Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 1
Sutra: 7° 7° 1
17. studenoga 2018.
Samo mijena stalna jest

BEZ KONSENZUSA Zašto Hrvatska nije spremna za obrazovnu reformu koja će preživjeti smjene vlasti?

Učenici žele slušati vanjske predavače iz realnog sektora / arhiva NL
Učenici žele slušati vanjske predavače iz realnog sektora / arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 23. lipanj 2017. u 7:16 2017-06-23T07:16:12+02:00

Moderno društvo mijenja se tolikom brzinom da reforma obrazovnog sustava mora biti neprekidna 

Daleke 1995. godine Ljilja Vokić, tadašnja ministrica prosvjete, maštajući o 9-godišnjoj osnovnoj školi po uzoru na austrijski model, uvela je godinu dana obavezne predškole. Prema njenom Zakonu o predškolskom odgoju, sva su djeca morala proći predškolu u dječjem vrtiću, a tamo gdje nema vrtića godinu predškole trebala je organizirati najbliža osnovna škola. Ministrica Vokić imala je i druge zamisli: smanjiti broj obveznih predmeta i povećati broj izbornih predmeta, kako bi se djeca mogla odlučivati za one koji ih najviše zanimaju. Prva poratna obrazovna reforma u Hrvatskoj, pokrenuta pod kapom HDZ-a, na kraju nije provedena, jer se ideja o reduciranju satnice i većoj izbornosti nastave vladajućoj politici činila preliberalnom.

Reforma obrazovanja trebala je slijediti europske obrazovne sustave, a broj predmeta s prosječnih 17 pasti na 10 ili manje. Već su tada stručnjaci u obrazovanju upozoravali da je postojeće stanje za djecu neizdrživo i da ga treba hitno mijenjati.

Dvadesetdvije godine kasnije, Hrvatska se nalazi na istoj, polaznoj točki. Obrazovni sustav nije se reformirao, a kako se svijet u međuvremenu dramatično promijenio, stanje u školama danas je neizdrživije nego ikad. U razvijenim državama Europe, poput Finske ili Danske, došli su do zaključka da se stvari u modernom društvu mijenjaju tolikom brzinom da reforma obrazovnog sustava, ako će nam škole ići ukorak sa stvarnošću, mora biti neprekidna. U Hrvatskoj, stvari su obrnute: reforme se neprekidno pokreću, ali se ne provode, a »lome« se na što na političkim, što na partikularno-interesnim preprekama.

Desetak reformi

Obrazovnih reformi, u manjem ili većem opsegu, tako smo imali već desetak: nakon ministrice Vokić reformski je pokušaj imao i Vladimir Strugar, HSS-ov ministar prosvjete u Račanovoj koalicijskoj vladi, a slijedili su ga Hrvoje Kraljević, Dragan Primorac, Radovan Fuchs,…

Zbog Strugarove se reforme 2000. godine nije izlazilo na ulice, ali su i tada, baš kao i danas, protiv nje javno prosvjedovali deseci akademika, tvrdeći da će srušiti kvalitetu školstva. Strugarova je reforma bila daleko radikalnija od Jokićeve: predlagala je devetgodišnju osnovnu školu po modelu 3+3+3, s opisnim ocjenjivanjem u prva tri razreda, opisnim ocjenama za sve predmete osim hrvatskog jezika i matematike sve do šestog razreda osnovne škole, te uvođenje državne mature. Više od stotinu akademika, pedagoga i drugih, među kojima su i mnogi današnji kritičari Cjelovite kurikularne reforme, usprotivilo se promjeni i tražilo da se u Hrvatskoj zadrži postojeći model 4+4+4. Među potpisnicima bili su akademik Vladimir Paar, autor nekoliko zbornika pisanih kritika Jokićeve reforme, akademik Ivica Kostović, danas član Posebnog stručnog povjerenstva, te brojni akademici bliski HDZ-u.

U svojoj Osnovi za ustroj školstva, Strugar je ozbiljno razmatrao početak devetogodišnjeg obrazovanja odk školske godine 2004/2005., ali mu je koncepcija pala u vodu što zbog protivljenja političkih protivnika, što zbog kritika koje su stizale od političkih partnera iz vlastite koalicije.

Manje reformske korake poduzimali su i drugi ministri – Hrvoje Kraljević potpisao je pristupanje Bolonjskom procesu, utemeljio zakladu za znanost i otvorio vrata osnivanju regionalna sveučilišta, Dragan Primorac namjeravao je uvesti obaveznu srednju školu i pokrenuo je HNOS, Hrvatski nacionalni obrazovni standard koji je u konačnici u škole trebao rasteretiti učenike, uvesti manje obveznih i više izbornih predmeta, ocjene iza kojih bi stajalo jasno definirano znanje. Primorac je realizirao samo jedan svoj cilj – uveo državnu maturu na kraju srednje škole. Njegov HNOS je smjenom vlasti pao u vodu. I Radovan Fuchs imao je ozbiljne reformske namjere, ali je njegov paket zakona u području znanosti i visokog obrazovanja »pao« na ispitu i izazvao pravu pobunu u akademskoj zajednici, a Nacionalni okvirni kurikulum (NOK) završio na dnu ladica u MZO-u. Željko Jovanović nije se bavio strukturalnim reformama, već zdravstvenim odgojem i ukidanjem ocjena na polugodištu, dok je reforma započeta za vrijeme Vedrana Mornara i danas »na čekanju« u resornom ministarstvu.

Sve su oči danas uprte u ministricu Blaženku Divjak, osobu od koje se očekuje nemoguća misija: pomirenje političkih, ideoloških i interesnih skupina koje su uspješno minirale sve dosadašnje obrazovne reforme. Osim izgubljenih desetljeća, na njih su uludo utrošene i stotine milijuna kuna. Hoće li Blaženka Divjak imati dovoljno snage i odlučnosti da neutralizira sve kojima nije do reforme ili bi je krojili kako im odgovara, veliko je pitanje. Obrazovanje u zadnjih četvrt stoljeća niti jednom nije bilo u ovakvom fokusu javnosti, što novoj ministrici može olakšati, ali i otežati posao.

Nepovjerenje građana

Upravo je komunikacija s javnošću, tvrdi Ninoslav Šćukanec, izvršni direktor Instituta za razvoj obrazovanja, važna za budućnost ove reforme.

– Ministarstvo obrazovanja i znanosti, kao ključni nositelj obrazovne politike u Hrvatskoj, nema sustavni i strateški pristup izgradnji veza sa svojom zajednicom od koje treba dobiti podršku za obrazovne reforme. Društvene okolnosti u Hrvatskoj i u Europi koje utječu na razvoj obrazovanja su se drastično promijenile u posljednjih godinu i pol dana, što se posebno vidi u padu povjerenja građana u nositelje politika i političke predstavnike te u relevantnost obrazovnih reformi za unapređivanje kvalitete života građana. Te promijenjene okolnosti zahtijevaju drukčije metode u kreiranju politika i potrebu za znatno inkluzivnijim i transparentnijim procesima u kreiranju politika. Nažalost, ne vidim da su političari u Hrvatskoj promijenili svoje metode rada, a neprestano izbijanje afera, nažalost, potvrđuje da sam u pravu – kaže Šćukanec.

Za primjer navodi kako ni u Posebnom stručnom povjerenstvu za provedbu Strategije znanosti, obrazovanja i tehnologije, ni u drugim radnim skupinama ne sjede predstavnici civilnog sektora, gospodarskog sektora, strukovnih organizacija ili regionalnih i lokalnih zajednica.

– Ovakav restriktivan pristup uključivanja najužeg kruga dionika u oblikovanje obrazovnih politika vodi tome da građani ne percipiraju obrazovne reforme kao nešto što utječe na promjenu kvalitete njihovih života i daje im veće izglede za uspješnu karijeru i uspješno uključivanje na tržište rada. Čini mi se da ni sami političari ne shvaćaju da je smisao njihovog rada vezan uz potrebe zajednice i da ga građani moraju percipirati kao poželjnu društvenu promjenu – dodaje Šćukanec.

Posljedica su, kaže, stalne negativne afere koje prate svaku obrazovnu reformu, a podgrijavaju ih svojim postupcima Vlada i nadležno ministarstvo »Takvo stanje je štetno za društvo. Političari moraju znati da uspjeh obrazovnih reformi velikim dijelom ovisi o međusobnom povjerenju najrazličitijih dionika obrazovnog sektora, kao i o povjerenju dionika u obrazovni sustav«, upozorava direktor IRO-a, za kojeg je najbolji recept za uspjelu reformu dobra komunikacija s javnošću i transparentnost u donošenju odluka.

Iznad ideologije

Dok obrazovni sustav postaje očitim predmetom političke trgovine, generacije učenika i dalje »guraju« po starom, završavajući školu nedoraslu novom tisućljeću. Djeca reformu priželjkuju čim brže i čim prije, jer svaka izgubljena godina znači i novu izgubljenu generaciju. Još tri godine čekanja, o kojima govori ministrica Divjak, za današnje srednjoškolce su propuštene zauvijek.

– Vremena za čekanje definitivno nema. Tempom kojim se promjene događaju vjerujem da bi trebale tri godine do uvođenja reforme u škole, a rad na reformi treba značajno ubrzati. Veliki dio posla već je odrađen, a postoje i ostavštine prijašnjih pokušaja reformi školstva te bi se doista trebalo izvući najbolje iz svega i žurno pripremiti uvođenje reforme – poziva Tatjana Matić, predsjednica Udruge srednjoškolaca Hrvatske.

Dok mnogi sumnjaju u konsenzus, Tatjana Matić vjeruje da je on moguć.

– Konsenzus će se postići kad-tad i reforma će se provesti u nekom izdanju, ali važno je da se ona doista izdigne nad ideološkim utjecajima i bude jedinstvena, kvalitetna i po mjeri hrvatskih učenika. Svi koji se zalažu za reformu trebali bi biti manje sebični i znati napraviti odmak od vlastitih interesa, u interesu učenika – poručuje Tatjana Matić. »Cilj nam je svima zajednički – bolje obrazovanje. Ali ono se ne nalazi u krajnostima, već je vjerojatno negdje na sredini. Vjerujem da učenicima velika većina tih prijepora ne znači ništa: prvašići žele lakše torbe, gimnazijalci veću izbornost predmeta, a svi kolektivno suvremenu literaturu i inovativnu nastavu«, zaključuje.

Dok se Cjelovitu kurikularnu reformu već drugu godinu nastoji pribrojiti otužnoj koloni svih prethodnih politički dokinutih reformi, učenici u školama priželjkuju e-udžbenike, izborne predmete, fleksibilnost nastave, žele slušati vanjske predavače iz realnog sektora,…

– Tako bi se učenike bolje upoznalo s realnim svijetom rada i pripremilo na ono što ih čeka nakon škole. Trebamo se odmaknuti od obrazovanja radnika na industrijskoj traci i obrazovati mlade, kreativne i sposobne ljude koji će biti pokretači društvenog napretka. A prvi je korak prema tome obrazovna reforma – podsjeća predstavnica srednjoškolaca.

Apsolutni konsenzus – promašeno pitanje

Za Gordanu Hitrec, predsjednicu Udruge ravnatelja srednjih škola, pitanje apsolutnog konsenzusa oko obrazovne reforme promašeno je pitanje, jer se oko nekih pitanja on nikad neće postići. Mnogi su ministri, kaže, to bezuspješno pokušavali.

– Ako se bude inzistiralo na konsenzusu oko sadržaja, nisam sigurna kad će reforma krenuti. U drugim zemljama nije se na tome inzistiralo, već se raspravljalo o metodičkim, metodološkim, strukturnim pitanjima. Naš je problem što djecu poučavamo kao prije 50 godina, sat nam traje 45 minuta, nema metodičkog odmaka koji bi učenike učinio aktivnima u nastavi, sposobnima primijeniti znanja. Oko toga treba postići konsenzus, a ne oko ideoloških stavova – poziva Hitrec. Sve dok se o reformi bude odlučivalo u tijelima u kojima se prebrojavaju glasovi uvijek će netko biti nezadovoljan. To, zaključuje, nije pravi način odlučivanja o budućnosti obrazovanja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka