ZAGREB Uvođenjem operacija na otvorenom tržištu u funkciji reprogramiranja dijela javnog duga omogućila bi se aktivnija uloga države u sferi investicija, povećala likvidnost mirovinskih fondova i bankarskog sustava, a sve u cilju povoljnijeg kreditiranje privatnog sektora i bržeg izlaska iz krize, poručio je bivši guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatnski na stručnoj raspravi “Opasnosti od deflacije za hrvatsko gospodarstvo”, koju su organizirali Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja i magazin Banka. Rohatinski kaže da, ako se ukupnom javnom dugu dodaju i državna jamstva, onda on raste sa 43 na 83 posto BDP-a. Takva tendencija je neodrživa, neprihvatljiva, brojčano neodgovorna i Hrvatska si više ne može priuštiti ekspanziju fiskalne politike. Monetarna politika je svojom ekspanzivnošću nastojala očuvati likvidnost na tržištu, što se dosad uspjelo u sektoru države,, no ne i u sektoru poduzeća na unutarnjem tržištu, te realna kamatna stopa sekoru poduzeća iznosi 8 posto, pa je pitanje tko uopće uz takvu kamatu može biti konkurentan, rekao je Rohatinski.

– Osnovno pitanje hrvatske ekonomije danas je kako povećati proizvodnju uz dva velika ograničenja: fiskalno i visoku cijenu kredita. Stalno se govori da treba intenzivirati strukturne promjene i popraviti investicijsku klimu, što je točno jer bez povoljne investicijske klime, ne da nam neće doći novi kapital, nego i postojeći odlazi. Međutim, tu stvari idu teško i sporo pa treba razmisliti da se to, u načelu odgovarajuće opredjeljenje, podrži mjerama ekonomske politike. To ne bi bila jedna “čarobna mjera”, nego cijeli konzistentni paket, a spomenut ću tek jednu od njih: operacije na otvorenom tržištu, s ciljem da se, kroz smanjenje kamata i produljenje roka otplate, kratkoročno smanje obeze države. Po tim osnovama, obveze iznose 3,5 posto BDP-a za kamate i još 7,5 posto BDP-a za otplatu glavnice, a to je pola ukupnih investicija u zemlji. Time bi se smanjili izdaci za kamate, a sve u okviru zadane veličine deficita, te stvorio prostor za aktivniju ulogu države u sferi investicija.

Istodobno bi se kroz aktivnost banaka i mirovinskih fondova oslobodili relativno jeftini izvori sredstava za kreditiranje i ulaganja. No, za tu ili bilo koju drugu sličnu mjeru, preduvjet su racionalizacia i stroga kontrola svih neinvesticijskih stavki proračuna, spremnost banaka da zadrže likvidnost u zemlji, a ne da je iznose van, te da supstituiraju plasmane državi sa plasmanima poduzećima. Nadalje, to zahtijeva fleksibilniju prudencijalnu politiku središnje banke, odustajanje od rigidnosti plaća, uz naravno pretpostavku sposobnosti poduzetništva da stvori konkurentne projekte. Svaka od ovih mjera zadire u interese dijela sustava, a da nema garancije da će takav pristup dati očekivani rezultat, ni u pogledu intenziteta ni u pogledu rokova. No, uza sve različitosti, trebao bi postojati barem minimalni konsenzus svih struktura u društvu da se ide u tom pravcu jer bez toga nema ni izlaska iz krize. Sve to je bitno, ne samo materijalno, već prije svega psihološki, jer samo pozitivni animal spirits (životinjski nagoni, životne sile, op.a.), kako bi to rekao Keynes, mogu stvoriti dovoljnu motivaciju da se stvari mogu mijenjati, zaključio je Rohatinski.