Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 1
Sutra: 10° 10° 1
16. studenoga 2018.
Razgovor

ANALITIČAR IVAN RIMAC 'U HDZ-u se ne bi dogodio veliki potres da Andrej Plenković ranije ode'

Foto Denis Lovrović
Foto Denis Lovrović
Autor:
Objavljeno: 13. lipanj 2018. u 9:47 2018-06-13T09:47:33+02:00

Struja oko Stiera ideološki je bliska obrascu koji je promovirao Karamarko i u stranku bi lako mogla vratiti Hasanbegovića i Brunu Esih, a ona dobiva gorivo i od takozvanih građanskih udruga koje uglavnom predstavljaju političko krilo Crkve

Politički analitičar i profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Ivan Rimac kao jednu od najbitnijih točaka bliske političke budućnosti Hrvatske vidi izbore za Europski parlament u svibnju sljedeće godine. Njihov ishod bi, drži, mogao pokrenuti velike promjene u SDP-u, ali i u HDZ-u, koje bi ključno definirale šanse te dvije stranke na parlamentarnim izborima 2020.

Aktualnim zbivanjima u HDZ-u, čije predsjedništvo je »oslobodilo« od dosadašnjih funkcija dosadašnjeg političkog i međunarodnog tajnika, Davora Ivu Stiera i Miru Kovača, kao da je počeo jasniji proces razlikovanja struja unutar vladajuće stranke koji bi kulminaciju, po mišljenju našeg sugovornika, mogao doživjeti u slučaju lošijeg rezultata na europskim izborima.

– Sadašnja situacija u HDZ-u je takva da je Vlada potencijalno nestabilna, premijer vrlo lako može izgubiti povjerenje u Saboru, ne samo zbog tanke većine, nego i zbog afere Hotmail, ili kao posljedicu pokrenutih referendumskih inicijativa. Može se, primjerice, dogoditi da bilo koja nova informacija vezana za aferu Hotmail nakon smjene Martine Dalić ima efekta jedino na položaj premijera. Unutar HDZ-a to stvara nervozu, pogotovo kod premijera jer praktički ulazimo u situaciju kakva je bila s Tomislavom Karamarkom – da HDZ ne samo da može izgubiti premijera, nego ozbiljno gubi kredibilitet i nalazi se u problemu oko toga koga nominirati za novo lice narednih izbora. U tom segmentu se reflektira i ovaj manje-više ideološki sukob Stiera i Andreja Plenkovića. Otvara se opasnost da zbog Stierovih stavova i utjecaja njegova ideološka struja vrši sve veći pritisak da na kraju krajeva može ozbiljno ugroziti i prolazak nekih odluka u Saboru. Premijer je svjestan da mu to značajno veže ruke jer ne može ići s nikakvim radikalnim promjenama u društvu.

Ništa, dakle, od reformi.

– Jednostavno bi se u slučaju takvih promjena izložio opasnosti da ga sruši vlastita većina. S druge strane, Stier jasno zna da mu je sadašnje isticanje stavova i pozicija nužno za potencijalno preuzimanje stranke u budućnosti. On mora stalno iskazivati jasno idejno vodstvo i time sebe pozicionirati da bude jedina alternativa u trenutku kad Plenković bude odlazio. Stier može čekati, ako treba i još dvije i po godine. On je već sad percipiran u javnosti kao netko tko će doći, pa tako u HDZ-u ne bi bio ni tako veliki potres da Plenković ode i ranije.

Opet fora s »novim licem« 

Ode li Plenković ranije, mislite da je moguće da Stier okupi bez izbora novu većinu u Saboru?

– Ne mislim da bi se išlo tim putem, išlo bi se na nove izbore. Ali, HDZ bi bio spreman i imao vidljivog kandidata kao potencijalnog novog predsjednika stranke i Vlade.

Znači, opet ona fora s »novim licem«?

– Tako je. S tim da bi ovo lice bilo doživljeno znatno drugačije nego Plenković. Njega su izabrali kao »lutku na koncu«, nekog tko će umiti izgled HDZ-a u situaciji katastrofalnog rejtinga i ozbiljne prijetnje da padnu na najnižu podršku ikad što bi praktički dovelo u pitanje i samo funkcioniranje stranke, obzirom na moguće smanjenje financiranja na ime osvojenih mandata. No, Plenković je doista doživljen kao novo lice i uz nesnalaženje SDP-a u kampanji 2016. HDZ je prošao puno bolje nego što se sama stranka nadala. Čim je, međutim, Plenković krenuo imenovati ministre počeli su sukobi i sve do danas, a i danas, Plenković se bori za postizanje dominacije unutar stranke, u čemu nije u potpunosti uspio. U HDZ-u imamo danas tri frakcije. Ona Plenkovićeva je ideološki liberalnija, iako ima tu karakteristiku koju ima i cijeli HDZ – želju za društvenom dominacijom, možemo to zvati i klijentelizmom, dakle svijest o tome da je ključno osvojiti vlast i na društvene funkcije smjestiti što više svojih članova. Imamo, nadalje, jednu posve utilitarnu skupinu koja je sad našla svog lidera u Milijanu Brkiću koji može zauzeti i jednu i drugu ideološku poziciju, ali je funkcionalno orijentiran samo na ovu dominaciju u društvu. I Brkić je zaključio, kako je i sam rekao, na osnovu Karamarkovog primjera, da ne treba rušiti vlastitu Vladu. Naposlijetku, imamo i struju koja se kristalizirala oko Stiera koja jest ideološki vrlo bliska obrascu koji je promovirao Karamarko i koja bi u stranku lako mogla vratiti i Zlatka Hasanbegovića i Brunu Esih. Pritom, ona dobiva gorivo i od takozvanih građanskih udruga koje uglavnom predstavljaju političko krilo Crkve.

Zašto kažete »takozvane« građanske udruge?

– Zato jer su one građanske po strukturi, ali po načinu financiranja su klasične interesne udruge koje žele izboriti ulazak na političku scenu. Naravno, ne svi i ne svatko tko potpisuje neku peticiju, nego taj vrh koji organizira peticije i autobuse za prosvjedne skupove i koji na raspolaganju ima vrlo veliku količinu novca za političku propgandu. Bliskost njihovih stavova s onima koje zastupa Stier daju dojam da bi takva opcija u slučaju pobjede unutar HDZ-a imala veću podršku birača nego HDZ s Plenkovićem na čelu.

Referendumski miris protuustavne diskriminacije

Spomenuli smo referendumske inicjative. Ona o povlačenju ratifikacije Istanbulske konvencije nije više bitna, jer nisu prikuplili dovoljno potpisa. Mislite li da su pitanja inicijative »Narod odlučuje« ustavna?

– U prvom redu pitanja koja su oni nametnuli ne mogu biti rješavana na ulici, bez da se jasno napravi promjena struktura Ustava kao takvog. No, oni ne predlažu rješenja, samo ukidanja nekih postojećih. Što se tiče zastupnika nacionalnih manjina imamo rasprave o tome kako je malo glasača glasalo za njih, ali argumentacija polazi od usporedbe broja glasova koji su dobili i broja ljudi koji su izišli na izbore, a ne od broja ljudi koji su nominalno bili na popisu onih koje predstavlja svaki taj kandidat. To je samo po sebi falsifikacija dokaznog postupka. Nadalje, izbacivanje zastupnika manjina iz procesa odlučivanja, a ostavljanje svih prava zastupnicima dijaspore nužno miriše na diskriminaciju i kršenje temeljnih zasada Ustava. Ako govorimo o prvom referendumskom pitanju, tri preferencijalna glasa će dovesti do fragmentacije zastupnika i njihove lakše »kupovine«. Jer, za nekog tko želi promijeniti »dres«, politička stranka je samo teret. Inicijativa predlaže i izmjenu izbornih jednica, ali ne kaže kako? Što, dvije općine će promijeniti izbornu jedinicu u kojoj se nalaze i to je to?

Kazali ste maloprije da se Stier pozicionira kao alternativa u trenutku kad Plenković bude odlazio. Neće biti direktnog sraza?

– Mislim da vodstvo HDZ neće prihvatiti ideju da dođe do otvorenog sukoba i dijeljenja stranke u više frakcija. Pogotovo neće prihvatiti ideju da se nađu u situaciji kakva je bila pretprošle godine, da sruše vlastitu Vladu i dođu u opasnost da im rejting padne ispod 20 posto. Međutim, upravo strah od takvog scenarija dovodi do nervoze unutar vodstva HDZ-a i razmišljanja o tome treba li Plenković baš toliko dugo ostati premijer.

HDZ mora razmišljati o padu rejtinga 

Ne vodi li takav strah s obje strane do činjenice da su Plenkoviću vezane ruke za ozbiljne promjene u društvu, što opet, prijeti nastavkom već povelikog pada rejtinga HDZ-a?

– Pad je vidljiv i sigurno HDZ mora i o tome razmišljati. Oni su se dosad zavaravali s idejom da je, eto, SDP u problemima pa da će oni lako ostati vodeća stranka. Ali, ovako kako se ponašaju generiraju potrebu za duboko alternativnim političkim ponudama koje zasad samo egzistiraju u obliku Živog zida, a moguće je da će potaknuti i rast manjih desnih opcija.

Može li, međutim, Stier uspjeti na izborima s desnijom retorikom? Karamarko je došao samo do neriješenog rezultata 2015., iako je protiv sebe imao koaliciju potrošenu u četiri godine vladavine od kojih su skoro tri i po bile recesijske?

– Činjenica je da je Karamarko pored okupljanja desnih snaga imao i cijeli niz opstrukcijskih, uličnih akcija protiv Vlade koje su Vladu dosta uzdrmale, ali su i maksimalno pojačale polarizaciju na lijevi i desni blok. Taj neriješeni rezultat je i inače ono što se događa u Hrvatskoj kad se tako jako polarizira politička scena. S druge strane, Sanader i Račan su svojevremeno, zagrabili u politički centar i imali osigurane pobjede na izborima.

U tom pravcu u ide moje pitanje, može li, dakle, Stier...

– Ne može. Sigurno ne. Pogotovo što imamo cijeli niz detalja koji, istina iz usta predsjednice Republike, daju jedan sasvim drugačiji doživljaj cijele zemlje u pogledu ideologije iz Drugog svjetskog rata, negiranja antifašističkog pokreta i u kojem će sigurno doći do polarizacije političke scene, to jest percepcije takve ponude kao esktremno desne. No, pitanje je što će biti i s lijevom opcijom koja je sad poptuno razjedinjena i praktično ne znamo tko je šef oporbe. Ako tu dodamo još i inicijative za izmjenom izbornih zakona, mogli bi doći u situaciju da ni približno ne možemo predvidjeti rezultat izbora.

Ozbiljan okidač za razmišljanje 

Što će u tom pogledu značiti izbori koji se održavaju 2019., europski i predsjednički?

– Europski izbori bit će sigurno vrlo važni. Radi se prije svega o testu o tome kako stranke stoje praktički pola godine prije početka kampanje za parlamentarne izbore. Sigurno je da će njihov rezultat i u SDP-u i u HDZ-u biti okidač za ozbiljno razmišljanje o novim predsjednicima stranaka.

Ne očekujete, dakle, da će te dvije stranke zabilježiti dobar izborni rezultat na izborima za Europski parlament?

– Gubitak dominacije u raspodjeli mandata bit će sigurno znak za alarm, jasan pokazatelj da s predsjednicima nešto ne štima i okidač da se krene u promjene. Izbor novog predsjednika stranke godinu i po dana prije parlamentarnih izbora daje sasvim dovoljno vremena da se netko novi, ako je, naravno, sposoban, pozicionira u medijima i javnosti. Ukoliko se to dogodi u samo jednoj stranci, ona će biti u prednosti, jer će druga ostati s poznatim, starim licem koje više nikog ne zanima. Moguće je čak da se, u slučaju Plenkovića, dogodi da ostane premijer, ali da netko drugi bude predsjednik HDZ-a. Pitanje je koliko bi Plenković mogao prihvatiti da ne može više upravljati donošenjem odluka. Kod SDP-a bi promjena predsjednika mogla dovesti do konsolidacije stranke koja u ovom trenutku gotovo da nema vodstvo. S druge strane, očekujem i da bi konsolidacija centra oko Amsterdamske koalicije mogla početi dobijati izvjesnu pažnju medija i postati nekakav kontrapandan Živom zidu. U toj koaliciji nema novih ljudi, ali bi se mogla pojaviti kao alternativa na lijevom centru s ljudima koji imaju što reći i djeluju prilično ozbiljno. Postoji, međutim i problem toga što se radi o malim strankama, s manjim financijskim sredstvima za izbornu kampanju.

Živi zid kao remetilački faktor 

Mislite li, da se obzirom na rast Živog zida može u nekoj perspektivi dogoditi da oni postanu vladajuća opcija u Hrvatskoj?

– U ovom trenutku ih možemo gledati samo kao opciju koja će imati zastupnike u Saboru i remetiti mogućnost da se uspostavi većina i formira vlast.

Osim ako ne bude velike koalicije.

– Osim, naravno, u tom slučaju. U ovom trenutku je to još uvijek teško za očekivati, no ako to ostane jedina opcija, pravila igre se mijenjaju. Tako je, uostalom, bilo nakon posljednjih izbora u Njemačkoj. Problem je, kad već uspoređujemo, u tome što i SPD i CDU imaju vrlo jasne i razrađene programe, pa su mogli prvo raspravljati o svakoj stavci u svakom sektoru, a tek onda gledati tko bi mogao biti ministar. Toga kod nas nema, već se koalicije slažu na platformama tipa »pet tebi, pet meni«. No, onda ćemo imati kaos pri svakom donošenju proračuna.

No, je li jedina budućnost Živog zida da bude remetilački faktor za formiranje većine. U Italiji su populisti upravo sastavili Vladu.

– Sve je moguće. Na kraju krajeva, Syriza je u Grčkoj sama dobila izbore i formirala vlast. A onda su shvatili da je većina njihovih programa neprovediva. Ideja da će netko štampati novac i tako riješiti pitanje prezaduženih je besmislena. U što se vraćamo, socijalističku hiperinflaciju? Time bi se narušio bankarski, monetarni sustav zemlje, uzdrmao mirovinski i zdravstveni sustav... potpuni kaos. Takvi prijedlozi su sami po sebi besmisleni, ali su populistički prihvatljivi jer se stvara dojam da može doći politička opcija koja će s nekim instant rješenjem riješiti sve probleme u ovoj zemlji. No, osnovni problem je da rješenja treba pripremati i studiozno razmatrati sve moguće uvjete unutar kojih se oni implementiraju. A za to treba jako puno znanja i jako puno rada.

Grabar-Kitarović je favoritkinja za drugi mandat

Kad govorimo o situaciji u HDZ-u užasno bitan faktor je i predsjednica Republike koja je u žestokom sukobu s Vladom.

– Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je postala kandidatkinjom za Pantovčak kao projekt Tomislava Karamarka. Ona je ustvari još uvijek u neriješenom odnosu s Plenkovićem, ako ne i s HDZ-om. S jedne strane ona sigurno atakira na drugi mandat i radi osobnu kampanju, ali nema jasne signale iz vodstva HDZ-a jesu li je spremni podržati kao svoju kandidatkinju. No, obzirom da se ne kristalizira neki drugi kandidat, sigurno nisu ni jednoznačno protiv. A kad se uđe u izbornu godinu, predstavljanje nekog drugog kandidata neće biti moguće jer će ostati premalo vremena. Tipično za Grabar-Kitarović je da se ne libi iznositi osobne stavove i u tom trenutku potpuno ignorirati svoje obveze kao predsjednice države. To radi od početka, drugi dan nakon inauguracije bila je u Šatoru, išla je na sastanak Višegradske skupine u vrijeme kad je Milanović vodio sasvim drugačiju izbjegličku politiku, išla je, između ostalog, u posjete Kini, Latinskoj Americi, Turskoj - koji nisu bili u skladu s politikom Ministarstva vanjskih i europskih poslova, išla je u posjet SAD-u za koji nije bilo jasno postoji li uopće poziv ili program... Sada daje podršku referendumskim inicijativama koje su na tragu Karamarkovog, a i djelovanja sadašnjeg desnog krila HDZ-a, što dodatno otežava položaj Plenkovića u stranci. Ona vidi da taj desni blok raste i da bi podrška HDZ-a njenoj kandidaturi osim one racionalne »nemamo drugog kandidata«, mogla ovisiti i o tome da bude prihvatljiva makar jednoj stranačkoj frakciji. Koja očito nije Plenkovićeva.

Očekujete li da će onda naposlijetku ipak biti kandidatkinja HDZ-a?

– U ovom trenutku je trebala već početi priprema protukandidata, ali nijedna politička opcija ne izlazi niti s probnim balonima. Moglo bi se dogoditi kao 1997., kad je Franjo Tuđman uvjerljivo pobijedio u prvom krugu, a njegova dva protukandidata gotovo da nisu ni vodila kampanju.

Znači, smatrate da je Kolinda Grabar-Kitarović velika favoritkinja za drugi mandat?

– Po svemu sudeći - da. Sve dok ne dođe do nekog ozbiljnog predstavljanja ozbiljnog kandidata, ali za vrijeme za to već curi i već je pomalo nagriženo.

Migranti su prilika, a ne opasnost za Hrvatsku

Hoće li eventualno novo zaoštravanje izbjegličke krize utjecati na političke procese u Hrvatskoj?

– Da, ali na jedan vrlo čudan način. Mi smo, naime, u ekonomskom pogledu u vrlo specifičnoj situaciji depopulacije, ali ne u smisli kako to prezentiraju presjednica i Vlada. Neće se, naime, dogoditi da se rađa puno više Hrvata. S jedne strane ljudi žive mnogo duže, a s druge je udio stanovništva u fertilnoj dobi sve manji. Ljudi moraju ići u školu, steći neke životne pozicije, tako da praktički fertilno razdoblje imamo između 30. i 40. godine života. S takvim modelom nećemo nikad imati podmlatka toliko da se demografska slika popravi. Uz to, odlaze mladi, potentni ljudi nezadovoljni ekonomskom, društvenom i političkom situacijom u zemlji. Nedostaje nam radne snage na razini osnovne i srednje škole. Svoje demografske bazene u BiH i Srbiji smo iscrpili i jedino rješenje je da se usmjerimo na područja u kojima je rad znatno manje plaćen nego u Hrvatskoj. Po toj logici cijela naša imigracijska politika mora naći rješenje kako popuniti područja u kojima imamo kroničan manjak radne snage. Njemačka je šezdesetih pregrmila tu svoju ideju kršćanskog osnova vlastite nacije i pustila jednako ne samo Hrvatima, nego i Turcima da ulaze u zemlju jer im je jednostavno nedostajalo radne snage.

Mislite, zapravo, da je ovo što se sad događa s migrantima prilika za Hrvatsku, a ne opasnost?

– Da. Bila je prilika i kod velikog migrantskog vala prije tri godine, ali naravno da nismo biili za to pripremljeni. Mi smo, manje-više novinarski pitali bi li netko ostao, ali bez realne ponude što bi taj ostanak značio. Imigracijska politika bi morala voditi računa o ozbiljnoj prilagodbi tih ljudi, učenju jezika, domaće kulture, nalaženju zanimanja unutar kojih mogu djelovati, obrazovanja za određena zanimanja...

Pa i oglašavanja Hrvatske kao poželjne destinacije za te ljude. A mi radimo zapravo potpuno suprotno.

– Istina. A ljudi koji prolaze kroz Hrvatsku uglavnom dolaze iz prostora u kojima je radna snaga mnogo manje plaćena. Oni bi bili sasvim zadovoljni s ovim našim nesretnim plaćama koje su trenutno mnogo manje od prosjeka u EU. Ali, da imaju stabilan život i normalne uvjete. Da ne pričam o tome da smo mogli privući i visoko obrazovane migrante da smo imali jasnu strategiju, da smo im rekli, gledajte, vi ćete u ovoj zemlji naučiti jezik, dobiti šansu za posao u vlastitoj struci i nakon šest ili ne znam koliko godina dobiti državljanstvo s kojim ćete moći seliti gdje god hoćete u EU. Pa nama fali liječnika u cijelom nizu dijelova Hrvatske!

Vidite li uopće u Hrvatskoj političku opciju koja bi se usudila makar predložiti ovo o čemu pričate?

– Naravno da ne. To je ideja koja bi narušila valjda sav narativ razvijan od državotvornih stranaka da je ovo zemlja Hrvata i nikog drugog. U toj logici bi ovakva promjena politike bila strašan sunovrat u cijeloj ideološkoj koncepciji. Naravno da bi bilo puno otpora, ali mi se, jednostavno, moramo suočiti s ekonomskim logikama.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka