Kraj jedinstva

BRZI POVRATAK U STVARNOST Ako možemo biti ponajbolji u nogometu, zašto ne možemo u drugim djelatnostima?

Zdenko Duka

Doček Vatrenih / Foto D. Kovačević

Doček Vatrenih / Foto D. Kovačević

Čak pola milijuna ljudi, nepatvoreno se veselilo bez ijednog incidenta, a onda se nakon pojave Marka Perkovića Thompsona razvila žestoka borba uvredama na društvenim mrežama



Neka pati koga smeta, Francuska je prvak svijeta. Ali, u Hrvatskoj malo tko pati zbog toga jer je slavlje za nogometne vicešampione svijeta bilo valjda jednako onome kao da su postali i prvaci. Još traju odjeci neviđenog uspjeha naše nogometne reprezentacije, a svakako i odjeci glavnog slavlja dočeka reprezentativaca u Zagrebu, no i u mnogim hrvatskim gradovima, prije nekoliko dana i u Livnu. Čak pola milijuna ljudi u Zagrebu, kako je službeno procijenjeno, nepatvoreno se veselilo i treba istaknuti da u tom zagrebačkom slavlju nije bilo nikakvih incidenata, niti bilo kakve politizacije.


A onda su se ljudi podijelili zbog toga što su Luka Modrić i izbornik Zlatko Dalić željeli da na glavnom trgu svakako pjeva Marko Perković Thompson, ono što Dalić zove himnom njegovih nogometaša, pjesmu »Lijepa li si«. Nije se primijetilo da je to pokvarilo slavlje ljudi koji su čekali reprezentativce na glavnom trgu, a da okupljene ljude nije to nije niti oduševilo to je također bilo jasno vidljivo. Mnogi su s jako dobrim razlogom negativno reagirali prije svega zato jer je Thompson u 90-ih godinama, a i kasnije, pjevao i »Jasenovac i Gradišku Staru«, pjesmu u kojoj se hvale zločini nad Srbima u Drugom svjetskom ratu.Priče o zajedništvu i jedinstvu, ako ih je uopće realno i moglo biti, pale su odmah u vodu. Zajedništvo je zaista bilo postojalo u navijanju i oduševljenju zbog pobjeda i zbog velike planetarne afirmacije Hrvatske, zbog toga što je građanima ove zemlje vraćeno kolektivno samopouzdanje. Ako možemo biti ponajbolji u nogometu na svijetu, zašto ne onda i u brojnim drugim djelatnostima?

Doček Vatrenih / Foto D. Kovačević


Doček Vatrenih / Foto D. Kovačević





Ne treba zbog Thompsona kriviti nogometaše. Pa Thompson je, i bez obzira na njegovo (makar ranije) proustaško opredjeljenje, i vrlo omiljeni pjevač naše predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović. I ona rado pjeva nogometašku himnu »Lijepa li si«, bez obzira što Thompsonu, zbog toga što ga smatraju profašistom, zabranjuju koncerte skoro svugdje u Europi. Dok se god ne želi zamjeriti hrvatskoj ultradesnici, i dok god se toj desnici želi udvoriti, hrvatska će vlast tolerirati Thompsona.


Sasuli salve negativnih komentara


Problem je nastao kad su mnogi oni koji su, ponajviše na društvenim mrežama, negativno reagirali i komentirali Thompsonovo višesatno putovanje s nogometašima u autobusu i njegovo pjevanje na Trgu bana Jelačića. E, na to su se sasule salve loših, negativnih, uvredljivih komentara pa i prijetnji svima onima koji ne doživljavaju, koji ne vole onakvu Hrvatsku, kakvu predstavlja Marko Perković Thompson. Nije se dogodilo ništa novo, zapravo samo onaj isti govor mržnje kojeg vidimo i doživljavamo nekoliko posljednjih godina, ali je sada još i malo pojačan. Kao da je kucnuo čas nekog konačnog (zasad verbalnog) obračuna s »izdajnicima« Hrvatske. Jer, opće je mjesto takvih komentara da oni koji misle da Thompson Hrvatskoj nanosi štetu – ne vole Hrvatsku!?Kako je napisao jedan naš kolega, samo nam je nekoliko dana trebalo da se vratimo u lipanj 2018. U vrijeme prije negoli je počela Dalićeva, Modrićeva i Rakitićeva magija. Kako se to u Hrvatskoj može i očekivati, mrzilačke komentare su najviše morale otrpjeti žene. Tri hrvatske glumice na Facebooku komentirale su zašto je i je li uopće Thompson trebao imati ulogu koju je imao na dočeku. Svoj stav je najprije napisala Nataša Janjić, a onda su joj se pridružile Lana Barić i Jelena Veljača, podržala ih je, kad su napadnute, i Tihana Lazović.

Doček Vatrenih / Foto D. Kovačević


Doček Vatrenih / Foto D. Kovačević



»Mi volimo usrat pred kraj. Takvi smo. Neopisivo«, napisala je Nataša Janjić a Lana Barić: »Šteta. Malo je falilo da pobijedimo i u dočeku, ali protivnik je bio jači«. Dakle, ništa posebno niti nedomoljubno. Dapače, rekli bismo, s odgovornošću i brigom za nacionalni dignitet. Ali su svejedno krenule višednevne uvrede, da »mrze sve hrvatsko« pa čak do prijetnji silovanjem. Mnogima onima koji su izrazili nezadovoljstvo glavnim gostom naših nogometaša i koji su smatrali da nije trebalo tako zasjeniti fantastičan doček koji je pratio cijeli svijet – uzvraćeno je na sličan način, s onim toliko poznatim zaključkom da nisu »pravi« Hrvati, »nisu domoljubi« ili su »izdajnici«. Toliko glupo i toliko poznato. E, pa je onda nastavljeno ovog tjedna s tim da je sumnjiv ili čak neprijateljski raspoložen ne samo onaj tko nije za Thompsona nego i onaj tko ima štogod reći protiv brze gradnje nogometnog, nacionalnog stadiona u Zagrebu ili protiv privatizacije nogometnog kluba Dinamo. Jer, zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića silno je razljutila Katarina Peović Vuković, zastupnica liste Zagreb je naš, koja je kazala da je kroz desetljeća Zagreb »ulupao nekoliko milijardi kuna u maksimirsko ruglo, koje se niti jednom godišnje ne može napuniti publikom, iako tamo igraju najtrofejniji domaći klub i reprezentacija«.

»Možete crknuti od tuge«


– Kako vas sram nije živjeti u ovoj zemlji a ne osjećati ovu zemlju? Odakle vam ta hrabrost? Odakle vam hrabrost da vi s ove govornice govorite – pod znakom navodnika – nacionalni stadion? To će biti hrvatski nogometni dom i najljepši stadion u ovom dijelu Europe. Potrošit ćemo novaca manje nego što su napravili oni za ugled ove zemlje. I Grad Zagreb i Vlada. A vi možete crknut od tuge, vikao je na zastupnicu zagrebački gradonačelnik.


Doček Vatrenih / Foto D. Kovačević


Doček Vatrenih / Foto D. Kovačević



– Klošaru mali, pljunut ću ti u facu! … Hoćemo otići negdje ispod Domovinskog mosta, sami, jel oćeš? Oćemo? Jel oćeš? Možeš i frenda povesti slobodno sa sobom, možeš i dva. Klošaru mali. Usta operi svaki put prije nego izgovoriš riječ Dinamo i Davorin Karačić, jesi čuo… Kad nekoga optužuješ za političku korupciju onda reci što je bilo. Bijedniče mali. Kad hoćeš i gdje hoćeš – tim se biranim riječima zastupniku Tomislavu Tomaševiću u hodniku zagrebačke Gradske skupštine obratio zastupnik Neovisnih za Hrvatsku Davorin Karačić. Odvjetnička komora pokrenula je odmah istragu protiv Karačića. Pitanje je koliko će u tom istrazi uspjeti učiniti, ipak je taj ‘uglednik’ Karačić odvjetnik najvećeg hrvatskog domoljuba Perkovića Thompsona.


No, da se još malo vratimo na zagrebačko slavlje našeg nogometnog uspjeha. Kada je 400 ili 500 tisuća ljudi na ulicama glavnog grada, svašta se može dogoditi, krene li štogod neželjenim tokom. Tako se, po pojavi Thompsona u autobusu, na društvenim mrežama pojavio i jedan komentar o »mekom ustaškom državnom udaru«, a Krešimir Macan, tadašnji savjetnik predsjednika Vlade Plenkovića, komentirao ga je i vjerojatno zbog toga dva dana kasnije bio razriješen dužnosti, na vlastiti zahtjev. Oni koji danas i agresivno brane Thompsona a napadaju one koji se ne uklapaju u njihov koncept domoljublja, ni Plenkovića ne smatraju dovoljno domoljubnim i rodoljubnim. Na braniteljskom šatoru, Hodu za život i na referendumskim inicijativama stvorena je tvrda desnica mnogo radikalnija od današnjeg HDZ-a, koje bi htjela biti ‘autentični’ HDZ, i to naravno – na vlasti.


– Ovaj bi se uspjeh mogao ponoviti u drugim sferama društva. Naravno da nije moguće preslikavati nogomet na politiku ili neku drugu djelatnost. Ali, rad, upornost samopouzdanje, visoko podignuta ljestvica – to su bitne metode. A što se tiče zajedništva, baš političari sami ne pridonose nekom zajedništvu nego baš obratno, iako se na zajedništvo često pozivaju, govori nam politolog i analitičar društvenih zbivanja Anđelko Milardović. Milardović je inače kao navijač bio u ruskom Nižnjem Novgorou kada je Hrvatska u skupini svjetskog prvenstva pobijedila Argentinu s 3-0. Bilo je to, kaže, nezaboravan doživljaj, kada su se na dan utakmice zajedno družili hrvatski i argentinski navijači i međusobno razmjenjivali dresove. Milardović kaže da je efemerno da se baca u sjenu uspjeh reprezentacije, a u fokusu je opet Thompson. Nije mu bilo drago kad je vidio Thompsona u autobusu. – Ja sam protiv svakog lijevog radikalizma i protiv svakog desnog radikalizma jer su oni podjednako opasni za kakvu-takvu demokraciju. Suočavamo se s ekstremima, no mislim da oni nisu toliko snažni i jaki da bi utjecali na društvene promjene. Njihov se glas svakako čuje ali kontrolni mehanizmi sustava su toliko snažni da ih se može staviti pod kontrolu. Ne bih tim radikalizmima pridavao neku veliku važnost. Ti su radikalizmi više na razini društvenih mreža, komentira Anđelko Milardović. Kaže da je prilikom dočeka nogometaša i slavlja sve bilo na visokoj razini a u svakom nekom velikom događaju padne neka sjena. Ali, treba apsolutizirati događaj a ne sjenu, iako se i ta sjena ne smije zanemariti.


Pa je onda pater Ike Mandarić dan poslije zagrebačkog slavlja na Facebooku napisao da je »Thompson sabotiran, doček traljavo organiziran, odabrani režiser i voditelj koji nemaju veze s ovom pričom. Zapravo, dobro su odabrani da ugase i spriječe slavlje«. A onda je još i prevratnički poentirao da zanos puno znači, ali da dok ostane na zanosu sve će ostati isto: »Sve dok se ne anulira i onesposobi najvećeg neprijatelja Hrvatske – premijera Plenkovića, sve dok izdajnik naroda – njegovoga duha identiteta i vjere – ima vlast«. Mandariću je valjda netko rekao da je pretjerao pa je taj status poslije izbrisao. Ali, to je to. Tako stvari stoje, kad ih gledaju ljudi iz tih krugova.


»Anulirati najvećeg neprijatelja«


Ili Sanja Bilač, jedna od glavnih zagovaračica inicijative Istina o Istanbulskoj i (još uvijek?) splitska HDZ-ovka: »Za sada je izvjesno da Plenkovićev režim neće dopustiti raspisivanje referenduma. Ovo je jasan poziv hrvatskom narodu da više nema odgađanja. Narod mora temeljem Ustava preuzeti vlast, smijeniti protuhrvatske političke elite, vratiti demokratske procese i standarde te uspostaviti višestranačje kao oblik volje naroda«, poručila je Bilač u svojoj kolumni. Zvuči kao poziv da se »dogodi narod« i da se na ulici smijeni vlast.Nogometni uspjeh se pokazao kao primjer i poticaj da se može i da Hrvatska, koliko god bila mala, može biti i svjetski izvrsna, pa, rekli bismo, i u brojnim djelatnostima. Za to postići nije potrebno lažno zajedništvo, nego kompetencija, znači obrazovanje, stručnost, rad, odgovornost. A svega toga je nažalost premalo u današnjoj Hrvatskoj.