ZAGREB Opterećen dugom od sedam milijardi kuna i nelikvidnošću koja prelazi granice zdravog razuma, zdravstveni nam je sustav danas uvjerljivo najbolesniji u državi. Da je stanje neodrživo, jasno je još od početka prošle godine, kad je nakon povratka bolničkih limita zdravstveni dug počeo nezaustavljivo rasti. Razlozi su jasni: potrošnja u zdravstvu nadmašuje prihode, a nema izgleda da će se u dogledno vrijeme provesti reforme koje bi zdravstveni sustav učinile učinkovitijim, racionalnijim i sposobnijim plaćati vlastite račune. Oni se danas u nekim slučajevima plaćaju i s počekom od tri godine, što je u uređenoj državi nepoznata praksa.

Prijeteći slom

Cijenu nesređenog sustava zdravstva danas plaćaju pacijenti, koji na ultrazvuk, CT ili magnetsku rezonancu čekaju i dulje od godinu dana, a naznake su da bi im se za takvu neprihvatljivu razinu zdravstvene usluge uskoro moglo i dodatno naplatiti.

Punjenje zdravstvene blagajne već dulje vrijeme ima ozbiljnih problema: HZZO ima ukupno 4,3 milijuna osiguranika, a manje od 1,5 milijuna ih je radno aktivno i uplaćuje u zdravstveni proračun. Broj aktivnih osiguranika pao je u zadnjem desetljeću za gotovo 100.000, a tek u zadnje dvije godine sramežljivo raste. Lani je tako zabilježen porast broja aktivnih osiguranika za oko 30.000, što je i dalje premalo da bi sustav počeo normalno funkcionirati. Država bi na račun HZZO-a trebala uplaćivati osiguranje zakonom utvrđenih kategorija građana, ali se već godinama oglušuje o svoju zakonsku obvezu i zdravstveni proračun zakida za najmanje 2,5 milijarde kuna godišnje, upravo toliko koliko nedostaje da bi zdravstveni sustav bio stabilan, i na nuli.

Svi su ministri zdravstva dosad dolazili s idejom kako racionalizirati zdravstvenu potrošnju i postojećim novcem pružiti pacijentima što bržu i kvalitetniju uslugu, ali je većina mandat završila s barem jednom sanacijom. Prijeteći slom zdravstvenog sustava postao je zadnjih mjeseci svojevrsna mantra zdravstvene uprave, iza koje se krije namjera povećanja zdravstvenog prihoda na račun građana, kad se od države zakonom propisana obveza već ne može naplatiti. Veća participacija, skuplje ili obavezno dopunsko, uvođenje košarice zdravstvenih usluga, privatizacija dijela osiguranja, svejedno, sve dok se time jača prihodovna strana zdravstvenog budžeta. Pacijenti, međutim, ne misle pristati na nova plaćanja u situaciji gdje se na ultrazvuk srca, CT ili magnet mora čekati i po godinu dana.

– Nikakva strukturna reforma nije se dogodila. Liste čekanja i dalje su preduge, štedi se na skupim terapijama i bolničkim lijekovima koji zauzimaju samo osam posto proračuna lijekova. S druge strane, i dalje se brojne pretrage dupliraju, pacijente se na snimanje šalje nepotrebno, daju im se neučinkovite terapije, a mi sve to u konačnici opet plaćamo – upozorava Ivica Belina, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu (KUZ).

Nezaustavljiv trošak

Problem je u tome što se ubiranjem novca od građana ne može stati na kraj enormnom rastu potrošnje koji ne prati samo Hrvatsku, nego sve države Europe i svijeta. Starenje stanovništva, sve više kroničnih bolesnika i brz medicinski napredak praćen novim tehnologijama i novim lijekovima koji neprestano stižu na tržište, toliko povećavaju zdravstveni trošak da bez problema može »progutati« poneki milijun kuna istrgnut iz džepova osiguranika.

Trošak zdravstva nigdje u svijetu se ne može zaustaviti, ali se zato sustav može bolje urediti. To nikako ne smije biti stvar politike jedne vlade ili jedne stranke, kao što je dosad svaka nova vlast izlazila s novom zdravstvenom reformom, već se mora postići konsenzus oko toga kako urediti zdravstveni sustav koji će štititi zdravlje građana, a ne biti podloga za političke igre, kažu u Ekonomskom institutu u Zagrebu. Ne postoje ti prihodi koji mogu spasiti sustav zdravstva kakav danas imamo, uz postojeće dugove i način rada, upozoravaju ekonomisti. Reforme su neminovne, i to ne jedna koja će »spasiti stvar«, već trajna reforma koje će zdravstveni sustav stalno mijenjati i prilagođavati novim okolnostima.

Za pacijente nema dvojbe kojim bi smjerom ta reforma trebala ići: novac koji se uplati u zdravstvenu blagajnu mora se trošiti racionalno, a tu hrvatsko zdravstvo ima ozbiljnih propusta. Na listama čekanja danas je oko 800.000 pacijenata. Ako ih je na listama čekanja za magnetsku rezonancu oko 14.000, a svaki treći pacijent je prema procjenama stručnjaka na pretragu upućen nepotrebno, nema dvojbe da se zdravstveni novac nerazumno rasipa. Pokušaji da se uvede reda u produciranje suvišnih pretraga dosad su, nažalost, završili samo na pilot-projektima.

Vrući krumpir hrvatskoga zdravstva su i bolnice, jer novac gutaju i ustanove koje nemaju dovoljno pacijenata da bi poslovale racionalno. Plan spajanja odjela, po kojem bi se reducirao broj odjela koji se dupliraju u prostorno bliskim bolnicama, nisu uspjela provesti u djelo već tri ministra. Ali i taj plan, zajedno s drugim mjerama racionalizacije i javne nabave, prema službenoj procjeni ne može zdravstvu donijeti više od 600 milijuna kuna godišnje.

Voda do grla

Hrvatska za zdravstvo danas izdvaja 6,7 posto svog BDP-a, dok je europski prosjek 9,1 posto. Postojeća razina zdravstvene usluge održava se na račun pacijenata koji na usluge čekaju mjesecima, i dobavljača koji na naplatu računa čekaju godinama.

Da je voda došla do grla, govori činjenica da je veledrogerijama plaćen dug državnih bolnica, dok su opće bolnice uoči turističke sezone ostavljene s dugovima teškim do 900 dana i prijetećim blokadama računa i prestankom isporuke lijekova. Ako i to nije jedna u nizu političkih igara koja u konačnici ima cilj uvođenje novog zdravstvenog nameta za građane, zdravstvo bi nam usred ljeta moglo kolabirati.