Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. siječnja 2020.
Bivši ministar obrane

Intervju ANTE KOTROMANOVIĆ 'Srbi i Hrvati o Oluji nikad neće imati konsenzus. Ali ni ne trebaju'

Foto N. Reberšak
Foto N. Reberšak
Autor:
Objavljeno: 5. kolovoz 2018. u 6:58 2018-08-05T06:58:00+02:00

Žao mi je tih ljudi jer dobro poznajem osjećaj napuštanja svog doma. Moji roditelji su morali otići iz svog mjesta s doslovno jednom vrećicom u ruci. Sve nam je bilo uništeno. Zbog toga mi je i teško pričati o tome. Ja te ljude sigurno nisam protjerao. Za sve drugo treba pitati tadašnje političare, a ne vojnike, kaže

Ratni veteran Ante Kotromanović imao je važnu ulogu i u Oluji. Ali, kaže da početkom kolovoza 1995. nije bio svjestan da sudjeluje u stvaranju povijesti.

– Nisam tada uopće razmišljao o tome, a sumnjam i da su oni koji su bili sa mnom na terenu. Bili smo fokusirani na vojnu zadaću koja je bila pred nama.

Oluja doista jest bila povijesni događaj za hrvatski narod. Tom su akcijom praktično postavljeni temelji moderne Hrvatske, koja bi jako teško funkcionirala s dijelom teritorija nad kojim ne bi imala suverenitet.

– To je istina. Riječ je o najznačajnijem događaju u hrvatskoj povijesti. Oluja nam je dala stabilnost i budućnost i zacrtala temelje moderne države. Ali, kažem, u danima prije početka operacije vodili smo računa isključivo o priprema za ono što nas je čekalo, pripremali smo alternativne opcije kako nas ništa ne bi iznenadilo. Mi smo prethodnih mjeseci u borbama na Dinari upoznali protivnika i način na koji on funkcionira, znali smo s čim raspolaže, ali u takvim se situacijama nikad do kraja ne može biti siguran. I samo jedna mina ili granata može napraviti veliku štetu i promijeniti tijek događaja. Krenuli smo ujutro u pet sati, a još 15 minuta ranije korigirali smo neke stvari.

Koliko ste na položajima na Dinari pratili posljednje diplomatske napore za postizanje dogovora na osnovu plana Z4, kojim bi se riješio status Krajine?

– Nismo to pratili jer ne sjećam se da smo gore imali i radio. Imali smo telefonsku vezu s nadređenim Antom Gotovinom i to je sve. Bili smo vojnici, ratnici, a ne političari. Ne bih rekao da je na našoj razini i IPD služba bila upućena u detalje tih pregovora.

Hrvatska prihvatila plan Z4 

Ali, da su početkom kolovoza 1995. Srbi nedvosmisleno prihvatili plan Z4, to bi najvjerojatnije zaustavilo Oluju.

Foto Nenad Reberšak

– Danas se može tako razmišljati. Ali, možda bi se Oluja u tom slučaju dogodila godinu dana kasnije, a možda do nje doista ne bi došlo da su oni potpisali Z4. Hrvatsko vodstvo prihvatilo je plan Z4 kao osnovu za pregovore, a Srbi su to odbili i to je bio okidač za Oluju.

Da su, dakle, Mile Martić i Milan Babić predstavnicima međunarodne zajednice jasno rekli da prihvaćaju plan Z4, Oluja bi po svojoj prilici izostala. Ne bi bilo daljnjih ljudskih stradanja, više od 200 tisuća Srba ne bi se odselilo, njihova bi imovina ostala netaknuta, to područje ne bi bilo pusto, kao što je to uglavnom danas, a imali bismo srpsku autonomiju u Hrvatskoj, da se plan Z4 u potpunosti realizirao.

– Teško je sada govoriti o tome što je moglo biti, ali vjerojatno bi bilo tako.

Je li onda bolje što se ipak rasplelo na drukčiji način, bez srpske autonomije, ali i bez većine Srba s tog prostora?

– Dogodilo se što se dogodilo. Oni su već 1990. započeli svoju političku igru i ne bih ulazio u procjene što bi bilo kad bi bilo.

U redu, ograničimo se na ono što se dogodilo u kolovozu 1995. Ubrzo nakon starta Oluja, srpsko stanovništvo je, prije nego što su do njih došli hrvatski vojnici, krenulo u masovnu evakuaciju. Tako im je naložilo njihovo vodstvo. Što ste osjećali kad ste saznali da Srbi odlaze iz Hrvatske, jeste li bili ravnodušni, je li vam bilo drago zbog toga ili možda krivo?

– U tim trenucima sam bio apsolutno posvećen borbama koje su trajale, za tu evakuaciju nisam ni znao. I u osmomjesečnom razdoblju prije toga, kad se nisam spuštao ispod 1300 metara nadmorske visine, moja je, ponavljam, vojna zadaća bila poraziti neprijatelja i sačuvati živote svojih ljudi, to je bilo jedino o čemu sam razmišljao. Bio bih loš zapovjednik da nisam tako postupao.

Bio sam na najvažnijoj proslavi u Kninu, onoj 1995., a kasnije kad su tamo dolazili i nekakvi kvazi domoljubi to mi nije bilo privlačno

Nedavno ste izjavili da ste u Knin na Dan pobjede išli samo kad ste to, kao ministar, službeno morali. Nije li to paradoksalno?

– Iskreno, ni kao ministar najradije ne bih tog dana išao u Knin. Smatram da sam svoje odradio kad je trebalo, bio sam na najvažnijoj proslavi u Kninu, onoj 1995. Kasnije, kad su tamo dolazili i nekakvi kvazi domoljubi, kojima je sada kao jako stalo, a devedesetih su bježali od rata kao vrag od tamjana, nije me privlačilo biti s takvom ekipom u Kninu. Volim više Dan pobjede provesti sa svojim društvom negdje drugdje.

Zoran Milanović bio je uvjeren za Oluju zapravo treba slaviti u Zagrebu i zato je 2015. inzistirao da se vojni mimohod održi u njemu, a ne u Kninu.

– Bila je to okrugla obljetnica, a ideju za mimohod dobili smo predsjednik Ivo Josipović i ja kad smo zajedno bili u Parizu na mimohodu francuskih oružanih snaga. Iznimno sam sretan što smo uspjeli napraviti spektakularan mimohod, makar su opet ti vatreni domoljubi, zbog valjda ljubomore ili ne znam kakvih drugih razloga, bili protiv. Baš to nam je i bio poticaj, vodili smo se geslom - neka pati koga smeta. Bilo nam je motivirajuće slušati i gledati organizirane kritike srpskih nacionalista na čelu s Aleksandrom Vučićem i HDZ-a, koji je tvrdio da je mimohod skup i nepotreban. Da ja sad pitam koliko se troši na proslave obljetnica i same Oluje? To je za mene suludo. Mimohodom smo pokazali smo da su hrvatske oružane snage i danas moderne i moćne. Zagreb je glavni grad i zato smo ustrajali da proslava bude tu.

Razumljivo. Od tada je prošlo skoro četvrt stoljeća, što iz današnje perspektive, kao hrvatski građanin, mislite o tom srpskom egzodusu, u koji su ih poveli njihovi lideri? Oluja je naprosto neodvojiva od tog egzodusa, bez obzira što je povijesna činjenica da Srbe nisu protjerali hrvatski vojnici.

– U zoni našeg djelovanja doista nismo došli u kontakt s puno civila. One na koje smo naišli zbrinuli smo. Ponašali smo se prema njima kao što i treba čovjek prema čovjeku. I ponosan sam na to.

Bili smo brutalno samouvjereni

Ali, s odmakom od 23 godine izaziva li u vama kakve osjećaje to što je tada toliko Srba napustilo Hrvatsku?

– Žao mi je tih ljudi jer dobro poznajem osjećaj napuštanja svog doma. Moji roditelji su morali otići iz svog mjesta s doslovno jednom vrećicom u ruci. Sve nam je bilo uništeno. Zbog toga mi je i teško pričati o tome. Ja te ljude sigurno nisam protjerao. Za sve drugo treba pitati tadašnje političare, a ne vojnike.

Dobro, pustimo to. Jeste li u rano jutro 4. kolovoza 1995. makar u primisli imali, što ako će Srbi biti jači, što ako ne uspijemo?

– Ne, bili smo brutalno samouvjereni. Znali smo točno koliko ta ekipa vrijedi.

Kakvo ste imali mišljenje o njihovoj vojnoj moći?

– Respekt prema neprijatelju uvijek mora postojati i ne smije ga se nikad podcijeniti. Neovisno o tome što su oni u tom trenutku bili lošiji. Mi smo tada bili u naponu snage i toga smo bili svjesni. Kontinuirano smo nakon 1991. jačali, dodatno smo se osposobili i dobili puno moderniju ratnu tehniku. Zato smo 1995. daleko lakše mogli primiti srpske vojne udarce. Ipak, bojali smo se što će biti ako ne uspijemo odmah probiti njihovu prvu crtu obrane. Najviše zbog naše časti, strah nas je bilo da se ne osramotimo. Ljudi su bili spremni ponašati se kao kamikaze samo da odrade svoju zadaću.

Nije samo čast bila u pitanju. Taj je prostor bio pod zaštitom UN-a i tko zna kakve bi bile međunarodne reakcije da se krajiška vojska održala, recimo, tjedan dana, da Oluja nije bila brza i efikasna.

Foto Nenad Reberšak

– Da, tako je moralo biti i to smo i napravili. Oni nisu imali pričuvnih snaga kojima bi nam se suprotstavili. Specijalni korpus imali su samo na papiru, on nije bio popunjen i nije mogao manevrirati na tako širokom prostoru. Nemoguće im je bilo zaustaviti nas na svim pravcima na kojima smo djelovali. Nisu mogli sve to zatvoriti. Vrlo vješto smo iskoristili najbliži smjer do Knina, onaj s Dinare. Brzo smo ih razbili, tri naše pričuvne brigade probile su im crte obrane.

Srbija se držala po strani 

Ja i moja ekipa iz brigade bili smo rokeri

Jesu li se borci u vašoj postrojbi pred Oluji i općenito ratu na neki način motivirali slušajući Thompsona i njegove Čavoglave, pjesmu koja započinje sa Za dom spremni?

– Nemam pojma, koliko se sjećam nismo imali radijske aparate i tranzistore.

Aludiram na važnost te pjesme u to vrijeme.

– Ne znam koliko je ljudi to negdje slušalo, možda u kafićima. Ja i moja ekipa iz brigade bili smo rokeri, slušali smo takvu glazbu. Što se tiče motivacije, pamtim neposredno pred Oluju sastanak u selu Sajković pokraj Livna, na kojem je bio i ministar Gojko Šušak. Rekao nam je da onaj koji ne može izvršiti namijenjene mu zadaće, sutradan ne mora doći za isti stol. Pozvao sam svoje zapovjednike i prenio im ministrove riječi, uz dodatak da se mogu odmah pokupiti svi koji nisu u stanju odraditi što se od njih traži i to pod cijenu života. Bila je to svakome dovoljna motivacija. Natjecali su se tko će biti bolji, tko će prije ostvariti postavljene im ciljeve. Atmosfera je bila fenomenalna.

U prilog nam je išlo i što nisu mogli dobiti vojnu pomoć iz Republike Srpske, koja je i sama ratovala, i to što se Srbija držala potpuno po strani, kao da ih se Oluja ne tiče.

– Pa, da. Već u popodnevnim satima 4. kolovoza dobili smo transkript razgovora Martića i zapovjednika korpusa Mile Mrkšića, što ga je snimila naša služba i u kojem je Martić predlagao evakuaciju. Navečer sam s tim transkriptom došao pred podređene zapovjednike i rekao im da moramo idući dan napraviti još taj posljednji napor. Znali smo da je to gotovo, da oni nemaju šansu ako im i vodstvo namjerava pobjeći.

Vaš je napadni pravac bio specifičan, spustili ste se prema Kninu s teritorija druge države.

– Iz BiH je bio glavni pravac napada i to je bila naša velika prednost.

Koliko su Srbi bili hendikepirani zbog toga što su napadnuti iz BiH?

– Mi smo se tijekom 1994. i 1995. izborili za položaje u BiH s kojih smo krenuli na Knin. Više smo puta porazili zajedničke vojne snage Krajine i Republike Srpske. Ali, uvjeren sam da bi, čak da nismo išli u BiH nego da smo Knin napadali iz pravaca Sinja i Vrlike, Oluja isto bila uspješna, ishod se ne bi promijenio. Ne bi nas mogli zaustaviti, bili smo tada jednostavno sila.

Jeste li se kroz ovo godine susretali s vašim ratnim protivnicima?

– Jesam, više puta. Sjećam se da smo general Gotovina, ja, tada zapovjednik Četvrte gardijske brigade, i još nekoliko naših časnika 1998. helikopterom IFOR-a išli prvo u Banja Luku, gdje su se ukrcali neki srpski časnici, a zatim za Glamoč, u kojem je IFOR imao vojnu vježbu. Bila je buka u helikopteru, a ja sam fakinski namignuo jednom srpskom časniku, kojem je to bilo nekako nelagodno. Bilo je takvih susreta i na raznim seminarima.

Razgovarali ste s njima? Kako su oni sa svoje strane doživjeli borbe koje ste međusobno vodili?

– Zapamtio sam da smo prije dvadesetak godina bili na vojnoj vježbi u Turskoj i tamo smo sreli makedonske časnike koji su nekad bili pripadnici JNA. Jedan je u JNA bio zapovjednik topničkog diviziona i do kraja 1992. još u vojsci Republike Srpske i s njim smo u autobusu vodili gotovo neugodan razgovor. Tvrdio je, recimo, da su oni mogli Vukovar zauzeti u roku 15 dana, a Mladen Kruljac i ja pitali smo ga zašto onda to nisu učinili nego ih je šačica ljudi onemogućavala u tome. Kasnije smo, iz inata tom časniku, turskom generalu održali opširnu prezentaciju o Oluji, što je njemu bilo jako zanimljivo slušati. Kao ministar sam bio u službenoj posjeti Beogradu i kod domaćina, mahom ljudi koji su godinama bili u tom obrambenom sustavu, osjetio sam respekt prema nama. Jasno, pobijedili smo ih. Nikad, naravno, nisam likovao nad njima, u pobjedi treba biti ponizan.

No, između Srba i Hrvata nikad neće biti konsenzusa o Oluji.

– Meni je to logično.

Nikad za Srbe Oluja neće biti ono što je za nas.

– Dosta sam puta rekao da mi moramo časno, dostojanstveno obilježiti operaciju Oluja, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, bez bilo kakvih izljeva mržnje. To je za nas bio veliki povijesni događaj...

HDZ dovodio u Knin ljude da zvižde 

... a za Srbe velika tragedija. Bespredmetno je hrvatsko zgražanje što Srbi Oluju, koja je za njih imala strašne posljedice, ne percipiraju kao mi. Suglasnosti o tome između nas nema niti je treba biti.

– Potpuno se slažem, ne treba nam taj konsenzus o Oluji. Puno je važnije da imamo konsenzus u Hrvatskoj i da 5. kolovoza narod slavi, a ne da politika potiče negativne kampanje i tog dana organizira zviždanja ljudima suprotne političke opcije. To je ono što moramo izbjeći i što me čini nezadovoljnim, da ne kažem jadnim. Ne možemo se čak ni 5. kolovoza izdići iznad dnevne, sitne politike i pokazati poštovanje jedni prema drugima.

Mogu li se premijeru Andreju Plenkoviću u nedjelju u Kninu dogoditi zvižduci, kao što su se dvije godine zaredom Milanoviću?

– Mogu ako bi to organizirala Plenkovićeva oporba unutar HDZ-a. HDZ je kao oporba i nama dovodio u Knin ljude da zvižde. Prošle godine je Vlada izbjegla svaki doticaj s ljudima koji drukčije misle i cijeli su program premjestili na Kninsku tvrđavu. Kakvi junaci! Pokušali su to i ove godine, ali su se neke braniteljske udruge pobunile i morali su pristati na određeni kompromis.

Kompromis su govori najviših državnih dužnosnika, uključujući i Plenkovića, u osam ujutro na kninskom Trgu Ante Starčevića.

– Možda se nadaju da tako rano nitko neće doći. No, ako se Plenkovićeva oporba u HDZ-u potrudi, mogući su zvižduci i u osam ujutro. Iako smatram da to nije ni dobro ni korektno. Tog dana treba poštovati sve ljude koji u Knin dođu pokloniti se žrtvama i slaviti našu pobjedu.

Meni je draži naziv veterani 

Kako je došlo do toga da se ljude koji su sudjelovali u Domovinskom ratu i dan danas naziva braniteljima? Ne, dakle, bivšim braniteljima nego baš braniteljima.

– Meni je draži naziv veterani.

Termin veteran podrazumijeva da je netko nekad služio vojsku i bio u ratu. U Hrvatskoj branitelji nikad nisu bivši.

– Zanimljivo pitanje.

Može se biti bivši političar ili bivši nogometaš, ali jednom branitelj uvijek branitelj.

Nije bio građanski rat nego klasična agresija

Jeste li na osnovu vašeg ratnog iskustva, naročito iz Oluje, nekad pomislili da je u tom sukobu u Hrvatskoj bilo makar elemenata građanskog rata?

– Nisam. Kao pripadnik specijalne policije svjedočio sam 1991. i 1992. kako nas je napadao Kninski korpus JNA na čelu s Ratkom Mladićem. Bila je to klasična vojna agresija na teritorij Hrvatske.

U kolovozu 1995. nasuprot sebe ste u ogromnoj većini imali ljude koji su živjeli u Hrvatskoj.

– Ništa to ne znači. Oni su prije toga okupirali trećinu hrvatskog teritorija, a zatim je došlo do preustroja unutar njihovih vojnih snaga. Pod pritiskom međunarodne zajednice organizirali su se kako im je odgovaralo, ali karakter rata time se nije promijenio. Oluja je naposljetku sve riješila i stavila točku na taj rat.

– Kažem, meni je prihvatljivije - veteran Domovinskog rata. Ali, branitelj se uvriježilo među tom populacijom, pa imamo braniteljske udruge i Ministarstvo hrvatskih branitelja, kao da ne živimo u Hrvatskoj nego u Francuskoj.

Čini se da branitelji, odnosno njihove udruge, ovim terminom stječu društveni utjecaj. Naglašava se da su oni i dalje branitelji, da nisu tek bivši.

– Mislim da su kod nas, u ovom kontekstu, najveći problem dvije stvari. Prvo, imamo preko tisuću braniteljskih udruga. Njih se pet organizira u udrugu i na temelju toga vuku određen novac iz jedinica lokalne samouprave i države. Drugo, jedna politička stranka politizirala je braniteljske udruge, kao i, recimo, sport. Čelnici pojedinih braniteljskih udruga duboku su uronjeni u današnju vladajuću stranku. To ne prolazi u demokratskom svijetu. Nadam se da će premijer Plenković, koji jako dobro zna kako funkcioniraju demokratske procedure, učiniti sve da depolitizira braniteljske udruge i hrvatski sport.

Ova politizacija posebno ne ide u paketu s pozivima na zajedništvo.

– Naravno. Imate te braniteljske udruge koje sada pozivaju na zajedništvo, a nije im bilo do zajedništva kad je naša Vlada organizirala svečani mimohod oružanih snaga. Neki od njih tada su bojkotirali mimohod, što je strašno. Sukladno tome su i (ne)cijenjeni među građanima. Ali, ne vidim tu nikakva rješenja.

Ni ja.

– Razlog je što ljudi koji vode HDZ ne žele to promijeniti jer im je ovo u interesu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.