Veće plaće, ali..

BIZARNO Iako imaju veće plaće, hrvatski gastarbajteri će teže do stambenog kredita u Hrvatskoj

Jagoda Marić

Kod zaposlenih u inozemstvu puno je teže procijeniti rizičnost plasmana – poručili su iz Splitske banke. Banke su oprezne kad su u pitanju građani koji rade u inozemstvu jer, ako dođe do zapljene, domaći sudovi teško odobravaju europski ovršni nalog 



ZAGREB Tisuće hrvatskih građana koji su otišli raditi u inozemstvo, a ipak žele kupiti stan u Hrvatskoj, mogle bi se suočiti s time da je to sada, iako imaju veća primanja, puno teže nego dok su radili u Hrvatskoj za manje plaće. Nekoliko njih koji su već pokušali podići kredit požalilo nam se da su se neugodno iznenadili kad su htjeli u Hrvatskoj ugovoriti kredit i kupiti stan. Jedan od naših sugovornika koji još pregovara s bankom oko podizanja kredita pa želi ostati anoniman, kaže da mu je bilo teško povjerovati da uz puno bolji posao i plaću, koje ima otkad je otišao u Austriju, teže može do stambenog kredita, iako su se službenici banke trudili da i za njega pronađu odgovarajući model.


U nekoliko smo domaćih banaka pokušali dobiti odgovor na pitanje što kod podizanja stambenih kredita očekuje državljane Hrvatske koji rade u inozemstvu, neke nam banke nisu odgovorile, dio njih jest, a odgovori se kreću od načelnih do onih u kojima su precizno objašnjeni uvjeti za naše građane koji rade inozemstvu.


Individualni pristup


No, možda situaciju u kojoj će se naći tisuće Hrvata zaposlenih u zemljama EU-a, ako požele kupiti stan u domovini, najbolje objašnjava odgovor Splitske banke




– Kredite odobravamo rezidentima, a naši državljani koji rade u inozemstvu tretiraju se kao nerezidenti, tako da eventualna odobrenja kredita idu kroz individualni pristup, odnosno kao izuzeci – poručili su nam iz Splitske banke. Pojasnili su da je opreznije odobravanje kredita našim građanima zaposlenim u inozemstvu posljedica činjenice da je puno teže procijeniti rizičnost plasmana, odnosno profil klijenta.


– Postavlja se pitanje efikasnosti uobičajenih instrumenata osiguranja kod navedenih kreditnih proizvoda. Nadalje, moramo spomenuti da su od početka 2011. u potpunosti liberalizirane kapitalne transakcije te da hrvatski građani mogu bez ograničenja poslovati s financijskim institucijama iz drugih zemalja EU-a – pojasnili su iz Splitske banke. No, naš se sugovornik suočio i s primjenom te liberalizacije jer su mu u Austriji, gdje se kao zaposlenik u toj državi raspitivao oko kredita, rekli da on načelno može dobiti kredit, ali s obzirom na to da kupuje stan u Hrvatskoj, da je bolje da u Hrvatskoj podigne i kredit, jer su i eventualne kasnije nesuglasice i tužbe oko te nekretnine pod nadležnošću hrvatskog pravosuđa.


Što se tiče napomene iz Splitske banke o upitnosti efikasnosti uobičajenih instrumenata osiguranja, očito se radi o tome da je plaću u inozemstvu teže ovršiti jer je za to potreban Europski ovršni nalog, što mora odobriti sud, pa to dodatno komplicira postupak. Tako je i s našim građanima koji su kredit podigli dok su radili u Hrvatskoj, a u međuvremenu su zaposleni u inozemstvu, i to je vjerojatno razlog koji tjera banke na oprez.


Precizirani uvjeti 


Razlog zbog kojeg su banke oprezne u odobravanju kredita građanima koji rade u inozemstvu, možda najbolje ilustrira primjer iz jedne domaće banke koja je kao instrument osiguranja za stambeni kredit imala sudužnika koji je trebao nastaviti plaćati kredit, ali je on to pokušao izbjeći, pa je banci dostavio podatke o tome za kojeg poslodavca i u kojoj zemlji sada radi dužnik. Banka je na temelju tih informacija preko javnog bilježnika, koji je ovjerio suglasnost o zapljeni, od domaćeg suda tražila izdavanje europskog ovršnog naloga. Sud je odbio zahtjev banke za izdavanje naloga, uz obrazloženje da se radi o ispravi koja je ovjerena, ali nije solemnizirana i time po mišljenju suda ne predstavlja autentičnu ispravu.



Iz Erste banke su nam precizno objasnili uz koje uvjete građanima u inozemstvu odobravaju kredite, pa oni tako mogu tražiti stambeni ili adaptacijski kredit uz valutnu klauzulu u eurima uz hipoteku u iznosu od 15 do 250 tisuća eura, na rok od 3 do 20 godina. Na njihovim stranicama primjerice stoji da građani koji rade u Hrvatskoj mogu podići stambeni kredit do 500 tisuća eura uz rok otplate od 30 godina. Građani koji rade u inozemstvu moraju imati hipoteku u omjeru 1:1,67, što znači da im nekretnina ili nekretnine koje daju pod hipoteku moraju vrijediti 67 posto više od kredita. Građani zaposleni u Hrvatskoj trebaju pak imati hipoteku u omjeru 1:1,1, što znači da vrijednost nekretnine pod hipotekom treba prelaziti iznos kredita tek za deset posto. Instrumenti osiguranja kredita su izjava suglasnosti o zapljeni primanja i zadužnica, potvrđene kod javnog bilježnika, a hipoteka može biti i u manjem omjeru, ali uz oročeni novčani depozit založen u korist banke ili učešće u kupoprodajnoj cijeni nekretnine. Vlastito učešće ili garantni polog iznose minimalno 40 posto iznosa kupoprodajne cijene, objasnili su nam iz Erste banke.



Naši sugovornici napominju da su iz nekoliko slučajeva o kojima su razgovarali s kolegama iz drugih banaka zaključili da još nije usuglašena praksa koja ovjerena isprava točno vrijedi kao uvjet za izdavanje europskog ovršnog naloga, pa to uvelike otežava proces naplate i primjene europske direktive. Do 2012. godine svi su ovršni dokumenti o zapljeni primanja uglavnom ovjeravali na način da se kod javnog bilježnika ovjerava samo potpis dužnika, a od 2012. vrijedi obavezna solemnizirana isprava o zapljeni primanja.


Ni broj se ne zna


– I taj primjer, gdje dužnik nakon podizanja kredita odlazi na rad u inozemstvo, a takvih će biti sve više kao i onih koji nakon zapošljavanja u inozemstvu žele kupiti stan, kao i državljana EU-a koji u Hrvatskoj žele kupiti nekretninu, morali bi natjerati državu da poradi na tome da institut europskog ovršnog naloga doista funkcionira i da ti ljudi mogu kupovati stanove – kaže analitičar Željko Lovrinčević.


On napominje da su iz Hrvatske posljednjih godina otišli deseci tisuća mladih ljudi i da će sve više njih možda željeti kupiti stan u Hrvatskoj, ali da se u Hrvatskoj umjesto politike koja bi se prilagođavala tim migracijskim trendovima, samo verbalizira taj problem. Pojedine zemlje, ističe on, bave se na razini državnih institucija, čak i znanstvenih instituta, mjerama kako održati veze i s drugom generacijom iseljenika, čemu primjerice Kosovo pridaje veliki značaj i tako prate migracijske trendove.


– Hrvatske institucije u pet godina nisu uspjele od zemalja u koje se iseljavaju naši sugrađani dobiti ni podatak koliko se ljudi prijavilo u tim državama, pa da znamo o kojoj brojci doista govorimo. Kako onda država može imati migracijsku politiku o tome kako pratiti ljude koji su se iselili, kako zamijeniti iseljenu radnu snagu onima koji će se doseliti, a vrlo brzo to će imati posljedice u poreznom ili mirovinskom sustavu – zaključuje Lovrinčević.