Ugovor na određeno

Amblemi kapitalizma: Radnici postali robovi

Elio Velan

Sindikalni predstavnik talijanskih radnika u McDonald'su kaže da ne može više s plaćom od 650 eura; radi u firmi 20 godina i dosta mu je bahatosti kompanije



Zlatno perje raskokodakanog kapitalizma prije početka krize 2008. godine koji je mamio naročito mlade: obući uniformu McDonaldsa ili navlačiti slušalice u nekom call centru.


Pržiti krumpiriće ili komunicirati s klijentima velikih kompanija bila je neka vrst blagog kupanja u moru radničkih obveza, neformalno druženje s radničkom klasom prije ozbiljnije odluke o životnom pozivu. Eto usput i radim da bi si platio studije, da bi imao koji dinar za džeparac, itd. itd…. 


  Crvene McDonald’sove uniforme ušle su na naše prostore prije nego što je Hrvatska zakoračila u svijet kapitalizma i bilo je uzbudljivo postati dio svijeta preko velike kompanije fast fooda: od Zagreba pa do Pekinga.


U međuvremenu djeca i omladina su narasli – danas govorimo o četrdesetogodišnjacima koji rade pod jednakim uvjetima – osnivali obitelj, moraju hraniti i školovati djecu a amblemi suvremenog kapitalizma postali su kavez iz kojega ne možeš pobjeći jer posla u okolici nema; ili tu ili na cesti.   

Neprihvatljivi radni uvjeti




  Nedavno su talijanski djelatnici McDonald’sa (ima ih oko 16.000) upriličili prosvjede kako bi skrenuli pažnju javnosti, odnosno politike oko: »neprihvatljivih radnih uvjeta«. Slabe plaće, nesnošljivi tempo rada i nikakva socijalna sigurnost, to su osnovne kritike radnika zaposlenih u gigantu fast fooda.


Giuseppe Augello, glavni sindikalni predstavnik talijanskih radnika u McDonald’su kaže da ne može više dalje sa mjesečnom plaćom od 650 eura; radi u firmi već dvadeset godina i sad veli da mu je dosta bahatosti moćne kompanije koja jednostavno izbjegava potpisati razumne kolektivne ugovore sa svojim radnicima.


»Ugovor (o radu) nije meni« piše na transparentu koji su prosvjednici podigli usred Rima, a u istom trenutku preko oceana u središtu New Yorka američki radnici upriličili su jednake prosvjede ispred ulaza u McDonald’sove restorane.


Američki radnici navukli su na sebe transparente na kojima piše: »I am A man« (Ja sam čovjek); jednostavno su preuzeli poruku kojom su se služili Afroamerikanci u borbi protiv rasizma tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća.


Objašnjava Augello da kolege u Americi traže drastično povećanje cijene satnice i to od sadašnjih 7,25 dolara za sat rada na 15 dolara. Radnici McDonald’sa moraju tim novcem pokriti i troškove zdravstvenog osiguranja pa kad se sve zbroji rade, kako bi rekli Istrani, »za batun«. Prosvjedi protiv McDonald’sove politike zapošljavanja upriličeni su u 33 zemalja svijeta – globalni prosvjed u srcu globalne korporacije. 


  Drugo zanimanje nekadašnjih mladića koje je danas postalo zanimanje odraslih koji ne mogu na drugi način kročiti na meko, odnosno tekuće polje rada je rad u call centrima.


Sredinom tjedna u Rimu preko 4000 djelatnika talijanskih call centara skupili su se kako bi prosvjedovali zbog nehumanih uvjeta rada; bivaju izrabljivani dok im poput Damoklovog mača prijeti otkaz jer svako toliko neka talijanska firma bježi u Brazil ili Albaniju, tamo gdje je rad daleko jeftinija roba.


 Delokalizacija tvrtki koje upravljaju call centrima je postala ustaljena praksa: kažu radnici da talijanske firme otvaraju radna mjesta da bi crpile novac iz državnih dotacija i nakon toga, kad su inkasirale državnu pomoć, odnosno stimulaciju, bježe u inozemstvo.    Prosječna neto plaća u talijanskom call centru kreće se od 500 do 800 eura, negdje doseže i do 1100 eura, ali taj iznos je rijetka roba. Trenutno u Italiji call centri zapošljavaju oko 80.000 djelatnika, govorimo o strukturi od oko 2270 tvrtki koja je u prvih pet mjeseci ove godine ostvarila promet od preko milijardu eura, 5,6 posto više nego u 2013. godini.   

Mafija profitira


Desetak velikih kompanija drži 67 posto prometa, među njima je i tvrtka Blue Call u kojoj su početkom godine karabinjeri izvršili nekoliko uhićenja jer su utvrdili da je u strukturi vlasništva s preko 30 posto dionica ušla i kriminalna organizacija ‘Ndrangheta.


Ako mafija profitira i ulaže znači da posao donosi profit koji se opet diže ako iz Italije prelazite negdje na Istok. Milanski call center Sitel otpustio je 114 talijanskih djelatnika i preselio u Srbiju gdje, po riječima sindikata, rad košta trećinu talijanske vrijednosti.


U južnoj Italiji koncentrirano je 47 posto svih talijanskih call centara: tamo je radna snaga jeftinija a ima je u izobilju no, i južnjačke cijene su više nego primjerice one koje se prakticiraju u Albaniji koja je izgleda (po pisanju tjednika L’ Espresso) postala meka talijanskih poduzetnika.


Kažu prosvjednici da su primanja sve manja, da su ugovori na određeno vrijeme primjer robovlasničkih odnosa suvremenog kapitalizma. Na Siciliji tvrtka Almaviva Contact zapošljava oko 6000 radnika koji sad strepe od moguće delokalizacije negdje na istok.


Unatoč porastu poslovanja i profita stanje radnika je sve teže, u biti sve se veće kompanije danas oslanjaju na usluge call centara. Imaš problem sa telefonskom linijom? Zoveš call centar i javlja ti se tip iz Trapanija na Siciliji, zoveš opet da bi bolje objasnio situaciju i dobiješ vezu sa Tiranom u Albaniji.


 Nekada je talijanska državna kompanija SIP, koja je upravljala telefonijom, raspolagala razgranatim sistemom službenika koji su bili zaduženi za komunikaciju s klijentima: svi su otpušteni, masa radnika našla se na cesti i kompetencije prenesene na djelatnike call centara: Albanac, Rumunj, Hrvat ili Srbin stoje ti na usluzi….