Proračunska izdvajanja za obrazovanje i znanost ove su godine smanjena za još 158 milijuna kuna jer u Vladi valjda misle da je to sektor koji će rezove najlakše preboljeti. Premijer Orešković rekao je svojevremeno da će se proračun izraditi tako što će se malo uzeti tamo gdje su povrati najmanji, a dodati gdje su veći.

Po toj logici očito je da u Vladi misle da ovom resoru i nije potrebno više novca no su mu trenutno spremni dodijeliti, a to je daleko manje nego na zapadu, odnosno da više i ne zaslužuje. To upućuje na daljnji zaključak: rezanje državne podrške u ovom sektoru, kojeg je Europa proglasila prioritetom, znači pripremu terena za njegovo daljnje izlaganje tržištu, uostalom kao što se otvoreno govori i za zdravstvo i druge sektore koji su stupovi socijalne države. Paralelno s ovakvim trendovima, upravo suprotnim onima koje preporučaju europske institucije (jer je čak i Europska središnja banka na vlade apelirala da povećaju ulaganja u obrazovanje i znanost budući da samo to može pokrenuti gospodarski rast), razvija se trend poticanja poduzetničke klime u školama, uvođenje financijske pismenosti od malih nogu, dakle poticanje kompetitivnosti među djecom kako bi se pripremala za životnu arenu koju im je pripremio kapitalizam. A gdje je solidarnost, društvena pravda, gdje je propitivanje okova sistema u kojem živimo?

Bankari u školama

Kapitalizam se u tako ustrojenom obrazovanju očito nema namjeru kritički propitivati, nego mu se valjda treba prilagoditi tako što će se i obrazovni sustav povinovati njegovim zahtjevima i djecu opremiti štitnicima kako bi se koliko-toliko mogla pripremiti na njegove udarce. Vrlo problematično, rekli bismo, gotovo skandalozno. O financijskoj pismenosti, koju također potiče Europa (ovaj smo naputak za razliku od povećanja izdvajanja za znanost spremno prihvatili), priča se i s razine škole, resornog ministarstva, a u kampanju se uključila i središnja banka, bagatelizirajući tako de facto svoje makro-funkcije nadzornika i nositelja monetarne politike.

Najveselije su se naravno uključile poslovne banke koje su u tzv. Europskom tjednu novca aktivno pristupile prigodnom podučavanju djece i mladih. Tako smo mogli saznati da su predstavnici određenih banaka pohodili škole, te na satovima razredne nastave održavali edukativne prezentacije i predavanja, djeci pričali o financijskim proizvodima i važnosti štednje, i slično. Pritom međutim vjerojatno nisu govorili o tome da štednja hrvatskih građana ne odlazi u razvojne projekte nego u kreditiranje države i potrošačkih dobara te da su banke u godinama iza nas iznijele iz zemlje ogromne količine kapitala zarađenog, eto, baš na razlici u kamati između kredita koje su plasirale njihovim roditeljima i štednje. Jasno je zašto je bankama »sjela« ova akcija.

Uz edukativni pristup, imamo pravo posumnjati da su iskoristile priliku da se malo »ispromoviraju«, da kažu koju o svojim »pogodnostima poslovanja«, spomenu poneki studentski kredit koji bi valjda trebao biti put do obrazovanosti kada se još ovo malo socijalne države dokine a školarine budu skinute s državne grbače. Amerika je primjer slabe socijalne mobilnosti i štetnosti studentskih kredita koje ljudi otplaćuju doživotno, postaju robovi kapitala u dobi kada bi trebali biti najbuntovniji i najkritičniji prema sustavu.

Jasno je da nešto o financijama treba znati (a tko želi znati više upisat će taj fakultet), no to ne bi trebalo skidati odgovornost s onih koji bi trebali brinuti o sigurnosti građana pred nekim goropadnim bankarskim proizvodima kakvi su primjerice bili krediti u švicarskim francima. Regulator, središnja banka, u kojoj sada lupetaju o edukaciji kako bi valjda pokazali da nešto rade u sustavu u kojem su im ruke vezane kada je posrijedi stvarno vođenje neovisne monetarne politike, ne može sa sebe sprati odgovornost za nedjelovanje, a nekako se čini da želi upravo to – odgovornost prebaciti na građane.

Dušebrižnici

I famozna kurikularna reforma za čije se provođenje sada borimo, impregnirana je ideologijom obrazovanja za tržište rada, poduzetničkih kompetencija i dušebrižničkim porukama kako će djeci takva znanja trebati »za život«. Žalosno je što se rasprave oko te reforme ne vode na toj razini. Naime, protivnici reforme u danas vrlo složenom društvenom kontekstu nisu toliko osviješteni ljevičari, koliko desna vlada koja reformu stopira jer se iz svjetonazorskih razloga ne slaže sa sastavom lektire (!). U takvom kontekstu, lijeva se inteligencija, očekivano i s pravom, ipak založi za reformu, jer konta da je ipak važnije da u lektiru uđe Dubravka Ugrešić, pa i po cijenu da nam djecu tako rano navikavaju na kapitalizam. Naime, ako pročitaju koji Ugrešićkin roman možda i na vrijeme shvate da je i poduzetništvo ideologija – ideologija kapitalizma, iako se servira kao opće mjesto za javno dobro. Možda je Boris Jokić ipak mislio o tome. Nekad su naime djeca u školi učila da treba biti pošten, iskren, odan, a danas uče da treba biti poduzetan.

Pisac Bekim Sejranović, gostujući nedavno na javnoj televiziji, pričao je kako ni u Norveškoj baš ne teče med i mlijeko te kako i kapitalistički svijet ima svoje idole i zastavice kojima im maše. Budući da je kao čovjek s ex-Yu prostora već prošao školu propale ideologije, onda, pojasnio je Sejranović, ne može više mahati. Što sam mahao, mahao sam, kaže lucidno.

Uz dakle fenomen promoviranja financijskog opismenjavanja od najmanjih nogu, što u neoliberalnom duhu podržavaju i neki profesori javnih fakulteta koji su se začahurili u domeni osobnih financija, te fenomen poduzetničkog darvinističkog nadmetanja, paralelno raste i popularnost takozvanog startupa, što sve u kombinaciji valjda treba osigurati da se mlada osoba u današnje doba besparice i besperspektivnosti – samozaposli.

Jer, ako zaposli sama sebe, onda o tome ne treba misliti država. Poduzetništvo tako postaje socijalna mjera, a svatko od nas potencijalni samoeksploatator, mada se to ljepše kaže poduzetnik, lider i slično. Budući da iz javnog sektora razne inicijative za startup izrastaju kao gljive poslije kiše, dolazimo do apsurda da broj raznih institucija koje poduzetničko ponašanje potiču, daleko nadmašuje broj samih poduzetnika.

Moderno je biti poduzetnički nastrojen, a i bezbolno, pogotovo ako savjete o poduzetništvu dijeliš iz sigurnosti javnog sektora. I ministarstva, i središnja banka, i neki fakulteti, vole dijeliti lekcije o poduzetnosti ljudima koji zaista žive na tržištu. Paradoksalno, neki od nas koji smo, eto, u tom privatnom sektoru, ipak im neće uzvratiti istom mjerom: što smo mahali, mahali smo.