U kojoj je fazi projekt modernizacije Rafinerije nafte Rijeka?

– Nastavlja se s pripremama i ulaganjima koje su sastavni dio Programa za obradu teških ostataka u Rafineriji nafte Rijeka. Tim programom će se implementirati tehnologija koja će riječku rafineriju učiniti konkurentnom. U studenom prošle godine je potpisan ugovor između Ine i španjolske kompanije Tecnicas Reunidas o izradi Tehnološkog i Glavnog projekta. Tecnicas Reunidas je kompanija koja ima bogato iskustvo u području projektiranja i izgradnje postrojenja komornog koksiranja, postrojenja poput onog planiranog u riječkoj rafineriji. Projektom će se definirati novo postrojenje i zahvati na postojećim postrojenjima radi integriranja rafinerijskog sustava. U sklopu Programa za obradu teških ostataka planira se i nova luka sa zatvorenim spremištem za koks, nova trafostanica i dalekovod. Ina je dosad u ovaj Program uložila 57 milijuna kuna, te je osigurala lokacijske dozvole za cjelokupni obuhvat. U 2017. INA planira uložiti dodatnih oko 160 milijuna kuna za pripremne aktivnosti i troškove projektiranja. Dovršetak projektiranja planira se za kraj 2017. godine, nakon čega ćemo od nadležnih tijela zatražiti građevinske dozvole. U međuvremenu ćemo nastaviti s pripremnim radovima.

Koliko je vremena potrebno od donošenja odluke do eventualnog početka gradnje, a koliko za završetak radova?

– Projekt se realizira u skladu s projektnim planom i ne postoje aktivnosti koje su suspendirane ili kasne. Konačna odluka, neophodna za pokretanje procesa izgradnje, očekuje se krajem 2017. godine. Potpisivanja ugovora za izgradnju novog postrojenja planirana su od sredine 2018. godine, a početak proizvodnje novog postrojenja za obradu teških ostataka planiran je za kraj 2020. godine.

Kolika je količina nafte prerađena u RNR u 2016. godini, kolika je količina očekivane prerade u ovoj godini?

– Ukupna rafinerijska prerada u 2016. je 3,8 milijuna tona, odnosno devet posto više u odnosu na 2015. Količine rafinerijske prerade ovise o vanjskom okruženju koje kontinuirano pratimo, analiziramo i optimiziramo poslovanje kako bismo ostvarili što bolji financijski rezultat.

Što je s prostorom na Mlaki?

– INA je još 2014. pokrenula natječaj »Prostor za vaše ideje« s namjerom prikupljanja prijedloga poslovnih ideja o stavljanju u funkciju osamnaest lokacija koje su činile projektni portfelj, a među kojima je i lokacija nekadašnje Rafinerije nafte Mlaka u Rijeci. Na taj natječaj javili su se Grad Rijeka i Sveučilište u Rijeci: predložili su međusobnu suradnju s Inom radi osnivanja Znanstveno-tehnologijskog parka, temeljenog na znanju, novim tehnologijama i kreiranju novih razvojnih trendova. INA je ideju prihvatila te se uskoro očekuje potpisivanje pisma namjere u tom smjeru kako bi se olakšalo poduzimanje daljnjih aktivnosti vezanih uz zaključivanje zajedničkog sporazuma o dugotrajnom korištenju lokacije Rijeka Mlaka.

– Radimo na tome. To nije lako pitanje, ali moramo ga riješiti, jer to je ključna točka kada je riječ o isplativosti investicije. Radi se o porezu na bazičnu proizvodnju, što druge rafinerije u regiji i na Mediteranu ne plaćaju. Dakle, s takvim poreznim davanjima nemoguće je biti konkurentan. Taj porez, osim što je riječ o velikim iznosima koje je država potraživala za ranije razdoblje, ugrožava investiciju i stavlja Inu u nekonkurentan položaj u odnosu na druge proizvođače. Oporezivanje, kako vidimo, nije za sada nastavljeno, ali nemamo pismenu potvrdu da ta vrsta oporezivanja ubuduće neće opet biti nastavljena. Želimo imati jasan stav po tom pitanju.

Ovo je već treća Vlada s kojom pregovarate o tom pitanju. S najnovijim nestabilnostima, može li se očekivati rješenje i je li vaš stav i dalje da je to uvjet za realizaciju koking postrojenja u Rijeci?

– Mislim da je svakoj Vladi, onim prošlima, sadašnjoj i budućima, važno da se u Hrvatskoj investira i da se investiranje intenzivira, bilo da je riječ o inozemnim ili domaćim investitorima. Ina je u zadnjih pet do deset godina jedan od najvećih investitora u Hrvatskoj, s godišnjim ulaganjima od milijardu i pol do dvije milijarde kuna godišnje. Normalno je da, kad imamo investiciju, koja premašuje ukupna godišnja ulaganja, i iznosi oko tri milijarde kuna, treba još više paziti da ona bude isplativa. Mislim da naš interes i interes Vlade u tome treba biti isti – da ta investicija ide brzo i bez zapreka. Jasno, cijene na tržištu o kojima također ovisi isplativost nitko ne može garantirati, ali u ostalim pitanjima želimo imati stabilnost. Svaki investitor bi se tako ponašao.

Vratimo se na pregovore Vlade i MOL-a o kupoprodaji vlasničkog udjela. Vi ste u upravi Ine kao predstavnik MOL-a, teško je vjerovati da nemate informacija s te strane o zbivanjima po ovom pitanju. Je li MOL uopće još uvijek zainteresiran za prodaju svog udjela?

– Ponavljam, zadatak svih nas u Upravi Ine je isti, bilo da nas je imenovao MOL ili Vlada – mi moramo zastupati i štititi interese kompanije kojoj smo na čelu. To je realno, a uostalom na to nas obavezuju i zakoni Republike Hrvatske. Želimo naći razvojnu strategiju Ine koja će biti isplativa za sve dioničare, pa tako i MOL i Vladu.

Oštri razgovori 

U upravi sjede hrvatski i mađarski članovi. Kako danas funkcionira uprava Ine, s obzirom na često suprotna stajališta jedne i druge strane? Jeste li podijeljeni po principu mi i oni?

– Možda se u medijima malo previše naglašava takva slika.

Ali događali su se sukobi, hrvatski članovi uprave su, primjerice, svojedobno napustili sjednicu uprave, spriječivši vas tako da donesete odluke vezane uz Sisačku rafineriju, koje su smatrali štetnima.

– Imati diskusiju i različite stavove nije nužno loše za kompaniju. Ako postoji konsenzus svih oko svega, takva se kompanija neće razvijati ni napredovati. Primjerice u MOL-u sam i prije bio naviknut da vodimo vrlo oštre razgovore. Pa i sada, ako vidim da kolege imaju različiti stav od mog, ne mislim da je to neki osobni stav protiv mene, nego imaju svoje argumente za te stavove. Moramo sve uzeti u obzir kod donošenja odluka. Ima nas šest, i onda se može dogoditi da je rezultat glasovanja neriješen. To se ne događa često, i normalno je da se pokušava postići konsenzus, ali ako ne uspije, onda predsjednik odlučuje. To se dogodilo nekoliko puta, ali sve strateške odluke i poslovne planove donosimo zajednički. Ne vidim sukobe, vidim da je i Nadzorni odbor fokusiran na razvoj kompanije. A kad je tako, onda je i Upravi jednostavnije.

Koči li ipak ova priča s kupoprodajom vlasničkog udjela MOL-a, koja je ni na nebu ni na zemlji, donošenje strateških odluka? Teško je očekivati da će MOL pokretati ili podržati velike projekte u Ini dok ne zna hoće li već sutra možda izići iz vlasničke strukture. Hoće li to postati glavna prepreka za donošenje odluke o modernizaciji riječke rafinerije, čak i ako se riješi pitanje oporezivanja

– Uz Inu sam vezan od 2003. godine, bilo u Nadzornom odboru ili Upravi. Nikad nisam vidio da je itko od dioničara stopirao ulaganje koje bi bilo isplativo. Bilo je takvih odluka onda kada se vidjelo da je rizik prevelik, a investicija teško isplativa. Naš biznis je rizičan, nije kao maloprodaja, gdje su stvari puno stabilnije. Može se dogoditi da padnu rafinerijske marže za pola, može se drastično promijeniti cijena nafte, i još niz drugih nepredvidljivih okolnosti. Zbog toga projekt poput kokinga u Rijeci mora biti zbilja robustan i dobro pripremljen.

Dobro, ali hoće li MOL, koji ima rafinerije modernizirane do vrlo visokog stupnja konverzije, odugovlačiti, ne želeći konkurentsku visokomoderniziranu rafineriju u susjedstvu, posebno dok se ne riješi pitanje kupoprodaje dionica?

– Mislim da je to mit. Zadnjih godina MOL kupuje više od nas nego mi od njega. Vezano za regiju, Srbija im je logično tržište, zbog transportnog pravca Dunavom, što prodaju derivata čini relativno jednostavnom, , kao što je i BiH za Inu. Zanimljivo, neko vrijeme je Bosna i Hercegovina kupovala velike količine derivata od MOL-a. U zadnjih pet godina derivati u Bosnu i Hercegovinu idu isključivo iz Ininih rafinerija.

INA ne čeka 

Okolnosti su se ipak bitno promijenile. Ina je izgubila Siriju, nalazišta plina u Jadranu su pri kraju, tržište se smanjilo. Je li MOL zapravo, zbog svega toga u biti izgubio interes za Inu, odnosno je li Ina, pojednostavljeno rečeno, MOL-u postala nebitna?

– To je pitanje za dioničara, odnosno MOL pa ga ne mogu komentirati. Moja uloga, kao predsjednika Uprave Ine je razvoj kompanije i maksimiziranje Ininog doprinosa u sveukupnim rezultatima Grupe.

Znači čeka se potez hrvatske Vlade?

– Ne, INA ne čeka. Mi imamo jasan zadatak razvijati kompaniju i ostvariti rast. Ne samo razinu profitabilnosti, nego rast u istraživanju i proizvodnji, ali rafinerijama i marketingu. U tom slučaju kompanija ima puno više mogućnosti i fleksibilnosti.

Kritičari odnosa s MOL-om kažu da kompanija danas realno vrijedi manje nego kad je MOL ulazio u Inu, te da je MOL u međuvremenu ostvario sve svoje strateške ciljeve pozicioniravši se na regionalnom tržištu, dijelom i na uštrb Ine, primjerice ulaskom na tržište Srbije, za što je, suprotno dioničarskom ugovoru, dobio dopuštenje bivše uprave Ine. Biste li se složili s takvim ocjenama?

– Apsolutno ne bih. Ako krenemo s ulaskom na tržište Srbije, da – postojali su ugovori koji su regulirali to pitanje, koji su pozitivno diskriminirali Inu. Ina je imala prednost na tom tržištu. Zašto se to nije dogodilo? Godine 2004./2005. tadašnja Uprava je uz podršku Nadzornog odbora prihvatila MOL-ovu namjeru oko aktivnosti na tom tržištu. Prvo, mislim da je postojao strah nakon raspada Jugoslavije da će Inino poslovanje u Srbiji biti malo previše izloženo. Druga stvar je to što je logistika MOL-a puno efikasnija za Srbiju od Inine, kao što je naša puno efikasnija za tržište Bosne i Hercegovine, nego s mađarske strane.

Ina je u BiH otkupila vlasnički udio MOL-a u Energopetrolu, koji je bio zajednička tvrtka Ine i MOL-a. Zašto je Ina otkupila MOL-ov udio?

– To nam otvara mogućnosti da se širimo na tržištu Bosne i Hercegovine, i automatski je povećalo naš udio na regionalnom maloprodajnom tržištu.

Zbog čega je onda MOL ušao u maloprodaju u Hrvatskoj, kupivši Tifon, a sada se nagađa da bi MOL mogao kupiti i Crodux, opet od generala Čermaka?

– Ina je, kada se Tifon prodavao, htjela otkupiti tvrtku, ali nije mogla zbog prevelike koncentracije tržišnog udjela. Zbog toga je odlučeno da Tifon kupi strateški partner, odnosno MOL, što je procijenjeno boljim nego da Tifon kupi neki drugi konkurent. Isto tako, bitno je reći da INA opskrbljuje Tifon. Nagađanja ne bi komentirao.

Crodux, odnosno general Čermak, koji tijesno surađuje s MOL-om je ove godine dobio natječaj za opskrbu Jadrolinijinih brodova gorivom, s razlikom u cijeni goriva od svega dvije lipe. Kuloari kažu da je svega nekoliko ljudi u Ini znalo kolika će biti Inina ponuda, je li moguće da je ta informacija procurila?

– Nemam takvih informacija. Razlika u ovom biznisu između ponuda je uvijek vrlo mala i mjeri se u lipama po litri. Kao menadžer i predsjednik Uprave kompanije nisam sretan kada izgubimo bilo koji natječaj pa tako i ovaj. U veleprodaji i natječajima Ina ima svoju čvrstu poziciju, sa sedamdeset posto svih količina u tenderima. Jedne godine je to nešto više, druge nešto manje. Radit ćemo na tome da iduće godine mi uspijemo pobijediti na natječaju za Jadroliniju, ali moram reći da imamo svoje principe u formiranju cijena i ponuda, kakve rabate dajemo i za koje količine i toga se držimo.

Iznijeli ste podatak o rastu proizvodnje na kopnenim nalazištima plina, ali i o značajnom padu na poljima sjevernog Jadrana, koja su već dobrim dijelom iscrpljena. Koliko dugo će još potrajati proizvodnja plina u sjevernom Jadranu

– Kako koje polje. Neka imaju predviđeni vijek eksploatacije do 2030. i dulje, a na nekima proizvodnja već za nekoliko godina više neće biti profitabilna osim ako se novim tehnologijama ne uspije prolongirati isplativa eksploatacija. U svakom slučaju, proizvodnja će biti sve manja.

Više nafte, a manje plina 

Hoće li se to kompenzirati novim istraživanjima i bušenjima te povećanjem proizvodnje na kopnu?

– Rekao bih da ćemo za par godina to učiniti. Imamo rezultate istraživanja, te zajedno s Vladom možemo ubrzati postupak pokretanja proizvodnje. Morat ćemo investirati i u nova istraživanja na kopnu, u Hrvatskoj i inozemstvu, ili naprosto kupiti neka već istražena područja u inozemstvu i tamo krenuti s eksploatacijom. Naš strateški cilj je da povećavamo ukupnu proizvodnju, u Hrvatskoj i inozemstvu.

Gdje u inozemstvu?

– Imamo puno više iskustva na Mediteranu i na Bliskom Istoku, tako da nam je to fokus. Naš portfolio u inozemstvu, nakon Sirije, je limtiran. Imamo Egipat i Angolu, ali to nisu velike količine. Naš zadatak u idućih pet godina je da preuzmemo nove projekte u inozemstvu. Hrvatska polja su primat, ali neće biti dovoljna za dugoročno obnavljanje naših rezervi i rast.

Istraživanja i eksploatacija u srednjem i južnom Jadranu?

– Tu se očekuje više nafte, a manje plina. No tu je riječ o skupim bušenjima u dubokom moru. Zasad, s ovim cijenama nafte i plina to ne izgleda atraktivno kao prije četiri godine. Ako bude novih tendera, potrudit ćemo se damo ponudu, ali za sad to ne izgleda dobro.

Kako će se izgradnja LNG terminala, najavljena za 2019. godinu odraziti na Ininu proizvodnju prirodnog plina? Iz Vlade LNG terminal najavljuju upravo kao kompenzaciju za smanjenu Ininu proizvodnju u Jadranu.

– Normalno je da proizvodnja na poljima starim trideset godina pada. Možemo im prolongirati životni vijek novim tehnologijama, ali tek u manjoj mjeri. Uvoz plina raste, jer proizvodnja pada i traže se novi izvori. LNG terminal ne bi bio samo za potrebe Hrvatske, nego i za srednju Europu. On bi osigurao dodatni izvor plina, te smanjenje ovisnosti o ruskom plinu, a s tim i diktatu cijena samo jednog dobavljača. Također, s više izvora povećava se i sigurnost opskrbe. No to je vrlo skup projekt, koji će teško iznijeti samo jedna zemlja, bez sudjelovanja ostalih u okruženju.

Što je s domaćom naftom, gdje će se ona ubuduće prerađivati?

– Tamo gdje je to najprofitabilnije. Ipak, testirali smo mogućnost transporta željeznicom do Rijeke. Ako se tamo izgradi koking postrojenje, onda će biti isplativije prerađivati je u Rijeci, gdje se razina prerade u tom slučaju s tri milijuna tona planira povećati na gotovo pet. Logično je da bi onda i tu naftu prerađivali u Rijeci. Ne vidimo da bi dugoročno Sisak nama i dioničarima bio isplativ kao tradicionalna klasična proizvodnja rafinerija. Ne možemo ga razvijati na isti način kao Rijeku.

Ni isplativo, ni održivo 

Je li točno da u stvari modernizaciju riječke rafinerije uvjetujete i gašenjem prerade u Sisku?

– Nije točno, ali moramo znati da imamo isto tržište i ako dvije rafinerije konkuriraju za to isto tržište, koje je malo, onda će obje raditi smanjenim kapacitetom, a to neće biti isplativo ni održivo. Već danas Rijeka sama pokriva sve potrebe na hrvatskom tržištu, gdje držimo preko sedamdeset posto udjela. Veći udio od toga je teško postići, a Rijeka s koking postrojenjem bi praktički proizvodila dvostruko više od potreba opskrbe našeg dijela tržišta. Sagledavamo mogućnosti u Sisku na kratki, srednji i dulji rok, te pokušavamo pronaći rješenje koje će zadovoljiti dioničare, ali i radnike i lokalnu zajednicu. Ti se pogoni mogu reprofilirati i dobiti novu svrhu.

Foto Davor Kovačević

U slučaju prebacivanja prerade domaće nafte u Rijeku, postoje li ideje o prebacivanju te nafte Jadranskim naftovodom, a kasnije moguće i nafte iz Mađarske ili čak Rusije do riječke rafnerije i JANAF-ovog temrinala na Krku? Imaju li Ina i MOL svoj interes u takvom svojevrsnom oživljavanju ideje DružbAdria?

– Nije realno da bi iz Rusije stizale velike količine nafte, jer je sama Rusija izgradila velike kapacitete za ukrcaj nafte na brodove. Još uvijek isporučuju naftu i cjevovodima, ali preferiraju prodaju morskim putem. To je dobro za Janaf, jer preko njihvog terminala stiže nafta za tržišta u okruženju. Meni bi se činilo logičnije da se domaća nafta prema Rijeci transportira naftovodom, a od toga bi profit imao i JANAF i država. Nisam protiv vlakova, ali ako već postoji naftovod, zašto ga ne koristiti.

Nakon svega nabrojenog, od oporezivanja, preko odnosa Vlade i MOL-a, sisačke rafinerije i svih ostalih uvjeta za realizaciju koking postrojenja u Rijeci, je li realno očekivati da se konačna odluka o poetku gradnje donese do rujna, kada će biti gotovi svi projekti?

– Kad sam došao u Inu, raspravljalo se o tom projektu. On je od početka na stolu. No zbog raznih elemenata, nije bio dobro prihvaćen u javnosti, a lokalna zajednica nije imala povjerenje u Inu. Praktički smo 2010. morali pokrenuti sve ispočetka, radeći sa ministarstvima, lokalnom zajednicom i županijom, jer smo shvatili da taj projekt može potpuno transformirati naš biznis u pozitivnom smislu. Izgubili smo puno vremena, zbog promjena projekta, izmjena prostornog plana te čekanja dozvola. Tu je izgubljeno dragocjeno vrijeme. Krenuli smo u osnovni projekt, koji se pokazao dobrim, a sada je u tijeku detaljno planiranje, koje prethodi odluci o ulaganju. Sve smo to pokrenuli da ne gubimo dodatno vrijeme, iako nemamo riješena pitanja oporezivanja i time pokazali dobru volju, uloživši preko 150 milijuna kuna,. Ključan je kraj ove godine, ali kako ja to vidim, moramo krenuti bez odugovlačenja, utvrditi sa sigurnošću hoće li ta investicija biti isplativa, a zatim je i pokrenuti. Za sad izgleda dobro. Ne vidim da bi itko od dioničara to blokirao iz bilo kog razloga.

Financijska situacija je takva da Ina može podnijeti zaduženja za taj projekt?

– Da, ali morate znati da mi nemamo samo rafinerijski biznis. Tu je i istraživanje i proizvodnja što je također iznimno važno. Rijeka je prioritet, ali istovremeno moramo razmišljati i o drugim ulaganjima, jer to očekuju i naši dioničari. Iz prihoda moramo financirati riječki projekt i istraživanje koje je također po pitanju kapitala, vrlo zahtjevno. Očekuje se da paralelno razvijamo i maloprodajnu mrežu izvan Hrvatske, a svaka benzinska postaja košta oko milijun eura. Sve to moramo dobro ispanirati, da ne izložimo previše kompaniju. Moramo moći servisirati zaduženja i ostvarivati profit.