Ministar vanjskih poslova se iskreno naljutio. Počeo je na brzinu slagati rečenice, kao da su mu se misli natjecale u pravedničkoj borbi da čim prije iziđu van. I boja mu je navrla u obraze. Pitanje koja ga je izbacilo iz ležišta bilo je o tome hoće li država financirati i referendumsku kampanju onih koji misle da bi na izjašnjavanju oko Europske unije valjalo zaokružiti odgovor »protiv«. Goranu Jandrokoviću je tako nešto, očito zazvučalo prilično bogohulno. 

    – Vlada je pobijedila na osnovu svog programa u kojem je ulazak u EU prioritet, sukus je otprilike njegovog odgovora koji je trebao objasniti zašto će se stotine tisuća državnih kuna utrošiti samo na propagandu jednog referendumskog ishoda. A u zraku je ostalo visjeti vrlo logično pitanje: ako je već na izborima pobijedila politika kojoj je ulazak u EU ishodišna točka i ako je to razlog da se euroskepticima ne da ni da pokušaju objasniti svoje stavove – za kojeg vraga se uopće ide na referendum?! 

    Takva situacija u zemlji Hrvatskoj, međutim, sve je samo osim neočekivane. Odnos prema referendumu kao najneposrednijem obliku demokracije od strane svake vlasti u 21 godini hrvatske samostalnosti bio je gori od podcjenjujućeg. Građane se uglavnom ništa nije pitalo i njihovo sudjelovanje u političkom procesu počinjalo je i završavalo s uzimanjem kemijske u ruke na biralištima, jednom u četiri godine. Zeznuta stvar ta vladavina naroda… 

   Crveni ili plavi?

A krenulo je naopako još 1991. godine, kad je proveden jedini dosadašnji referendum – onaj o osamostaljivanju Hrvatske. Malo je reći da je pred građane stavljen crno-bijeli (to jest, crveno-plavi, baš takve su bile i boje listića) izbor, ili si se mogao izjasniti za Tuđmanovu ideju Hrvatske (put prema odcjepljenju), ili za viziju Jugoslavije kakvu je imao Slobodan Milošević. S dvadesetogodišnjeg odmaka lijepo se vidi kako je sjajan izbor bio tad na stolu… Naravno, strogo kontrolirani mediji uprli su se svim silama u državnu propagandu (mada je najveća propaganda bio sam po sebi sadržaj i idejni autor »crvenog« listića), a u noći kad su stizali referendumski rezultati, uzbuđeni spikeri javljali su kako s terena stižu »dobre vijesti«. Hmmm… Dobre? Ako se već nešto pita građane, dakle nositelje političkog suvereniteta, onda bi, valjda, svaki odgovor trebao biti – dobar… 

    I to bi bilo sve od referenduma u zemlji Hrvatskoj. Jedinog održanog u 20 godina. Trebala su, dakle, proći dva puna desetljeća da se narod, dakle, nositelja političkog suvereniteta, nešto opet priupita. No, referendumska priča je u međuvremenu dobila i još nekoliko prezirnih udaraca. 

    Prvo je za vrijeme do neki dan jedine ne-HDZ-ove Vlade oporba skupila dovoljan broj potpisa da se raspiše referendum s pitanjem o tome treba li se suditi pripadnicima pobjedničke vojske. Iz potencijalno neugodne situacije, jer bili su ispunjeni svi zakonski uvjeti da se referendum raspiše, tadašnja je koalicijska vlast isplivala prisjetivši se da bi pozitivan odgovor na postavljeno pitanje suspendirao vladavinu prava, pa su promijenili Zakon o referendumu i izignorirali Šeksovu inicijativu. Naravno, kad se HDZ vratio na vlast, pitanje suđenja pripadnicima pobjedničke vojske apsolvirano je vrlo temeljito, što u Hrvatskoj, što u Haagu. Zanimljivo, nesuđeno referendumsko pitanje više nitko nije ni spominjao. 

   Sindikalni autogol

Naredni poraz referendumske kulture u Hrvatskoj dogodio se kad je valjalo ući u NATO. Iako je itekako bilo razloga, i pravnih i političkih, pa i moralnih, da se narod priupita za mišljenje o ulasku u najveći vojni savez na svijetu, vlast je prešla preko zahtjeva za referendumom bez ijedne sekunde razmišljanja. Nevladine udruge su uspjele skupiti nešto manje od polovice potrebnih potpisa za raspisivanje NATO-referenduma, a od SDP-a su dobili moralnu, ali ne i logističku potporu. 

    Jer, da se Milanović ohrabrio, pa umjesto svog potpisa i verbalnog zahtjeva za referendumom dao i zeleno svjetlo svojim terenskim stranačkim organizacijama, koje su, za razliku od nevladinih udruga, kapilarno raširene po Hrvatskoj, e onda bi se lako moglo dogoditi da se potrebnim brojem potpisa Sanaderovu vlast prisili na raspisivanje referenduma, ili neko »kreativno« izbjegavanje primjene zakona. Nije se dogodilo. 

    Konačan udarac ideji o referendumu nanijeli su oni koji su je na tren oživjeli – hrvatski sindikati. Kad je u ljeto 2010. godine vlast nakanila donijeti zakonske izmjene kojima bi se kolektivni ugovori mogli lako raskidati, sindikati su se digli na zadnje noge i prikupili preko 700 tisuća važećih potpisa za raspisivanje referenduma o produženoj primjeni kolektivnih ugovora. Kako je za referendum bila potrebno oko 450 tisuća potpisa, vlast je dovedena praktički dovedena pred gotov čin. No, onda je počelo prenemaganje, priča o velikom trošku referenduma, i, naposljetku, odustajanje od izmjena Zakona o radu. Glasove koji su sindikalistima govorili o tome da su im ljudi dali potpise da se raspiše referendum, a ne da ojačaju njihovu pregovaračku poziciju prema Jadranki Kosor, uspješno su ignorirali. Još gore – nakon nekoliko mjeseci natezanja dogovorili su s Vladom da će se raspisati »referendum o referendumu« kojim bi se olakšalo prikupljanje potpisa za neke buduće referendume.   

Irski primjer

Nakon tog dogovora, jasno, Kosor ih je ignorirala, pa evo sad sindikalisti plaču kako bi dogovoreni »referendum o referendumu« trebala raspisati Milanovićeva Vlada. To se, jasno, neće dogoditi, a sindikalne središnjice su osigurale svoje mjesto u hrvatskoj političkoj povijesti, jer su rekordnom brzinom i učinkovitošću uspjeli proćerdati političko povjerenje koje im je svojim potpisom dalo skoro 20 posto hrvatskih građana s pravom glasa. 

    Čovjek bi očekivao da će promjenom vlasti 4. prosinca referendumska tuga biti makar ublažena, ali, ni to se nije dogodilo. Referendum za EU bit će raspisan i održan brzinom koja zapanjuje. Već 22. siječnja će se na birališta, što ostavlja tek nešto više od dva tjedna za referendumsku kampanju. U kojoj će se, po Jandrokovićevom receptu, propagirati samo jedan »ispravni« odgovor. 

    A negdje, u dalekoj Irskoj, razmišljaju o mogućnosti da se raspiše referendum o novom financijskom EU-sporazumu. Iako se još ne zna hoće li ga biti, irski premijer namjerava osnovati referendumsku komisiju. To je tijelo čija je zadaća da javnost spremi na mogući izlazak na birališta, a osniva se uoči svakog referenduma, sa zadaćom da građanima daje objektivne informacije o temi o kojoj se glasa. 

    Baš su šašavi, ti Irci.