Polarni medvjedi nisu lovci na strana ulaganja

Za razliku od hrvatskog mrtvila, Srbija niže investicije u automobilsku industriju

Edi Prodan

Ono što je katastrofalno, podatak je da u jadnom hrvatskom izvozu automobilska industrija participira sa samo – 1,8 posto! A ono što je lijepo, ali i tragično istovremeno je podatak da 90 posto prihoda automobilska industrije generira – izvozom. Sve znamo a ništa ne činimo: tko je tu onda lud?! 



Nije u Europskoj uniji, štoviše nije joj ni blizu, a opet postiže sjajne rezultate na području ulaganja u jedan od značajnih sektora svoje industrije. Riječ je o našoj neEU susjedi Srbiji koja zadnjih mjeseci ruši sve rekorde kad su u pitanju investicije u njezinu automobilsku industriju. 


  Zadnji u nizu pozitivnih ulaganja je sporazum koji je postigao – i u Hrvatskoj jako poznati: »fap« je i kod nas, uz primjerice »tamić« skoro pa sinonim za kamione – FAP iz Priboja. Ta je srbijanska firma nedavno potpisala s finskom tvrtkom Sisu, specijaliziranom za proizvodnju teških vozila zanimljivi i višestruko korisni ugovor putem kojeg će silno podignuti proizvodnju i broj zaposlenih djelatnika.  

 Tom prigodom organizirana velika fešta u Priboj je dovela i premijera Aleksandra Vučića koji je radnicima iznio zanimljive podatke, brojke što ulijevaju optimizam. Najvažnije od svega je to da će posao odmah dobiti 200 radnika, a da se u konačnici očekuje po prilici 700 novih radnih mjesta. Sam početak proizvodnje je zakazan za rujan, a Vučića posebno veseli da će Priboj od grada kojem su bile neophodne stalne dotacije države, postati sredina koja će, zahvaljujući FAP-u snažno pomoći punjenju državnog proračuna. 


  U slučaju Priboja riječ je o istina vrlo živopisnom gradu na tromeđi Srbije, BiH i Crne Gore, ali i središtu koje je od 1991. godine do danas praktično prepolovilo stanovništvo. Trenutno broji manje od 20 tisuća stanovnika, a razlog egzodosu istina jest uvelike rat koji je značajno reducirao broj Muslimana, no i ekonomska depresija.




Sve je do prije nekoliko godina u slučaju Priboja djelovalo kao kraj jedne, nekad uspješne, socijalističke industrijske priče. Kako se ipak iznašlo snage za očuvanje jezgre proizvodnje, zainteresiran je moćni finski koncern što će, sasvim sigurno, preporoditi taj živopisni, mada bi nemali broj ljudi prije upotrijebio kovanicu »Bogu iza nogu«, kutak Srbije. 



Slovačka nam je po mnogo čemu bliska i nekako poznata država. Dijelovi zajedničke povijesti, 5,5 milijuna stanovnika, prelazak iz socijalizma u kapitalizam. Zajedno smo i u EU. No, za razliku od nas Slovačka ima uspješne Vlade. Neovisno o političkim bojama one su od Slovačke napravile zemlju u koju strani investitori naprosto šprintaju. Prije recesije privredni rast im je bio dvoznamenkast, tako da su zaslužili titulu najbrže rastućeg gospodarstva u EU. A na čemu su taj rast ostvarili? Na proizvodnji automobila. Sustavnim, vrlo poticajnim državnim mjerama Slovačka je ostvarila podlogu na koju su se kasnije investicijama referirali strani investitori tako da je danas najveći svjetski proizvođač automobila s obzirom na broj stanovnika. U Slovačkoj je danas niz tvornica – Vokswagen u Bratislavi, Peugeot i Citroen su u Trnavi, a KIA ima tvornicu u Žilini. Ukupna slovačka proizvodnja automobila, u socijalizmu skoro nepostojeća kategorija, je oko 600 tisuća komada godišnje. Broj zaposlenih u njoj je 2007. godine bio nešto manji od 77 tisuća, danas je zbog recesije pao na 74 tisuće. Pametnom dovoljno.



 


Sporazum Ikarbusa i Mercedesa


Ono što je proljetnih mjeseci prethodilo FAP-ovom ugovoru, bilo je potpisivanje sporazuma poduzeća Ikarbus i jednog od najmoćnijih proizvođača vozila na svijetu, njemačkog Mercedesa. Kako je u ovom slučaju riječ o proizvodnji što se u pravilu obraća »poznatom« kupcu, riječ je o nešto manjem volumenu posla.


Mada, s obzirom da je Ikarbus jedan od lidera u proizvodnji autobusa u ovom dijelu Europe, da mu proizvodni program, predstavljan i na specijaliziranim hrvatskim sajmovima, prepoznaje cjelokupnu gamu gradskih, međugradskih i turističkih autobusa, ne treba sumnjati u uspješan razvoj posla i u toj zemunskoj firmi.


Proizvodni kapacitet Ikarbusa je 250 vozila godišnje, a posao s Mercedesom ne samo da će taj broj značajno povećati, već će sasvim sigurno otvoriti i nova radna mjesta. Ikarbus se k tome može pohvaliti s već 90 godina neprekidne proizvodnje, a, zanimljivo, osnovan je kao prva balkanska tvornica za proizvodnju zrakoplova pod nazivom – Ikarus. 


  I za kraj »trisa« srbijanskih uspješnika – kragujevačka Zastava. Ne, nećemo ovog puta o sve većoj produkciji automobila Fiat, nećemo ni o tome da putem pruge Beograd – Bar pa brodovima za SAD odlaze tisuće automobila, ovog ćemo puta o poslu koji je Zastavin ogranak »Kamioni« potpisao s kineskim gigantom JAK.


Riječ je o tvornici što proizvodi pretežito teška vozila i to u godišnjoj produkciji od 700 tisuća komada. JAK proizvodi i automobile, terence, kombije, minibuseve i autobuse – sve do golemih kamiona nosivosti od 40 tona.


Kinezi su se zainteresirali za kragujevačku tvornicu iz čitavog niza razloga, no s obzirom da su se u svim pregovorima mogla vidjeti i lica srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića kao i ministra privrede Igora Mirovića, asocijacija je jasna: posao s JAK-om od najvišeg je državnog interesa. U početku, od jeseni, će se u Kragujevcu sklapati manji kamioni, oni od 3,5 do 8 tona nosivosti, no već su napravljeni brojni institucionalni iskoraci prema širenju proizvodnje kamionskih komponenti. 



Za hrvatsko gospodarstvo i moguće strane investicije usmjerene prema njemu zanimljivi su i stavovi Mamte Murthi, direktorice Svjetske banke zadužene za regiju u kojoj se nalazi i Hrvatska. Ona je u intervjuu DW-u istaknula kako stani investitori i ne mogu doći u Hrvatsku dok ona ne obavi strukturne ekonomske reforme. Ono što je posebno loše, a referira se i na našu priču o velikim stranim ulaganjima u Srbiju koja strukturne reforme jeste provela, činjenica je da 2014. godine u recesiji od svih postjugoslavenskih država ostaje samo – Hrvatska. Svakako je loše i to da je Hrvatska istaknuta kao jedina država koja je ušla u EU, a da ništa od toga nije iskoristila. Za razliku od baltičkih država ili Rumunjske koje su odmah uskočile u međunarodne proizvodne vode te silno povećale svoj izvoz. Ističemo još jednom, ništa nismo napravili, a uskoro će nam prvi EU rođendan. 



 


U Hrvatskoj – mrtvilo


Hrvatska? Skromno, uglavnom naslijeđeno iz socijalizma, u velikim problemima. Uostalom zbog čega bi automobilska industrija u Hrvatskoj bila izuzetak od opće krize koju žive umiruće proizvodne tvrtke. Istina postoji nekoliko automobilskih klastera, no značajnijim se volumenom rada mogu pohvaliti samo oni što se bave servisiranjem, poput Autoservisnog clustera Rijeka, automobila.


Ostali, slali smo primjerice mail AD Klasteru – jednoj od ambicioznijih institucija te vrste u Hrvatskoj što povezuje rad čitavog niza relavantnih faktora u proizvodnji automobilskih dijelova ali i znanstvenih instuitucija što obrazuju tehničke kadrove – o razvoju njihovog posla i međunarodnoj povezanosti na koji nikad nismo dobili. Stoga – toliko o »živosti« i u tom ogranku hrvatske automobilske industrije. 


  Službeno, kako ističe Hrvatska agencija za investicije i konkurentnost, kod nas je u automobilskoj industriji zaposleno tek 2.103 radnika. Istina, procjenjuje se da do makar dijela prihoda zahvaljujući suradnji s automobilskom industrijom dolazi još 7 tisuća ljudi.


Prosječna je bruto plaća u toj djelatnosti veća od tisuću eura, odnosno nekih pet tisuća kuna neto. Ono što je katastrofalno, podatak je da u jadnom hrvatskom izvozu automobilska industrija participira sa samo – 1,8 posto! A ono što je lijepo, ali i tragično istovremeno jer ne činimo baš ništa da se privlačenjem stranih investitora automobilska industrija znatno poveća, podatak je da 90 posto prihoda automobilska industrije generira – izvozom. Sve znamo a ništa ne činimo: tko je tu onda lud?! 


  Tračak nade da će i Hrvatska konačno ipak probuditi automobilski bussines iskrsnuo je lanjskog listopada kad je Hrvatskoj gospodarskoj komori povjerena organizacija sjednice Generalne skupštine Međunarodne organizacije proizvođača automobila OICA-e.


S obzirom na to da su članice OICA-e nacionalna udruženja proizvođača, zastupnika i distributera motornih vozila 35 država diljem svijeta, i to one najveća, održavanje te višednevne sjednice u Dubrovniku iskorišteno je kako bi se predstavilo hrvatsko gospodarstvo kao privlačnu ulagačku destinaciju s vrijednim i kvalitetnim investicijskim potencijalom. 


  S obzirom na rezultate, čini se da stranci baš i nisu prepoznali najavljenu »privlačnost«. Nje uostalom u institucionalnom smislu i nema jer u Hrvatskoj je za strane investitore malo tko skrbi. Ili kako je to duhovito prigodom posjeta našoj redakciji izjavio jedan od veleposlanika države članice EU: svjetski ste prvaci u – odbijanju stranih investicija! Kad više nemate argumenata zbog čega ne želite izgradnju nekog industrijskog postrojenja, zadnji adut vam je ekologija, odnosno opasnost da industrija ne ugrozi turizam! 



Veliku pažnju u Hrvatskoj izazivaju dva, samonikla, proizvođača inovativnih eklektričnih automobila. Riječ je dakako o Rimcu i Dokingu no umjesto da se institucionalno pomogne njihovu upornost i inovativnost, da im se primjerice daruje infrastrukturnu podlogu za podizanje tvornice, zapravo ih se tjera da ozbiljniju proizvodnju organiziraju u – inozemstvu. U Hrvatsku bez podrške, jer otvaranje prema automobilskoj i dustriji je strateški stav države a ne volja pojedinca, ne mogu privući ma kog, tako da su mogućnost razvoja morali tražili u Španjolskoj, Rusij, Kini te nekim državama Arapskog poluotoka. Na žalost, za sada bez većeg uspjeha. 



 


Hrvatski »lažnjak«


I u pravu je. Popularni hrvatski »lažnjak« kako industrija i turizam ne idu »ruku po ruku«, zabluda je što ne samo da asocira na neznanje, nego i na mnogo žešće definicije, one što graniče s – glupošću.  

 Iako se evidentno vole »naslikavati« uz sve moguće i nemoguće situacije, nedavne poplave za to su najzornija ilustracija, što ma i u najmanjoj mjeri »mirišu« na samopromociju, sjećate li se kad ste zadnji put vidjeli nekog relevantnog hrvatskog političara, ili Vladinog dužnosnika, uz otvaranje značajnijeg proizvodnog pogona?


Teško da se čak i najpedantnijim prebiranjem po memoriji toga možete sjetiti. Iako je Hrvatska, eto, na korak od proslave svoje prve godišnjice u punopravnom članstvu EU. A Srbija to nije, niti zna kad će točno biti. Ali – ona je stvorila institucionalne pretpostavke da strane investicije u nju hrle k’o na tekućoj vrpci.


I da se broj radnih mjesta množi, značajno smanjujući i kod njih tužnu kolonu nezaposlenosti. I ma koliko sebi voljeli laskati kako smo znatno razvijeniji od svoje prekodrinske susjede, ne čini se da ćemo još dugo imati znanstvenu podlogu za takvo razmišljanje – statističke brojke što opisuje industrijsku proizvodnju iznimno su otporne na »spinove« i »piarove«. 


  Mada, možda i ne trebamo biti toliko strogi: što naime očekivati u zemlji gdje su glavna preokupacija čelnog čovjeka Hrvatske gospodarske komore bili – preparirani polarni medvjedi?! I tako godinama. A isti je taj strancima, konkretno, lanjskog listopada nudio »odlične preduvjete za investicije i razvoj automobilske industrije«. Ništa. Osim stalne farse i povremnih »lažnjaka« o dolasku nekog moćnog, po mogućnosti njemačkog, automobilskog koncerna.