Zakon postoji, nema tržišta: u teoriji kupovanje "topline" slobodno, ali u praksi neizvedivo

Malim tvrtkama za toplinarstvo ne isplati se konkurirati velikima, već su zadovoljne distribuiranjem topline u male kotlovnice. To znači da krajnjim kupcima ne preostaje nego se opredijeliti za već postojećeg »toplinara«, što ne otvara vrata pravoj liberalizaciji tržišta

ZAGREB Po Zakonu o tržištu toplinske energije, vlasnici stambenih i poslovnih prostora, odnosno krajnji kupci toplinske energije spojeni na »centralno« grijanje ili na manje zajedničke kotlovnice, sa jednim mjerilom u zgradama, imaju obvezu, sada u neograničenom roku, odabrati tvrtku koja će ih toplinom opskrbljivati, i s njom sklopiti ugovor. Jedinstvenu odluku o tome koju će tvrtku odabrati donosi najmanje 51 posto suvlasnika spojenih na zajedničko mjerilo, i to prema suvlasničkim udjelima, a ne po broju suvlasnika. Ako se stanari oko toga ne mogu usuglasiti, odluku će na zahtjev bilo kojeg od suvlasnika donijeti sud u izvanparničnom postupku.  

 HERA bez odgovora

HEP-Toplinarstvo, najveća tvrtka u državi koja kućanstva i poslovne objekte opskrbljuje toplinskom energijom, uspjela je do sada zaključiti tek deset posto ugovora sa svojim krajnjim kupcima. Na području Zagreba, Osijeka, Velike Gorice, Samobora, Siska i Zaprešića, na kojima toplinom opskrbljuje gotovo 116.000 kućanstava i šest tisuća poslovnih subjekata u ukupno približno tri tisuće zgrada, HEP-Toplinarstvo za sada ima potpisane ugovore sa samo tristotinjak zgrada.

Zakon definira proizvođača, opskrbljivača, distributera, kupca i krajnjeg kupca grijanja, pri čemu su sve velike tvrtke istovremeno sve to, osim krajnjeg kupca – potrošača. To znači da neka tvrtka, koja ima toplanu i proizvodi toplinsku energiju, sama sa sobom onda potpisuje i ugovor po kojem je ona kupac te energije, koju na kraju prodaje krajnjem kupcu, potrošaču. U međuvremenu je ona i opskrbljivač i distributer, sve. Sa takvim odnosom snaga, kad neka tvrtka proizvodi grijanje i upravlja mrežom, druga joj niti ne želi konkurirati jer bi joj to bilo neisplativo.

  Riječki Energo, koji svojim sustavom centralnog grijanja toplinu šalje u oko 10.000 domaćinstava u Rijeci, upravljajući sa dvadeset toplana na različitim lokacijama u gradu, do sada je sa 57 posto svojih krajnjih kupaca zaključio ugovore, a koliko su ugovora sklopile sve ostale toplinarske tvrtke u Hrvatskoj, njih još dvadeset, nitko u državi, čini se, ne zna – ni Ministarstvo gospodarstva niti Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA). Kako je našem listu odgovoreno iz HERA-e, opskrba toplinskom energijom »u cijelosti je tržišna djelatnost, jednako kao i djelatnost kupca te HERA nema uvida u broj zaključenih ugovora o opskrbi toplinskom energijom«.    

Obavezni razdjelnici?

Je li donošenjem Zakona o tržištu toplinske energije sredinom prošle godine, međutim, zaista i u ovoj djelatnosti zaživjelo pravo tržište, onakvo kakvo konačno imamo na tržištu električne energije, na kojem je dolazak konkurencije donio pojeftinjenje struje od prosječnih sedam posto? U slučaju toplinske energije, pravog tržišta, međutim, ni dalje neće biti. Malim tvrtkama za toplinarstvo, priznaju nam same, ne isplati se konkurirati velikima poput HEP-Toplinarstva, Energa, Gradske toplane Karlovac i još njih nekoliko, već su zadovoljne distribuiranjem topline u zatvorene sustave, male kotlovnice.  

  Kako pojašnjava prvi čovjek riječkog Energa, Sanjin Kirigin, u teoriji sad bilo koja tvrtka može bilo kojem krajnjem kupcu, ako je za to zadovoljila sve preduvjete i registrirana je za djelatnost, ponuditi svoju toplinsku energiju, primjerice tvrtka iz Slavonskog Broda može »doći« u Rijeku, no za takvo nešto na tržištu zapravo još nema uvjeta.

  To znači da krajnjim kupcima u Zagrebu, Rijeci, bilo gdje drugdje, do daljnjega ništa drugo niti ne preostaje nego se opredijeliti za već postojećeg »toplinara« na tom području, pa je i potpisivanje ugovora s njim samo puka formalnost koja ne otvara vrata pravoj liberalizaciji tržišta. Kako će sve i dalje ostati »zacementirano«, odnosno krajnji kupac zapravo neće moći birati od koga će kupovati toplinsku energiju, postavlja se pitanje je li zakon zapravo za cilj imao samo sve kupce obavezati na ugradnju razdjelnika na radijatore, koji će mjeriti pojedinačnu potrošnju grijanja u stanovima.    

Nelogične formule

Do kraja iduće godine, naime, razdjelnike odnosno termostatske ventile, koji mjere potrošnju u svakom od stanova, moraju ugraditi stanari svih zgrada s više od 70 stanova, a do kraja 2016. i ostali, svi objekti s najmanje dvije stambene cjeline. Tko to ne učini, riskira kaznu od 10.000 do čak 50.000 kuna ako je fizička osoba, odnosno od 20.000 do pola milijuna kuna, ako je riječ o pravnoj osobi. Stanari, pritom, zajedno dogovaraju samo jednog dobavljača te opreme, pri čemu ih u Hrvatskoj ima tek nekoliko. Teorija kaže da se zahvaljujući razdjelnicima na konačnim računima za grijanje uštedjeti može i do 25 posto, no dio onih koji su već ugradili »štednu« opremu svjedoči da su im računi i povećani, ne zbog toga što su prije zbog zajedničkog mjerila »prikrivali« svoju stvarnu potrošnju, već zbog nelogičnih formula po kojima se potrošnja obračunava

Zakon postoji, nema tržišta: u teoriji kupovanje “topline” slobodno, ali u praksi neizvedivo

&nbsp;HERA bez odgovora

Obavezni razdjelnici?

Nelogične formule

HERA bez odgovora