Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 26° 2
Sutra: 26° 26° 2
20. rujna 2018.
Jadranko Hodak

BLOGER KRULE 'Više vrijede dva glasa od dvije budale, nego jedan od pametnog. A budala je puno više'

Autor:
Objavljeno: 21. svibanj 2018. u 7:25 2018-05-21T07:25:39+02:00

Posebnost mojih nastupa jest u tome da uspijevam okupiti ljude različitih svjetonazora i ideologija: ljevičare, desničare, centriste... Upravo zbog toga što govorim o temama, bolje rečeno o problemima koji sve nas muče, u ljudima različitih političkih i svjetonazorskih opredjeljenja pronalazim svoje istomišljenike, fanove

Bloger Krule prva je asocijacija za Google kad se u njegovu tražilicu ukuca riječ bloger. Njegova satirička Facebook stranica Obrana i zaštita od gluposti ima gotovo 170 tisuća pratitelja, dok na svojim stand up nastupima okuplja nekoliko stotina poklonika humora i satire.

No pred Jadrankom Hodakom je novi satirički izazov koji je nešto zahtjevniji od onog što inače radi kao Bloger Krule. Naime, Hodak je jedan od organizatora i začetnika ideje Festivala smijeha koji će se na kastavskoj Crekvini održavati od 8. do 10. lipnja. Na njemu će nastupiti neka od najpoznatijih imena stand up scene iz regije: Nesha Bridges, Hazim & Filip, Ivan Šarić, Vlatko Štampar, imitator Danko Ažić... Bloger Krule bit će njihov domaćin i voditelj, ali će im se vjerojatno pridružiti na nastupu. Ulaznice po cijeni od 59,99 za jedan dan, 79,99 za dva ili 149,99 kuna za cijeli program mogu se kupiti u Dallas Music Shopu.

Ne vole Hrvatsku 

Kakva vam je to cijene ulaznica, kao u Konzuma?

– To je klasično-popularna cijena koja nije formirana na 99 lipa zbog psihološke fore, da se čini manjom nego što jest, već kao uspomena i sjećanje na dragog gospodina Gazdu koji je pobjeg'o u London. Nevjerojatno, nije čovjek pobjeg'o u Bosnu, nego je izabr'o finu zemlju. Gazda pobjeg'o u London, a ja ne znam hoću li ikad vidjeti Londona. Inače je cijena ulaznice za Festival smijeha formirana da bude dostupna narodu, a da opet mi pokrijemo troškove njegove organizacije. Ako Festival ove godine uspije, vjerujem da će postati tradicionalan, s još opširnijim programom u idućim godinama. Naravno, sve ovisi o dvije stvari, imaju li ljudi još volje doći i nasmijati se, odnosno imaju li 59,99 kuna viška u svojim novčanicima. Ako nemaju toliko viška novca, ja im toplo preporučujem da ni ne dolaze na Kastav, nego da kupe dvije, tri kile mesa, da bude za ručak.

Dotad će dobar dio domaće javnosti nastaviti da s posebnom pažnjom prati novu političku aferu u režiji vladajuće nomenklature. Vi ste se također osvrnuli na aferu Hotmail – što sada mislite o tom slučaju koji ponovno teško kompromitira jednu HDZ-ovu vrhušku?

– Oni su problem Agrokora toliko napuhali da narodu bude čim manje jasno o čemu se tu zapravo radi. Oni od početka žele da nama slučaj Agrokor bude neshvatljiv, da se mogu lakše snalaziti u tim zapetljanim labirintima i mažnjavati pare. U suštini je Agrokor jednostavna priča. Vratimo se na početak. Taj sustav, toliko gospodarsko carstvo nije mogao stvoriti jedan čovjek da nije ima podršku države. Pogledajmo onaj film na YouTubeu, kad se u Vlaku slobode vesele Ivica Todorić i Franjo Tuđman, a Božo Prka skida s glave šešir pun dolara, maraka i kuna, pa Todorić stane kopati po tim parama. Poruka tog filma je takva da svatko onaj tko se, poput Todorića, našao blizu vatre, mogao je nešto napraviti. Priča o Agrokoru kasnije ima svoj poznati tijek: Todorić je počeo posuđivati pare od Rusa. Znate kako naš narod kaže – kad ja tebi posudim sto kuna, onda je to tvoj problem. Ali ako ti posudim milijardu kuna, to postaje moj problem. E, tako je to bilo i s Agrokorom, ali kako mi ne znamo voditi ni državu, ni firme, Agrokor je morao propasti, a dug je ostao. Negdje sam pročit'o da je KGB, ili već kako se danas zove, išćup'o Dalićkine mejlove kojima su dobro uzdrmali Plenkovićevu vladu, iz koje je već morala otići potpredsjednica. Posve je izvjesno da će Agrokor rasprodati, iako ni to ne znaju napraviti kako treba, ali znaju isplaćivati razne provizije. Bog te pitaj čiji su sve unuci i praunuci preko Agrokora namireni do kraja života. A što da vam kaže!? To su ljudi koji uopće ne vole Hrvatsku, već samo ovdje rade!

S obje strane – budale 

Je li vama također upao u oko jedan detalj, da zemlju potresaju velike korupcijske afere kad je HDZ na vlasti? Sjetimo se Ive Sanadera i Tomislava Karamarka koji su morali otići zbog sumnji u kriminal. Vjerojatno isto čeka i Plenkovića.

– Da, razumijem pitanje i mogu se složiti s time da HDZ-u to doista dobro ide. Isto tako, moramo se sjetiti i predstečajnih nagodbi SDP-ovog Slavka Linića koje su toliko mračne da se nitko u njih ne usudi dirati. Pa tu se oprašta po 50 milijuna kuna duga. Danas vam nitko normalan neće oprostiti zbog izgovorene ružne riječi, a kamoli 50 milijuna kuna. Uostalom, pogledajte Zorana Milanovića koji je gradio kult ličnosti, da bi se nakon njegovog odlaska SDP pretvorio u crnu rupu. To je stranka koja ne može ni poštenog predsjednika izabrati, poslušajte samo kakve gluposti Bero izjavljuje. Razlika između SDP-a i HDZ-a je u tome što se HDZ-u jedan Bero ipak ne može dogoditi, oni imaju još osam Plenkovića u pričuvi. No činjenica je da na političkoj sceni treba biti ravnoteže. Doduše takve ravnoteže ima i u hrvatskoj politici, ali je ona malo čudna – s jedne i druge strane su budale.

Foto Sergej Drechsler

Međutim, birači ove zemlje uvijek biraju između HDZ-a i SDP-a. Jesmo li mi sadomazohisti?

– Iluzorno je očekivati od neškolovanog društva da razmišlja u svoju korist. Ne mislim nužno na to da naš narod nije završavao škole, pa ima neškolovanih ljudi koji su radili u Njemačkoj, a vratili su se ovamo puno pametniji nego što su otišli, već aludiram na to da će jedna baba iz Kutereva izaći na izbore i nekoj političkoj opciji dati svoj glas, a ovi naši u gradovima neće glasovati jer taj dan pada kiša, gledaju film ili će reći da nemaju kome dati svoj glas. Ali i ta demokracija je neka čudna stvar. Više vrijede dva glasa od dvije budale, nego jedan od pametnog čovjeka. Naše društvo postalo je takvo, da ima puno više budala nego pametnih ljudi.

Briselski dečki 

U svakom slučaju, hrvatska političko-društvena svakodnevica može biti inspirativna za ljude poput vas koji se bave satirom i humorom?

– A zamislite da živim u Švedskoj? Postoje li uopće u Švedskoj neki satiričari!? Evo, ja ne znam ni jednoga. Ali ih u Hrvatskoj ima puno, i to jako dobrih satiričara. Uostalom, sjetimo se povijesti romana Alan Ford koji je prvotno bio namijenjen za američko tržite, gdje takva satira tada, dakle sedamdesetih i osamdesetih, nije pala na plodno tlo. Ali u bivšoj Jugi je rastur'o. U »Alan Fordu« bilo je popularno ministarstvo za gubljenje vremena. U Jugi je doista postojalo ministarstvo za gubljenje vremena, iz kojeg potječu brojne strukture hrvatske države. To je kadar koji je išao u iste političke škole i međunarodne udruge za držanje političkih govora. Pa zar Andrej Plenković i Zoran Milanoviću nisu briselski dečki!?

No što vas posebno zaokuplja u hrvatskom društvenom folkloru, odnosno u čemu pronalazite najviše inspiracije za svoje satiričko pisanje?

– U trgovačkim centrima, posebno u onom dijelu gdje je roba na sniženju. Meni je posebno interesantno promatrati ljudske face i njihove pokrete kada se laktare pred košarama s jeftinom robom. Tu doista pronalazim najveću inspiraciju za pisanje. Taj život u trgovačkom centru mogu vam dočarati i jednim primjerom. Dvije kase rade, pred njima je red od jedno 25 metara, dok je ostalih osam zatvoreno. Narod uredno stoji, čeka i trpi, ali kad konačno netko izgubi strpljenje i digne svoj glas, pa pita: »Može li treća kasa?!«. E, kad se ta treća blagajna otvori, na nju nastane stampedo. Na kraju, onaj tko je pitao može li treća kasa u tom, trećem redu ostane zadnji. Čak ti nitko ispred neće reći: »Ajde gospodine idite naprijed, ipak ste vi pitali«. Naravno, ja uvijek budem prvi u tom redu. Drugim riječima, ovaj narod se svega boji i šuti. Ne znam čega se boje?! Dobro, mogu probati dokučiti njihove strahove, da će, ako se bune, dobiti otkaz, da neće imati za kredit, da će ih izbaciti iz stana za koji su se zadužili na 30 godina, i tako dalje. Živimo u klasičnom robovlasničkom društvu, u kojem je svatko rob nekog kredita. Ja mogu slobodno pisati jer nemam niti jedan kredit, što je doduše razlog i tomu da nemam puno toga materijalnog.

Da se razumijemo – i ja se laktarim! Baš sam prije neki dan kupio majicu za 34 kune. Za majicu kratkih rukava ne mogu dati 200 ili 300 kuna. To mi ne pada na pamet! Ali mi pada na pamet da budem dio ekipe koja se laktari na koritu s jeftinom robom, gdje svatko od nas taj lakat doživi drugačije. Evo ja ga doživljavam kao satiru. Političari tome daju dodatnog materijala, oni su nepresušno vrelo inspiracije.

Sine, ti ćeš u zidare 

Ako je vaša pretpostavka o bogobojaznom narodu točna, imate li i objašnjenje što je razlog takvom, podaničkom karakteru?

– Imam, ali moramo se vratiti u osamdesete, u život i navike prosječne hrvatske obitelji, u kojoj je očeva riječ zadnja. Uzmimo za primjer nekoga kome škola nije baš išla, a ćaća to vidi i lupi šakom o stol i kaže: »Sine, ti ćeš u zidare«. Malog se ništa nije pitalo, otiš'o bi u zidarsku, pa bi post'o zidar. Tada, osamdesetih, zidar je u Hrvatskoj mogao raditi u jednoj od onih 15 megafirmi ili otići u svijet, gdje su Hrvati bili na glasu kao dobri radnici. U Njemačkoj bi takav zidar od svog rada uspio zaraditi da napravi kuću sebi i svojoj djeci. Danas također ćaća lupi šakom o stol, ali djetetu kojem škola nije išla kaže: »Upisat ćeš gimnaziju!«. I naravno susjed sutra pita oca: »Šta malog šalješ u gimnaziju kad mu škole ne idu?!«. »Ali i od susjeda mali ide u gimnaziju«, kaže otac susjedu, »neće valjda moj u zidare«. Drugim riječima, vrijednosti u hrvatskom društvu su se potpuno iskrivile i izokrenule. No, prije od svega, mi nismo narod za demokraciju, a pogotovo nismo za ovu kvazidemokraciju. Okrenimo se u prošlost i pogledajmo u kojim su periodima Hrvati najbolje živjeli, makar i to najbolje treba staviti pod navodnike. Bilo je to u vrijeme cara Franje Josipa i Austro-Ugarske monarhije ili druga Tita i Jugoslavije. Mi očito najbolje funkcioniramo u tiranijama i diktaturama, odnosno kad je na čelu države neka autoritativna i snažna ličnost, pa u tome možemo tražiti i objašnjenje zbog čega Hrvati glasuju za HDZ. Ili ono jednom za Zorana Milanovića koji bi bio dobar hadezeovac. Kad pogledate ostale esdepeovce, recimo Zlatka Komadinu, to su mlaki ljudi koji ne odgovaraju mentalitetu prosječnoga Hrvata.

Prepoznaje li se publika u vašim satiričkim tekstovima i nastupima?

– Posebnost mojih nastupa jest u tome da uspijevam okupiti ljude različitih svjetonazora i ideologija: ljevičare, desničare, centriste... Upravo zbog toga što govorim o temama, bolje rečeno o problemima koji sve nas muče, u ljudima različitih političkih i svjetonazorskih opredjeljenja pronalazim svoje istomišljenike, fanove. Svi oni imaju isti problem i isto razmišljamo, da u Hrvatskoj od svog rada sve teže živimo. Prije neki dan sreo sam prijatelja koji je otišao u Irsku, pa ga pitam: »Šta ima u toj Irskoj, da i ja odem!?«. Kaže on meni: »Od plate platiš stan i režije, čak ti još nešto i ostane«. Održao sam oko 160 nastupa, na kojima se u prosjeku okupi oko 200 ljudi, s brojnima od njih sam sjeo, popio pivo i poprič'o. Doista sam se naslušao ružnih i teških priča o životu u Hrvatskoj. Da vam ne govorim o sudbinama hrvatskih branitelja, ali ne onih branitelja o kojima možete slušati na televiziji ili čitati u novinama. Govorim o samozatajnim braniteljima koji niti ne žele da ih se poistovjećuje s braniteljima s televizije ili iz novina. Jer, kada netko stalno galami na televiziji, možemo biti sigurno da to radi iz nekog osobnog interesa. S druge strane, ima puno naroda koji sjedi kući i čeka neku zubić-vilu koja će riješiti sve njihove probleme. Nekima kao da još nije jasno – nema više zubić-vile!

Miran grad različitih ljudi 

Je li to razlog da građani ove zemlje rijetko svoje nezadovoljstvo ispoljavaju na ulicama, iako je bilo puno dobrih povoda za masovne prosvjede?

– Nema tko u ovoj zemlji izaći više na ulice. Hrvatska je odavno ostala bez svoje radničke klase koju su zamijenili trgovački putnici za stočnu hranu, žilete ili sapune. Ne želim omalovažavati nečije zanimanje, ali doista ne očekujem da će trgovački putnici za sapune prosvjedovati na trgovima i ulicama. Neki će se sjetiti one scene iz Splita pred početak Domovinskog rata, kad su radnici u plavim kutama prosvjedovali protiv JNA, da bi se jedan od tih šljakera iz škvera, ili ne znam već otkud, popeo na transporter i iščupao mitraljez. Taj mitraljez bio je pričvršćen s jedno pet, šest vida »M-10«. Dakle, trebalo je znati i imati snage odvaliti to željezo. A da se nekim slučajem taj isti transporter pojavi na nekom hrvatskom trgu, nisam siguran u to bi li netko od cjelokupne muške populacije znao iščupati mitraljez. U »3. maju« je nekoć radilo 15 tisuća radnika, danas ih radi 800. Uljanik je kupio »3. maj«. U Uljaniku nema plaće, u »3. maju« ima. Tko tu koga j...!? Bilo bi pošteno da netko kaže: »Nema ništa od te brodogradnje«, pa da na mjestu brodogradilišta izgradimo hotele.

Vi ste se ipak pronašli u Rijeci?

– To je istina. Nakon završenog fakulteta i odsluženog vojnog roka, ovdje je bilo posla, ima ga i danas. Rijeka je miran grad različitih ljudi. Pravi multikulturalni i proeuropski grad u kojem možeš prošetati u tangama po ulici, a da to neće nikome zasmetati. Meni to odgovara.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka