Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 29° 1
Sutra: 29° 29° 1
21. rujna 2018.
Oproštaj

ADIO, KUMPANJO! Piše Branko Mijić: Četiri sličice iz života umjesto nekrologa

Foto PIXSELL
Foto PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 15. siječanj 2018. u 7:08 2018-01-15T07:08:08+01:00

 Koji to talent moraš imati da tugu prikriješ plakanjem od smijeha tako da nitko ne zna koja je suza žalosnica, a koja smiješnosnica? Ja se danas želim sjetiti samo tog dana kada sam u »Onyxu« upoznao Duju

Pa dobro, Mosore, jesi li ti poludija? – Baš se naša pravi koji će me to poć pitat.– Pa di si požurija umrit?– A u Zagreb, di me poslalo.– Čoviče, niko te nije posla da umreš...– A šta me je poslalo u Zagreb? Za živit?– Za izličit se.– Pivaj ti, pivaj... A ko bi osta živ od vaše zajebancije da san priživija?! Već vas čujen: »Eno ga živi u Zagreb. I još je živ.« Lipi bi mi to bija in memoriam. Sto posto bi neko od vas ludaša napisa: »Rodio se u Splitu 1952. kao vrlo mlad, gdje je živio i djelovao sve do odlaska u Zagreb 2012.«

Tako se, bit će uskoro šest godina, 17. veljače 2012. godine, u svom sjećanju na ljudinu Milorada Bibića Mosora od njega na ovim stranicama oprostio Predrag Lucić. I tko sada nakon njegovog »Oj, Mosore, Mosore« može napisati in memoriam Predragu Luciću? U »Hvaranina« sve je više mjesta, sve je manje ljudi s fotografija druženja »Utorkaša« prisutno u legendarnom splitskom okupljalištu. Kakav bi tekst o tome Predrag napisao!

Tko može ponoviti taj dijalog dvojice prijatelja »za puknut od smija«, u stvari monolog u kojem se jedan sam sa sobom oprašta od kumpanja onako kako bi ovaj to najviše volio? Koji to talent moraš imati da tugu prikriješ plakanjem od smijeha tako da nitko ne zna koja je suza žalosnica a koja smiješnosnica? Sada su Duje i Mosor opet u istom dresu i zajebancija im opet ne gine:

– Pari da ti imaš išta protiv...

– A zašto bi ima? Ako san ozbiljno umra, nisan se smrtno uozbiljija.

Jedna kino stolica

Ima tamo u domu Trumbić-Lucićevih jedna stolica, onako postavljena sa strane, nije dio klasičnog namještaja, na njoj se obično ne sjedi. U stvari to i nije stolica. Posjetitelji kinoteka i filmofili odmah bi prepoznali onu klasičnu, staru, drvenu preklopnu kino sjedalicu na kojoj su odgledali stotine i tisuće filmova, sigurno ne najudobniju, niti najpodobniju za vrpljenje, jer bi možebitna škripa mogla u projekciju i događanje na velikom platnu unijeti nepotreban remetilački faktor.

Ta tipska sjedalica u tom tipskom splitskom stanu posebna je i unikatna po tome što je na njoj naslikana zvijezda i čini mi se crvenim slovima piše: PAVLE VUISIĆ. Uvijek kada bih dolazio u Split k Predragu još s vrata bi mi pogled mahinalno bježao prema toj sjedalici i nekako sam nastojao da za stolom sjedim što je moguće bliže njoj.

Predrag bi prije nego što zapodjenemo razgovor o svemu i svačemu domaćinski ponudio pićem, uvijek bi iznosio najbolja vina koja je imao, ozareno nudeći »a sada probaj ovo!«, ne someljersko-folirantski, nego onako širokogrudno, kao svaki pravi pilac, da počasti gosta kao što bi i ovaj njega.

Nazdravili bismo i krenuli u priču, a meni bi nekako pogled bježao preko ramena, prema preklopnoj kino sjedalici na kojoj piše Pavle Vuisić.

– Pa, hajde, sidi tamo, bit će ti lakše i udobnije, rekao bi kada je shvatio o čemu se radi.

Okrenuo bih se, ne ustajući dodirnuo taj nesvakidašnji komad namještaja, prešao rukom preko površine i vratio u prvobitan položaj.

– Ne mogu, čovječe, kako da sjednem tamo gdje piše Pavle Vuisić!?

Nasmijao bi se i nazdravio u to ime mojoj nelagodi. Posljednji put kada sam vidio Predraga sjedio je u svojim kolicima kraj preklopne kino stolice na kojoj je pisalo Pavle Vuisić, kraj tog mog žuđenog predmeta neostvarenih želja.

Bilo jednom u »Onyxu«

Nekada su novinari imali svoja okupljališta, doduše nekada je bilo i nešto više pravih novinara. Mijenjali smo lokacije gdje smo se nalazili, gdje smo održavali one prave redakcijske sastanke nakon završenog posla koji nema ni početka ni kraja. Tu smo bistrili misli i brstili politiku, tu su se uređivale novine i ispisivali tekstovi, a da mi toga možda i nismo bili svjesni. »Onyx« je bio taj naš »vučji brlog« u blizini zgrade Novoga lista za glavnourednikovanja prerano, u 44. godini, preminulog Veljka Vičevića.

Te 1993. godine u ratnim godinama i za novinarstvo vunenim vremenima u Rijeku su se iz Splita jedinom mogućom vezom, brodom, uputili kolege koji su dali otkaz u »Slobodnoj Dalmaciji« koja je, progonom i svesrdnim pritiskom »mlade demokratske hrvatske vlasti«, Tuđmanovog režima, postala poznata pod nadimkom njegovog omiljenog tajkuna kao »Kutlača«. S Borisom Dežulovićem sretao sam se još na Kosovu s kojeg smo krajem osamdesetih prošlog stoljeća izvještavali o nemirima koji su prethodili krvavom rasapu Jugoslavije. S njim su u ekipi bili Viktor Ivančić i Predrag Lucić već tada etablirana novinarska imena te ostali »otpadnici« koji su odlučili pokrenuti svoj list.

Budući da »Feral Tribune« tada nitko u Hrvatskoj nije htio tiskati, prvi broj izašao je iz štamparije Novog lista 1. lipnja 1993. godine.

Bio je to početak jednog divnog prijateljstva, sve ostalo je povijest.

– Sjećam se, sjedili smo u gradskoj Novog lista kad je utrčala neka cura i pitala ima li netko taj Feral, šta je to Feral, svi ga po Korzu nose. Čitaj u Novom listu, dobacio joj je netko. Taj dan je objavljen naš intervju Nevenu Šantiću, gdje smo provalili onu Ivićevu da ćemo bit prvaci ako nam dozvole. Sjećam se da je momak koji je vozio buntove Ferala za splitsku kolportažu rekao kako ima osjećaj da vozi struju u Dalmaciju. Sjećam se, prvo što sam ugledao na palubi Liburnije bio je čovjek koji čita Feral, prisjetio se svojedobno Predrag Lucić tih vremena.

Ja se danas želim sjetiti samo tog dana kada sam u »Onyxu« upoznao Duju.

Moli se pošteni nalaznik

Usrdno i svesrdno molim poštenog nalaznika da mi vrati nešto što i nisam izgubio. Naime, 27. siječnja 2017. godine u knjižari-antikvarijatu Ex Libris, Riva Boduli 3B u Rijeci, na dan kada su točno prije deset godina započeli svoj nepredvidljivi i provokativni satiričko-pjesnički kabaret pod nazivom Melodije Bljeska i Oluje, dvojac bez kormilara, Predrag Lucić i Boris Dežulović održali su svoj obljetnički koncert na kojem su mnogobrojnoj zainteresiranoj publici na dar podijelili originalne i vlastoručno potpisane tekstove svojih pjesama. Iako bijah u publici da uveličam slavlje, kako su sami rekli, na slobodnom teritoriju Rijeke, nisam niti jednom digao ruku ne bi li netko od prisutnih ostao bez vrijednog autorskog dara.

Sada žalim, pa poštenog nalaznika molim da mi ustupi ili posudi ako je u posjedu originala pjesme »Stade se cvijeće Rosom kititi« čiju sam prvu kiticu putem negdje izgubio. Preradu one čuvene sevdalinke koju je Amira Medunjanin otpjevala Predragu ubacivši i njegov tekst:

Gledam ja Tuđmana i Aliju,

Do jučer ustašu i baliju,

Gledam ja jedan drugog cjeluju,

Vidim ja, abnormalno djeluju.

Nitko mi nije tako zavuko,

U rat me hanuško i navuko,

Da mu ja pola Bosne zapalim

Pa da ja tuđmanina zažvalim.

Vidim ja dobro sam ga spušio,

Vidim ja ni za što sam rušio,

Vidim ja da sam kurcu svirio,

Ratovo da bi se pomirio.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila