velikih establishment stranaka, okretanje novim oblicima političkog djelovanja i novim političkim akterima. Sada je teško reći kako će budućnost izgledati, ali čini se da ono što je u političkom smislu bio status quo proteklih desetljeća definitivno ostaje iza nas.

U dominantnim zemljama EU-a, dogodio se oštri talijanski zaokret u desno, austrijski također, čak u Danskoj i Finskoj brzo jačaju ksenofobne tendencije a položaj Angele Merkel u Njemačkoj je iznimno uzdrman zbog izbjegličke krize i jačanja Alternative za Njemačku. Hoće li se EU urušiti?

– Osim zaokreta u desno, talijanski primjer također dobro ilustrira ovo što sam upravo spomenula - u Italiji vladu sada vode dvije stranke koje ne pripadaju političkom mainstreamu, što je sasvim neuobičajena situacija, ali možda i svojevrsni nagovještaj trenda koji možemo očekivati i drugdje. Događaji vezani uz izbor sadašnje talijanske vlade su također, nakon Brexita, i važan pokazatelj stanja u Europskoj uniji. Hoće li se urušiti… kao što povijest europskih integracija pokazuje, kompleksne međunarodne institucije imaju tendenciju opstanka, ali to ne znači da se njihov karakter s vremenom ne može dramatično izmijeniti. Optimizam koji je postojao u Europskoj uniji oko proširenja, ujedinjenja i političkog povezivanja Europe, kakvom smo svjedočili u ranijim razdobljima, meni se danas čini sasvim na izdahu.

Zaustaviti ljude nije rješenje

Veliki izbjeglički val je skoro pa zaustavljen u odnosu na razdoblje 2015.-2016. godine. No, danas kad je on čak i 20 puta slabiji nego onda, on trese i najjače europske zemlje i glavni je motor jačanja ksenofobnih, desničarskih pokreta. Kako to objašnjavate?

– Zaustaviti ljude na vanjskim granicama Europe ni u kom smislu nije riješilo problem, već ga je dodatno pogoršalo. Svjedočimo neljudskim uvjetima u kojima se nalaze izbjeglice po prihvatnim kampovima, a taj nehumani tretman ljudi je duboko cinična politika Europe koja je tobože temeljena na zajedništvu, otvorenosti i slobodi. Politike migracija i azila su se u Europskoj uniji oduvijek oslanjale na zaustavljanje migracija i ulaganje resursa u zaštitu vanjskih granica prije nego u politike prihvata, tako da u tom smislu nema nekog bitnog zaokreta na razini same EU, ali fenomen migracija danas doista postaje središnje političko pitanje. Čini mi se da učinci migracija danas presudno oblikuju horizonte svim političkim opcijama - samo što pred ljevicu ta kriza postavlja fundamentalni zahtjev za razvojem politika integracije i pomoći, dok desnica eksploatira strahove koji proizlaze od konkurencije za radna mjesta s jedne strane, i osjećaje kulturološke ugroze s druge. Nemogućnost iznalaženja suvislog i humanog rješenja za problem prihvata izbjeglica na europskoj razini smatram glavnim pokazateljem slabosti Europske unije danas.

U odnosu na prvu polovicu 2000-ih kad su socijaldemokrati u većini vladali europskim zemljama, slika se potpuno promijenila, u velikoj većini na vlasti su vlade desnog centra. Socijaldemokracija tone, a novi ljevičarski pokreti ostaju slabašni. Izuzetak je možda Grčka ali tamo ljevica ne može provoditi zamišljenu lijevu politiku?

– Slažem se da socijaldemokratske stranke tonu, ali se ne slažem da ljevičarski pokreti ostaju slabašni. Ako gledamo europski politički prostor, u Portugalu je na vlasti Socijalistička stranka, što su njihovi socijaldemokrati, ali vlada uz potporu Lijevog bloka, portugalske Komunističke stranke i Zelenih. Isto tako, nova socijaldemokratska vlada u Španjolskoj izglasana je zahvaljujući podršci Podemosa. Radi se dakle o novoj dinamici u kojoj socijaldemokrati više ne mogu vladati bez potpore ljevice. U Hrvatskoj, kao i drugim zemljama istočne Europe, snaga lijevih aktera još nije usporediva sa situacijom u južnoj Europi, ali mislim da bilježimo uzlazne trendove u odnosu na situaciju od prije desetak godina.

Jača anti-establishment retorika

Mnogo se govori i u Europi i kod nas o opasnosti od populizma. Populizam je pojam sličan demagogiji, ali mogli bismo reći da populizam često ide protiv institucija dok je demagogija pokušaj održavanja na vlasti, uz pomoć spinova i laži. Što je opasnije, populizam ili demagogija?

– Situacija o kojoj sada razgovaramo - u kojoj stare isprobane opcije slabe, jača anti-establishment retorika, a birači se okreću novim opcijama, predstavlja kontekst u kojem se mnogi akteri žele oprobati u političkoj utakmici. Budući da već niz godina govorimo o prosvjednim glasačima i nestabilnoj potpori, mnogi su se retorički okrenuli zazivanju običnih ljudi, prokazivanju elita i nastupanju iz pozicije koja govori »u ime građana«. Čini mi se da u našoj javnoj sferi trenutno postoji svojevrsni suvišak želje da se govori u ime, da se reprezentira i nekoga predstavlja. Upravo to mislim da je kontekst i vašeg pitanja, u kojem populizam postaje isto što i demagogija, dakle obična retorička strategija koja nije vezana ni uz kakvo stvarno političko djelovanje.

Oportunizam Živog zida

Što biste rekli o Živom zidu i Mostu? Kako su te stranke pozicionirane, kakva im je ideologija i imaju li šanse u hrvatskom političkom životu?

– Živi zid i Most zapravo ne povezuje puno toga, osim činjenice da su se pojavili otprilike u isto vrijeme kao izazov ustaljenoj stranačkoj dinamici u nas. Od tog pojavljivanja prošlo je već nešto godina i stvari su sada dosta jasnije. Slažem se s kolegom Šalajem da je Most klasična konzervativna stranka. To znači da se bore za birače kao verzija boljeg ili poštenijeg HDZ-a, a što značajno određuje i parametre njihovog dosega. S druge strane, Živi zid se uspio održati kao glavna prosvjedna opcija za mnoge birače koje iritiraju stare političke opcije, izlizane podjele i retorika. Iako protok vremena za Živi zid znači prikupljanje političkog iskustva, što jest važno, čini mi se da i dalje imaju mnoge iste slabosti kao i na početku: slaba izgradnja organizacije, nedostatak kvalitetnih stručnjaka, gotovo jednodimenzionalan program. Dok dio ljudi smatra da je za Živi zid dobro što se odbijaju izjasniti po nizu važnih političkih pitanja, ja se s time ne slažem. Izlazak iz Sabora za vrijeme glasovanja o ratifikaciji Istanbulske konvencije je isto poruka, a uporno izbjegavanje odgovora na to i slična pitanja je oportunizam s kratkim rokom trajanja.

Je li opasna situacija u zemljama zapadnog Balkana, znači prije svega u BiH, pa na Kosovu, ali potencijalno i u Makedoniji? Kako ocjenjujete politiku EU-a prema zapadnom Balkanu?

– Prošli tjedan je u Londonu održan sastanak na vrhu na temu Zapadnog Balkana, kao dio tzv. Berlinskog procesa. Sastanak je bio, prema reakcijama koje sam stigla vidjeti, prilično neuspješan. Već su u pripremi tog sastanka kružile šale o tome kako je zemlja koja napušta EU domaćin konferenciji na kojoj se zemljama Zapadnog Balkana obrazlaže kako u tu istu Uniju ući. No, šalu na stranu, u diskursu Europske unije prema Zapadnom Balkanu sve više dominira naglasak na sigurnosti, kao što sugerira i vaše pitanje. To je problem jer ako je sigurnost glavna tema odnosa između EU i Zapadnog Balkana, onda demokratski standardi postaju sve manje bitni. Sigurnost se naime može postići i dogovorima s autokratskim elitama, odnosno ako je sigurnost prioritet, onda se na kršenja demokratskih procedura može i zažmiriti. Da je tome tako vidimo i iz činjenice što zemlje Zapadnog Balkana istovremeno »napreduju« u procesu europskih integracija, dok prema pokazateljima kvalitete demokracije cijelo vrijeme klize unatrag.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.