Tamo gdje se ne smije slobodno govoriti i nekažnjeno iznijeti mišljenje - ne poštuju se ljudska prava, a pravo na slobodni govor jedno je od najvažnijih
Hrvatskom opet baulja bauk političkih suđenja. Najava predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića koji predlaže ponovno uvođenje verbalnog delikta dio je sve jasnijeg političkog totalitarnog, diktatorskog koncepta koji je prošlog proljeća najavio šef HDZ-a Tomislav Karamarko, kada je rekao da će »svatko u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni neće to moći, nego će morati poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su: Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška.«
I Turudić bi dopustio da kući svatko misli što hoće. Moći će misliti što hoće i onda kada dođu po njega. Ali, to što misli neće smjeti slobodno izgovarati ako to slučajno nije i – makar malo – klonirano Turudićevo i Karamarkovo mišljenje.
– Trebalo bi u Kazneni zakon ugraditi djelo poricanja karaktera Domovinskog rata. Na udaru tog delikta bili bi oni koji bi javno tvrdili da Srbija nije izvršila agresiju na Hrvatsku nego obratno, ili kada bi netko rekao da Domovinski rat nije bio oslobađajući, nego građanski, govori predsjednik Županijskog suda.
Podsjetit ćemo ukratko kakva je povijest verbalnog delikta i u bivšoj Jugoslaviji i u samostalnoj Hrvatskoj.
U članku 133. Krivičnog zakonika bivše SFRJ stajala je odredba o verbalnom deliktu koja je predviđala kaznu zatvorom zbog izgovorenog ili napisanog mišljenja.
Iza rešetaka dospijevali su ljudi različitih zanimanja koji su u različitim prigodama javno govorili protiv tadašnjeg socijalističkog režima, tako i filozofi, književnici i novinari.
Kažnjavanje izgovorene riječi jedna je od glavnih crta razdjelnica između totalitarnog i demokratskog političkog sustava i prakse. Tamo gdje se ne smije slobodno govoriti, gdje se nekažnjeno ne smije iznijeti svoje mišljenje o bilo čemu – tamo se ne poštuju ljudska prava a pravo na slobodni govor je jedno od najvažnijih.
Naravno da se to ne odnosi na izgovorene teške prijetnje i izraziti, rasistički govor mržnje koji se može kažnjavati i u demokratskim društvima i državama.
I Hrvatska je, vrlo brzo nakon što je širokim gazom kročila u višestranačku demokraciju počela tužiti novinare. Godine 1992. kada je javni tužitelj bio Vladimir Šeks, provođene su istražne radnje i podignuto je nekoliko optužnica protiv novinara – Denisa Kuljiša, pa novinara Feral Tribunea, Jelene Lovrić, Tanje Torbarine. Bili su tada optuženi da su prenositelji lažnih vijesti ili pak zbog klevetanja predsjednika Republike i Hrvatske. Dakle, već se 1992. posebno »čuvao« »predsjednički ugled« i to navodno na zahtjev samog predsjednika Franje Tuđmana. A onda je sam Tuđman – privremeno – od takve posebne zaštite odustao izmjenom tadašnjeg Krivičnog zakona.
Optužnice »Feralu«
Ovi drugi dužnosnici nisu bili na meti niti su se zbog njih dizale optužnice. Ali jesu zbog Franje Tuđmana. Zbog »opravdane sumnje« da se kleveće i vrijeđa lik i djelo predsjednika Republike u tekstovima i fotomontažama u Feral Tribuneu. Tuđman je po uzoru na Francisca Franca, a opsjednut vlastitom neprovedivom fiks-idejom, želio u Jasenovcu podignuti spomen obilježje hrvatskom pomirenju, zapravo zajedničko obilježje i ustašama i žrtvama fašizma!
Novinar Ferala Marinko Čulić napisao je tekst »Kosti u mikseru«, Viktor Ivančić tužen je zbog uvodnika u Feralu. U njemu, među ostalim, piše da »tanatomansku fiks-ideju usvaja i naš general Franjo, koji ovih dana najavljuje ozbiljenje svoje davne prijetnje o izgradnji hrvatske Santa Guadarrame u Jasenovcu i koji tek što nije zabio prvu lopatu u kopalište goleme zajedničke jame pod cijelom Hrvatskom. Zemlju koju napuštaju živi, naš francist kani širokogrudno otvoriti mrtvima, pokazujući na dosad najbrutalniji način kakvi mu Hrvati zapravo trebaju. S Pantovčaka se zaorilo ‘Viva La Muerte’.«
Državno odvjetništvo je napisalo optužnicu po kojoj je Feral uvrijedio i oklevetao predsjednika Republike »jer su ga prikazali sljedbenikom fašističkog režima«. Jedan od osmero odvjetnika, Ante Nobilo je u završnoj riječi rekao da »u ovom trenutku i u ovakvoj Hrvatskoj nije opće difamno reći za nekoga da je pristaša fašizma, Pavelića i ustaša, jer je za mnoge to još uvijek prije čast nego sramota.«
Tadašnji sudac općinskog suda Marin Mrčela donio je 26. rujna 1996. oslobađajuću presudu. Ispraćen je iz dvorane na čelu kolone pljeskom nekoliko stotina ljudi koji su pratili suđenje.
Selektivna lustracija
Jer, dakle, dio branitelja koji prosvjeduju bi to primirilo, ali je vrlo jednostavno reći – ne bi ‘primirilo’ nikog drugog, odnosno – jako bi uznemirilo sve one koji se zalažu za ustavnu jednakopravnost, ljudska prava, slobodu govora i slobodu medija. Rječju, sve one koji poštuju demokratske vrijednosti europskog kulturnog kruga.
Sve to bi pratio pokušaj da se sada, 25 godina nakon propasti jednopartijskog socijalizma, ide na nekakvu selektivnu lustraciju kojim bi se prema dnevno-političkim kriterijima odstranilo s fakulteta neke profesore, neke druge javne djelatnike, vjerojatno i novinare – prema kriteriju tko je danas domoljub a tko nije.
No, naravno – sve to je nasreću na jako dugom štapu. Ništa od ovog ipak neće biti moguće ali će se – bude li Karamarkov HDZ imao većinu poslije parlamentarnih izbora – svako malo perpetuirati i opet tim sitnim demagoškim smicalicama pokušati zamagliti glavni problem u Hrvatskoj a to je ekonomski problem. Za nas potpuno nerješiv problem jer ga vlade ne samo ne znaju nego i ne žele riješiti. Rješenja su previše nepopularna i lakše je zadužiti buduće generacije Hrvata, tko već ovdje ostane.
Turudić prikuplja političke bodove, to je znak izvjesnog političkog repozicioniranja i prestrojavanja i puštanje balona. Imamo Ustav i postoji europska konvencija o ljudskim pravima i zna se gdje su granice izražavanja. A povijesne činjenice, pogotovo Domovinski rat, kao i narodnooslobodilački rat, neprestano valja preispitivati što je uvjet razvitka svakog društva.
Ugroziti javnu riječ znači ugroziti cijelo društvo zarad vlastitih i grupnih korupcijskih i drugih klijentelističkih interesa. Bez obzira na razlike u povijesnim epohama i vremenima priča o gospodarima i njihovim slugama uvijek je u bitnom ista. Samo gospodari i sluge u razna vremena nose različita imena. A i glupost je ista u različita vremena.
