Nije sve tako sivo

Ajatolasi rezova nanjušili svoj trenutak: Hrvatskoj “nužne reforme” – ne trebaju

Jasmin Klarić

Reuters

Reuters

Trenutni rast hrvatskog BDP-a je doista dobar rezultat. No, ako je za vjerovati ključnim igračima u političkom pokeru koji se igra već nekoliko tjedana, a to su Karamarko i Petrov, Hrvatska samo što nije nestala u potpunoj propasti gospodarstva



Stvari u životu, a onda tako i u politici, znaju biti neopisivo relativne. Primjerice, zaludu ti četiri godine vodiš državu, radiš kako najbolje znaš i umiješ i pokušavaš postići optimalnu količinu razvoja, ili, potpuno je svejedno, zaludu dereš cipele četiri godine po »terenu«, konsolidiraš stranku, pripremaš se za odlučni boj i skačeš u Saboru na svaki krivi zarez vladajućih. Sve je zaludu (a svaka sličnost likova iz prethodne rečenice sa stvarnima, naravno, slučajna) ako nemaš bar malo, mrvicu sreće.


Recimo, da je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović bila samo malo manje nestrpljiva da se riješi Zorana Milanovića i da ga je tolerirala još tjedan dana. Pa raspisala izbore za 15. studenoga. Oni bi se održali u šokantnom ozračju terorističkog masakra u Parizu i sasvim je sigurno da bi »žicoljubna koalicija« (kako je HDZ-ov blok nazivala ljevica) ostvarila bolji rezultat od mlakog remija.


Da su se, međutim, izbori održali samo tri tjedna poslije 8. studenoga, dakle 29.11., održali bi se u ozračju visokog porasta BDP-a u trećem tromjesečju, od 2,8 posto, koji je Hrvatsku ekonomiju lansirao, makar za taj kvartal, u gornju četvrtinu cijele Europske unije. Milanovićeva koalicija bi, vrlo vjerojatno, dobila koji mandat više od 56 i trebala se manje znojiti u pokušaju prikupljanja parlamentarne većine.




No, ništa od toga se nije dogodilo, u svijetu neograničenih opcija, Hrvatska je 8. studenoga izabrala pat poziciju koja još nije razriješena i nije isključeno da ćemo brzo opet do biračkih kutija (i da će određenu ulogu opet odigrati i puka sreća s tajmingom). Bilo bi sjajno da ishod te situacije ne ugrozi oporavak domaće ekonomije.


Novac iz helikoptera


Sjajne stvari se, međutim, ne događaju same od sebe, a ne postoji toliko jaka ekonomija (od čega je, da se razumijemo, Hrvatska kozmički daleko) da je loša politika ne može urušiti.


Trenutni rast hrvatskog BDP-a je doista dobar rezultat. Po procjeni HNB-a, hrvatski BDP će u 2015. godini rasti za ukupno 1,7 posto, što je praktički na razini rasta BDP-a u cijeloj Uniji (1,9 posto po procjenama Eurostata). Kako je »trend-frend« i kako se hrvatsko gospodarstvo očito zagrijava, nije isključeno da će u 2016. Hrvatska rasti po većoj stopi od prosjeka EU. Tako nešto se zadnji put dogodilo prije krize (2008. godine), no tada se raslo na kreditnom mjehuru i tržištu nekretnina koje je kriza raspuknula uz gadan prasak.


Za današnji rast je, osim (konačno) povoljnih okolnosti u EU, te konstantnom razvoju domaćeg turizma, između ostalog ipak solidno zaslužna i odluka koja se krajem prošle godine činila kockarskom – smanjenje poreza na dohodak, odnosno, povećanja plaća hrvatskim građanima za nekoliko stotina kuna. Najvažnija komponenta rasta BDP-a, podsjetimo, rast je osobne potrošnje.


Uglavnom, ako se i radilo o riziku, on se isplatio. Vlada je, zapravo, odlučila »bacati novac iz helikoptera« i tako potaknuti ekonomiju, a rast je bio dovoljan da se očekivani pad poreznih prihoda na plaće – ne osjeti.No, ako je za vjerovati ključnim igračima u političkom pokeru koji se igra već nekoliko tjedana, a to su Karamarko i Petrov, Hrvatska samo što nije nestala u potpunoj propasti gospodarstva.

Karamarko je i ovaj tjedan izjavio kako je Milanovićeva Vlada »upropastila državu«, a ocjena stanja kriznim i nužnost hitnih reformi je razlog samog postojanja političke formacije pod imenom Most. Jer, ako hrvatsko gospodarstvo nastavi rasti po stopama na kojima će nam najveći dio Unije moći zavidjeti – čemu onda cijela drama? Čemu zajedništvo? Čemu velike koalicije? Čemu »nužne reforme« koje su poštapalica Bože Petrova?


I zašto, pobogu, baš toliko ljudi propušta vidjeti »slona u sobi«? Hrvatska raste, naime, nije samo ime koalicije.


Superhikova nova prilika


Jasno je da Karamarko i Petrov gube sloj površne političke privlačnosti ako priznaju da stvari zapravo i ne stoje više toliko loše i da aktualna Vlada ipak nije sve uništila. Bilo bi dobro da im netko objasni da je politički integritet ipak mnogo važniji i dugoročno glasački primaljiviji od tog sloja – kojim se, nažalost, uglavnom bave domaći mediji i javnost. Isto važi i za Zorana Milanovića i njegov ovotjedni obrat koji ga je vratio u koalicijsku igru.


No, politiku na stranu. Činjenica je, što god vam govorili, da Hrvatska ne stoji loše i da nije pred grčkim scenarijem. Samo dvije brojke, javni dug RH u ovoj godini će biti 89,2 posto BDP-a. Grčki: 194,8 posto. Zapravo, evo i treća, prosjek duga u cijeloj EU: 87,8 posto. Drama, bankrot i, jasno, »nužne reforme«…


O javnom dugu kao ključnom gospodarskom grijehu SDP-a, ili HDZSDP-a, ovisi tko govori, počelo se masovno pričati tek ove godine, kad je izblijedila i nestala priča o jedanaest-dvanaest-trinaest uzastopnih kvartala s padom BDP-a. Nakon tog »vječitog minusa« je »izgledni bankrot« postao batina kojom se ajatolasi rezova krenuli mlatiti po hrvatskoj javnosti, uz, jasno, »posljednju priliku za otrježnjenje« u sljedećem razdoblju.


Jer, evo, ide rast kamata, kraj ere jeftinog novca i, znate već, bankrot.


Ako ne dođemo sebi, postanemo racionalni i provedemo, znate već još bolje, »nužne reforme«.


Kad je početak sloma svjetskog gospodarstva tek dobivao svoje naznake krajem 2007. godine, u domaćim poslovnim krugovima se dobro primila izreka kako je »kriza prilika koju ne smijemo propustiti«. I nisu, rezovi, maltretiranja i otkazi su za mnoge radnike postali »običan dan u uredu«.


Osim u javnom i državnom sektoru. Tih nikako da se riješimo.


Daleko od toga da hrvatska javna i državna uprava ne može biti efikasnija. Ali, ako smo već apsolvirali da spas domaćem gospodarstvu ne treba, krije li se dodatni poticaj domaćem gospodarstvu u tome da smanjimo plaće i/ili dijelimo otkaze državnim službenicima, profesorima ili čistačicama? Čak i kad bi zanemarili surovi darvinizam koji je ideološka potka svih onih koji zazivaju ove ili one rezove, a pritom bruje o tome da ideologija nije važnja, bi li doista smanjenje javne potrošnje kakvo se zaziva (po živoj sili) doprinjelo rastu gospodarstva?


Ako je odgovor na to pitanje i dalje pozitivan, znači li to da je rast BDP-a koji je nastao u velikoj mjeri na osnovu povećanja plaća radnicima – loš?


Bilo bi lijepo da netko od ajatolaha rezova na posljednje pitanje eksplicira svoj, nužno pozitivan odgovor.


Jer se s ove pozicije itekako čini da se u cijeloj priči o bolnim, ali neophodnim rezovima koji bi nas trebali spasiti radi samo o najobičnojoj klasnoj borbi za redistribucijom dobara. I to po maksimi starog, dobrog Superhika (»Kradem siromašnima da bi dao bogatima«, ako uopće ima nekog s rupom u općoj kulturi veličine Alana Forda).


A kriza, BDP i javni dug, samo su »prilike koje ne smijemo propustiti«.