Azilanti govorili o svojim životima: Bilo im je teško, a sada su ovdje, okrenuti budućnosti

Tražitelji azila, većinom iz afričkih zemalja, sudjelovali su u programu na Cvjetnom trgu / Snimio Denis LOVROVIĆ

Gotovo svim izbjeglicama  obitelji su ostale u njihovim domovinama.  Ranko Ostojić rekao je da su imigranti sastavni dio ovog civiliziranog društva i »nema razloga za strah«.

ZAGREB  Mi živimo kao većina Hrvata, kazao nam je Aleksandar Artjušenko, čovjek koji je koncem 2008. godine zajedno s obitelji izbjegao iz Rusije, došao u Hrvatsku gdje od 2009. godine uživa međunarodnu zaštitu.

Artjušenko je bio jedan od rijetkih s novinarima razgovorljivih azilanta ili tražitelja azila koji su se u četvrtak okupili na zagrebačkom Cvjetnom trgu u povodu Svjetskog dana izbjeglica. Većina ostalih nije bila voljna razgovarati s novinarima, nije im za zamjeriti jer njihove su priče teške, a gotovo svima su obitelji ostale u njihovim domovinama. Vjerojatnost da će netko u nekoj afričkoj državi doznati što oni pričaju u Zagrebu je malena, ali nema nikakvog razloga da riskiraju.

Vjerska netrpeljivost

Artjušenko i njegova obitelj, supruga i troje djece među kojima je i 20-godišnja Ana danas studentica prve godine na Akademiji likovnih umjetnosti, živjeli su u Nižnjem Novgorodu. Razlog za napuštanje domovine bila je vjerska netrpeljivost. Artjušenkovi su adventisti.

– Zakonski je u Rusiji sve u redu kada je riječ o vjerskim slobodama, ali u stvarnosti se može dobiti batina, bilo  to od razine običnih ljudi do visokih razina vlasti, objašnjavao nam je Artjušenko. Što se njemu i njegovoj obitelji događalo nije pričao jer, kako kaže, »imali smo razlog, a sada smo ovdje i okrenuti budućnosti«. Njegova obitelj razmišljala je i o tome da se preseli u neki drugi dio Rusije, ali organiziranost represivnog aparata te države opisao nam je rečenicom »Rusija, vama se čini da je velika«. Francuskim su vlastima podnijeli zahtjev za izdavanje vize koji je odbijen i nakon toga su se otputili u Hrvatsku koja u to doba nije imala vize za državljane Ruske Federacije.

Artjušenko je naučio hrvatski jezik, dobro se snašao,  s obitelji živi u stanu u Novom Zagrebu kojega plaća 1.600 kuna. Mjesečno dobiva 2.000 kuna socijalne pomoći i 1.000 kuna od Grada Zagreba za stanovanje.

– Dobro sam se snašao, osim posla, priča Artjušenko. Završio je elektrotehničku školu, a »znate kako je, danas se ta struka traži manje nego nekada, a i ja dugo nisam radio u struci. Završio sam i teologiju, a sada završavam tečaj za njegovatelja pa se nadam da ću uspjeti naći posao«.

Što se tiče brojke od 747 sirijskih i eritrejskih koje bi Hrvatska mogla primiti u sklopu svoj EU kvote, o kojoj se raspravlja, ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić izjavio je da bi sve moglo biti jasnije nakon Europskog vijeća koncem sljedećega tjedna. – Treba još jednom točno utvrditi kriterije, Hrvatska je izrazila spremnost na solidarnost, kazao je Ostojić i dodao da ne bi htio nagađati o brojevima jer brojke su samo jedna od primjedbi o kojoj se raspravlja. Mnogo otvoreniji za nagađanje bio je predstojnik Ureda Vlade za ljudska prava Branko Sočanec koji je izjavio da će brojka biti umanjena i to najmanje za 20 posto. Ostojić je govorio i o zidu kojega Mađarska namjerava izgraditi uz granicu sa Srbijom, ali ništa konkretno nije rekao. Ustvrdio je da je hrvatska granična policija jedna od rijetkih koja od 2011. stalno reducira broj imigranata, da Hrvatska mora biti spremna čuvati vanjsku granicu EU te da je uspjela skrenuti balkansku ratu. I o tom je pitanju Sočanec bio mnogo manje suzdržan. Ustvrdio je da je to interna stvar Mađarske, ali da zid znači dodatno pogoršanje, a nama u Hrvatskoj je dosta zidova. O zidu se diplomatski izjasnio i voditelj Ureda UNHCR-a u Hrvatskoj Terence Pike kazavši da »postoje bolji načini za rješenje problema«.

Dobro društvo

Njegova kći Ana darovita je slikarica. Do srijede je trajala njena prva izložba u Kinu »Europa«, sada završava prvu godinu studija slikarstva. Sudeći prema slikama izloženim na Cvjetnom trgu voli slikati mrtvu prirodu, jadranske motive i vedute Zagreba. Našao se tu i jedan portret i jedan autoportret. U slikarstvu Ana nema posebnog uzora, do sada je prodala jednu sliku. Pitamo Kako se osjećala zbog prve samostalne izložbe.

– Bilo mi je malo čudno to što drugi ljudi gledaju to što ja radim, a inače je bilo super, priča Ana. Na Akademiji likovnih joj je »super i drago mi je da sam upala u tako dobro društvo« govori Ana na dobrom hrvatskom očito obogaćenim slengom. Sviđa joj se što su u Hrvatskoj ljudi otvoreniji nego u Rusiji, što piju kavu na otvorenom, sviđa joj se i što može raditi što hoće i birati što hoće, ići na izložbe. Ipak, sigurno mnogo toga po dolasku u Hrvatsku nije bilo lako.

– Najteže mi je bilo naučiti jezik, razumjeti kako se ljudi ponašaju, kulturu, hranu, prisjeća se svojih poteškoća otprije više od šest godina buduća akademska slikarica koja, kako kaže, nekad ima inspiraciju »a nekad mi se ne radi«.

Mnogo zatvoreniji od članova obitelji Artjušenko bio je Sadu iz Senegala. Na jednostavnom engleskom kazao je da u Hrvatskoj nije s obitelji, ne bi govorio ni o sebi ni o tome zašto je napustio domovinu jer »nije lako govoriti o mojoj prošlosti«.

Prema izvještaju Eurostata, Hrvatska je država koja je u prvom kvartalu ove godine imala najmanji broj podnijetih zahtjeva za azilom u članicama Europske unije. Naime, tek je 40 ljudi zatražilo azil u Lijepoj Našoj. Pored apsolutnih brojki, čak i u odnosu na milijun stanovnika brojke su najmanje: tek devet tražitelja na milijun stanovnika, čime je jedino blizu Slovačka.S druge strane, Njemačka zaprima čak 40 posto zahtjeva za azil na području Europske unije. Od 185.815 tražitelja, u Njemačkoj je zahtjev podnijelo 73.120 osoba. Zanimljivo, kao broj dva na toj rang listi je Mađarska, u koju je došlo oko 32 tisuće tražitelja azila.

Upućeni ministar

Među imigrante je došao i ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić. Njegovo je zadržavanje bilo kratko, ali dinamično.

Od Sadua je dobio poklon vrećicu UNHCR-a, hitro je ispunio anonimnu anketu kojom se ispituje koliko ljudi znaju o tražiteljima azila (čini se da je ministar upućen), jednako hitro isprobao je stolicu koju su, kao i dosta drugog starog namještaja, obnovili imigranti, upoznao je pomalo sramežljivu Anu Artjušenko i poručio joj »nemaš se što plašiti«, a upoznao je i njenog oca kojem je čestitao na darovitom djetetu. 

Ostojić je poručio da su imigranti sastavni dio ovog civiliziranog društva i »nema razloga za strah«.