Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1
Sutra: 14° 14° 1
13. studenoga 2018.
Udar na LGBT

AKTIVISTI O AGRESIVNIM NAPADIMA Religijska desnica mijenja zaštitu ljudskih prava na populistički način

Florin Buhuceanu, Karolina Wieckiewicz i Cianán Russell u Rijeci / Snimio Vedran KARUZA
Florin Buhuceanu, Karolina Wieckiewicz i Cianán Russell u Rijeci / Snimio Vedran KARUZA
Autor:
Objavljeno: 20. svibanj 2018. u 19:57 2018-05-20T19:57:58+02:00

Na djelu je sofisticirana strategija korištenja crkve i organizacija povezanih s crkvom pri prikupljanju potpisa i pokretanju akcija u vezi pitanja, koje su zapravo prerogativ parlamenta

U Rijeci je završilo drugo izdanje Smoque. Festival queer i feminističke kulture Udruge Lori i partnerskih organizacija u manje od godinu dana iz regionalne je manifestacije prerastao u globalnu. U mnoštvu različitih događanja na nizu gradskih lokacija sudjelovali su ljudi s tri kontinenta.O presjeku stanja LGBT osoba i žena u Europi na javnoj tribini govorili su aktivisti iz Rumunjske, Poljske i SAD-a. Florin Buhuceanu osnivač je najveće rumunjske LGBT organizacije Accept, Karolina Wickiewicz odvjetnica iz Varšave, čije je djelovanje posebice usmjereno na seksualna i reproduktivna prava te zagovaranje prava na izbor, dok je Cianán Russell u organizaciji TGEU, koja se zalaže za jednakost svih trans osoba u Europi, zadužen za zagovaračka djelovanja pri tijelima UN-a. Njih troje u svojem je djelovanju postalo svjesno koordiniranih kampanja religijske desnice, povezane s obje strane Atlantika, koja u praktičkim svim europskim zemljama gura ujedinjenu agendu, što se u osnovi svodi na sužavanje, slabljenje i ograničavanje ljudskih prava. Udari na prava LGBT osoba i žena u tom su smislu, upozoravaju, samo prvi korak prema padu demokratskih društava u totalitarizma.– Vidljivo je da među brojnim organizacijama posebice religijske desnice postoji koordinacija na globalnoj razini. Razvili su kampanje kojima žele redefinirati zakonodavstvo o braku i obitelji, cilj im je ukloniti reference prema rodu u zakonskim tekstovima i zamijeniti ih sa spolom, što nazivamo antirodnim kampanjama. Sve njihove aktivnosti jako su koordinirane, za što raspolažu znatnim novčanim sredstvima. Različite organizacije i njihovi predstavnici istovremeno u svim zemljama u kojima djeluju služe se istim rječnikom, upotrebljavaju iste argumente. U nekim slučajevima koriste se i istim grafičkim materijalom, postoje identični flajeri koji se onda samo prevode na lokalne jezike. Ovo o čemu pričam vidljivo je od  institucija UN-a pa sve do lokalne razine, gdje šire svoja vjerovanja. Nedavno sam ovaj mehanizam na djelu vidio i u Hong Kongu, gdje sam sudjelovao na jednoj konferenciji. Grupa od petnaestak ljudi u lokalnoj vijećnici čitala je iz iste skripte: »Zabrinuti sam građanin...«. Jasno je da je riječ o koordiniranim naporima. Ista stvar dogodila mi se u New Yorku prije dva mjeseca, na sastanku UN-ove Komisije za status žena. Religijska desnica autobusima je dovodila ljude, kako bi imali gomilu iza sebe, a onda održavali sastanke iza zatvorenih vrata s predstavnicima vlada različitih zemalja. Lobirali su za nekoliko svojih bitnih točaka, a onda kasnije vidite da se ista takva argumentacija kasnije koristi u pregovorima u tijelima UN-a. Istu stvar vidimo u Europi, Rumunjskoj, Hrvatskoj, Njemačkoj, s brojnim pokušajima, često i vrlo skupim, da se redefiniraju postojeći zakoni. Svi ti napori u osnovi se svode na smanjivanje prava LGBT osoba što se tiče njihove zaštite pred zakonom, objašnjava Cianán Russell.

Imaju mnogo više novaca nego mi

Religijska desnica time je u potpunosti promijenila ranije strategije, koje su se bile svodile na glasno i agresivno zastupanje svojih stavova, verbalne i druge napade na aktiviste koji se bave LGBT pravima i pravom na izbor. – Imaju mnogo više novca nego što to ima naša strana, zbog čega smo i mi prisiljeni na promjene strategija. Njihova strategija danas je mnogo manje agresivna, ne više toliko vidljiva, već sofisticiranija i nijansirana. Vidite manje glasnog prosjedovanja, a više ljudi koji izlaze sa zatvorenih sastanaka, smijući se i rukujući se s predstavnicima različitih administracija. Znajući o čemu se pričalo na tim sastancima iza zatvorenih vrata, to sigurno za nas nije dobar znak, dodaje.U Hrvatskoj je već uspješno održan referendum o ustavnoj definiciji braka. Zahvaljujući postojećim referendumskim pravilima izlaznost od nešto više od 37 posto bila je dovoljna kako bi se u Ustav unijelo kako je brak zajednica žene i muškarca. Istospolni brakovi time nisu spriječeni, zahvaljujući usvajanju zakonskog teksta o životnom partnerstvu, kojim su zajednice istospolnih životnih partnera u nizu prava izjednačene s bračnim zajednicama. Nije to spriječilo aktualnu Vladu, da ministrica Nada Murganić već nekoliko puta predstavlja izmjene Obiteljskog zakona, kojim se ova prava nastoje smanjiti. Iako je iz zadnje verzije izbačena kontroverzna definicija obitelji, u zadnjem prijedlogu ostao je niz odredbi zbog kojih oporba taj tekst naziva »nasiljem prema obitelji«. Sa sličnim inicijativama suočavaju se i u Rumunjskoj, gdje religijska desnica također poziva na ustavnu redefiniciju obitelji, za što su prikupili tri milijuna potpisa.

Nesklad sa životom u 21. stoljeću

Florin Buhuceanu objašnjava da se u rumunjskom slučaju također može vidjeti da niz međunarodnih organizacija religijske desnice stoji iza ovih napora za smanjivanjem opće razine ljudskih prava.– Sve ove međunarodne organizacije surađuju kako bi podržale lokalnu organizaciju religijske desnice Obiteljsku koaliciju. Cilj im je redefinirati ustavne i zakonske odredbe, kojima bi se izmijenio, ali i reducirao sam pojam obitelji i braka koji bi se sveo samo na zajednicu muškarca i žene. Ovakav plan u potpunom je neskladu sa životom u 21. stoljeću, gdje danas obitelji postoje u različitim oblicima. Izrazito je opasno to što pokušavaju učiniti: ubaciti usred ustavnog teksta diskriminaciju prema velikom broju ljudi i oblicima njihovih obitelji. Po njima, određene obitelji zaslužuju ustavnu zaštitu, a druge ne, jer se ne zasnivaju na braku muškarca i žene. Aktualni rumunjski Ustav u tom je pogledu neutralan. Brak je zajednica supružnika, a religijska desnica želi biti sigurna da supružnike čine samo i jedino muškarac i žena. Cijelu definiciju obitelji reduciraju na brak. Opasnost je da prije ili kasnije obitelj neće biti moguće ni definirati drugačije. U slučaju da ova inicijativa prođe, bojim se da će se se i sve politike usmjerene na obitelj sukladno izmijeniti, objašnjava Buhuceanu.Upozorava da ove, u suštini antidemokratske snage, pokušavaju koristiti niz demokratskih alata kako bi uspjele u svom naumu. Građanske inicijative u tome su oruđe u snižavanju razine ljudskih prava.– Na djelu je sofisticirana strategija korištenja crkve i organizacija povezanih sa crkvom pri prikupljanju potpisa i pokretanju akcija u vezi pitanja, koje su zapravo prerogativ parlamenta. Opasnost je u tome što se zakonodavstvo koje štiti ljudska prava ne bi smjelo mijenjati na ovakav populistički način. Prikupljaju potpise kako bi podijelili društvo na »dobre« i »loše« obitelji. Na LGBT obitelji pogotovo gledaju kao na »anti-obitelji«. Na taj način potiču i podjele između »dobrih« i »loših« građana, koji u takvom okviru postaju »disidenti«. Po meni, ovo je tek početak šireg smanjenja razine ljudskih prava. Sad se okomljuju na LGBT osobe, jer je im je to zgodna tema, na kojoj mogu zapaliti osjećaje i zatrovati mase. Kad završe s ovom manjinom, otvorena su im vrata da prošire djelovanje na seksualna i reproduktivna prava, pristup pravu na pobačaj, ali i seksualnoj edukaciji. Ako dozvolimo da se na ovaj način mijenja cijela moderna arhitektura ljudskih prava, vratit ćemo se u komunistička, totalitarna vremena. Tada smo u Rumunjskoj imali samo jednu definiciju obitelji, dobrih, heteroseksualnih, građana, ali seksualnosti, koja je bila usmjerena samo na prokreaciju. Povratak je to u totalitarno društvo, kojeg, kao aktivni građani, nikako ne želimo biti dio, ističe Florin Buhuceanu.

U Poljskoj deseci tisuća ilegalnih pobačaja

Dok on napade na reproduktivna prava i pristup abortusu vidi kao drugu fazu aktualnih akcija i kampanja religijske desnice u svojoj rodnoj Rumunjskoj, u susjednoj Poljskoj tamošnje organizacije ovog profila usmjerene su upravo na ova prava. Poljska ima neke od najstrožih zakona o pobačaju u Europi, uvedene 1993. nakon pada komunizma. Ženi je pobačaj dopušten samo ako je život majke ili fetusa u opasnosti, u slučaju teških fetalnih nedostataka ili kada se trudnoća dogodila zbog silovanja ili incesta, i to samo u prvih 12 tjedana trudnoće. Čak i ove odredbe vladajuća stranka Zakona i pravde, koja njeguje bliske odnose s katoličkom crkvom, u zemlji u kojoj se 87 posto stanovništva izjašnjava kao katolici, želi još postrožiti. Novi zakon zabranio bi svaki prekid trudnoće zbog nepovratne štete fetusu. Ova zakonska inicijativa izazvala je velike i široke demonstracije poljskih žena. Prema statistikama organizatorica poljskih prosvjeda situacija je sad već ionako dovoljno crna. U Poljskoj se svake godine izvrše deseci tisuća ilegalnih pobačaja, a mnoge žene moraju putovati u Slovačku ili Njemačku kako bi obavile taj postupak.– U Poljskoj je sve krenulo s inicijativama o zabrani seksualne edukacije u školama, što je provodila inicijativa Stop pedofiliji, koja je koristeći poprilično sulud jezik povezivala homoseksualnost s pedofilijom. Međutim, glavna borba je u dodatnom ograničavanju prava na pobačaj, koji je u Poljskoj ionako ilegalan. Njihova agenda uključuje i ograničavanje pristupa kontracepciji, objašnjava Karolina Wickiewicz. Ono što u cijelom pristupu religijske desnice vidi novim jest to da u svojoj argumentaciji (zlo)upotrebljavaju postojeći okvir ljudskih prava. Govore o pravu na život, i to fetusa, slobodi savjesti, vjerovanja i govora, ali sve u vrlo uskom okviru i značenju, samo u onom dijelu koji se slaže s njihovom agendom, kaže.Osvrćući se na dosadašnji pristup organizacija koje se bave zaštitom LGBT, reproduktivnih prava i prava žena, slaže se da ga je potrebno mijenjati. I dalje je bitno, kaže, govoriti o ljudskim pravima, koristiti se advokacijom u koridorima različitih institucija, ali cijeli pristup mora se više usmjeriti na same ljude o kojima se govori i čija se prava, na koncu, brane.– Nakon svih tih godina koje sam provela po tijelima UN-a mogu se u dobrom dijelu složiti s grafitima koji su se u ovoj regiji pisali sredinom devedesetih godina da je UN – Ujedinjeno Ništa. No, ta tijela postoje, i dalje imaju važnost i ako mi nismo tamo – druga strana će u potpunosti preuzeti taj dio priče. Iz moje perspektive i iskustva u UN-u, situacija se tamo ipak promijenila i popravila. Izašli su s nekim dobrim inicijativama i razvili neke dobre resurse. U svakom slučaju, mislim da se trebamo posvetiti i drugim, različitim strategijama, kao što je javno zastupanje temeljeno na dokazima. Nije više dovoljno ići okolo i reći, iz perspektive moje organizacije situacija izgleda ovako. Ne, potrebni su nam konkretni podaci, studije. Moramo pružiti dokaze onima s kojima razgovaramo, jer druga strana danas je vrlo snažna i koristi se svim tim alatima, objašnjava. U svemu tome, dodaje, ne smiju se zaboraviti strategije stvaranja koalicija u samim lokalnim zajednicama.

Gurnuti smo u defanzivu

Govoreći iz perspektive situacije o Poljskoj, kaže: aktivisti su izgubili toliko vremena u defenzivi, odgovarajući i braneći se na ono što kaže druga strana.– Objašnjavamo i objašnjavamo da homoseksualnost nije pedofilija, da pobačaj nije ubojstvo. Dozlogrdilo mi je više pričati o osnovnim stvarima o kojima govorimo zadnjih 25 godina. Sve su to činjenice, koje ne bi trebalo dovoditi u pitanje. Govorimo o nečemu drugome. Stalno razgovaramo o stvarima koje nisu bitne, jer gurnuti smo u defenzivu. Istovremeno nitko o tome ni sluša, a s druge strane imamo u stranu gurnute brojne ljude, one koji su i sami prošli iskustvo pobačaja, primjerice. A oni žele čuti poruke solidarnosti i prihvaćanja. Ista je stvar i s LGBT osobama. Konstantno razgovaramo s političarima, nadamo se, o bože, možda će jednog dana napraviti draft zakona, kojima će se ljudima u istospolnoj zajednici omogućiti da su uz svog partnera dok je on ili ona u bolnici. Oprezni smo s političarima, kažemo, ne ne, ne razgovaramo o usvajanju djece, ne, ne razgovaramo o braku, tražimo samo životno partnerstvo. U isto vrijeme zajednica za koju se borimo sluša o tim naporima i može samo zaključiti, aha, moj oblik obitelji nije ono što zanima ni administraciju, ali ni same aktiviste. Imaju svoju agendu, ali moj život nije im bitan. Aktivisti zapravo objašnjavaju političarima da im ono kako ja živim zapravo nije bitno, pomisle. Kao aktivisti, trebali bi se boriti za te ljude, za njihove živote, a često zaboravimo na samu zajednicu koja je cilj te borbe, sve u želji da se postigne neki sitni deal s političarima. Ne čudi stoga da ljudi ne žele sami istupiti u javnost i dati pravu, široku podršku takvoj borbi. Samo zajedno sa zajednicom nešto se može postići. Zaboravimo na političare, religijske vođe, kao grupa zajednički govorimo o svojim iskustvima i zašto su bitna. Jedino tako će društvo u cjelini to prepoznati kao normalno. Problem je što smo gurnuti u sjenu, što nam je rečeno da bi se trebali sramiti svoje seksualnosti, svojih postupaka ili svojeg invaliditeta. Izađimo iz te sjene, zaključuje Karolina Wickiewicz.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka