Vlada je donijela niz promjena u poreznom sustavu, olakšice tvrtkama koje reinvestiraju dobit, promjene u oporezivanju dohotka od kojeg će nešto profitirati najslabije plaćeni, porez na dividendu, no nekako je najviše odjeknulo podizanje stope PDV-a na 25 posto. Je li ovakvo povećanje porezne presije prema građanima/potrošačima opravdano u ovom trenutku, pitali smo Vladimira Gligorova, ekonomskog analitičara bečkog Instituta za međunarodne ekonomske studije. 

    – Po službenim podacima, prihodi su 2008. bili 39 posto BDP-a, a 2011. 36 posto. Rashodi su bili 40,4 posto 2008, a 41,4 posto BDP-a 2011. Fiskalni deficit je sa 1,4 posto BDP-a u 2008. otišao na gotovo 5,5 posto u 2011. Kako se ne planira značajniji rast BDP-a u ovoj a ni u sljedećoj godini, jasno je da se javni prihodi ne bi oporavili ukoliko ne bi bile povećane porezne stope. Budući da su prihodi od PDV-a stabilniji, jer su prihodi od direktnih poreza smanjeni, jasno je da nije bilo mnogo izbora. Da bi se znalo je li opravdano, potrebno je odlučiti što se želi financirati javnim novcem. Opravdanje nije, strogo rečeno, da se smanjuje fiskalni deficit ili se vraćaju dugovi, već da li se žele upravo toliki izdaci na sve ono što budžet plaća. Tako da odluka da se ne mijenja previše ni nivo niti struktura javne potrošnje implicira određeni nivo poreznog tereta, a onda je teško izbjeći povećanje PDV-a. 

    Proračun je smanjen za 3,6 milijardi kuna. Je li to dovoljno obzirom na situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi, a to je da mora smanjiti generiranje duga? 

    – Smanjenje javne potrošnje u času kada je privreda u krizi je prociklična mjera, što će reći da kratkoročno produbljuje recesiju. Eventualno bi se mogao očekivati neki pozitivan efekt ukoliko bi se smanjile kamate na državne obveznice, pa posljedično i kamate na korporativne i pozajmice domaćinstava, ali nije izvjesno da bi to toga došlo dovoljno brzo. Mislim da će veći problem biti ukoliko ne dođe do privrednog oporavka, uslijed čega će biti teško nastaviti sa smanjenjem javnih rashoda i sljedećih godina i onda bi čitav taj program fiskalne konsolidacije mogao propasti. No, da ponovim, važnija je struktura javnih rashoda od samog nivoa potrošnje. 

   Postupna korekcija

Plaće u javnom sektoru nisu smanjene jer su vezane kolektivnim ugovorima, i to je prilično inertno područje. Treba li se tu Vlada radikalnije postaviti? 

    – Izdaci na zaposlene u javnom sektoru bi svakako mogli biti manji (trenutno su oko 11 posto BDP-a). Nisam siguran da su tu moguće velike uštede, osim ukoliko bi se značajno povećala efikasnost u kom slučaju bi se vjerojatno mogli izdaci na zaposlene smanjiti 7 do 8 posto BDP-a. Možda je riječ o većim iznosima ako se uzme u obzir sve što zavisi od javnog novca, u kom slučaju bi komercijalizacija i privatizacija bile na mjestu. 

    Sve je veći problem tečaj kune. Što je ovdje veće zlo? Je li HNB odabrala dobar put? 

    – Nije, osim ukoliko to nije samo način da se tečaj korigira postupno, dakle da se izbjegnu nagle promjene. Ako bi se u par godina realni tečaj prilagodio nešto nižem nivou, to bi svakako doprinijelo i korekciji plaća i većoj konkurentnosti, a vjerojatno bi inflatorni efekt bio manji uslijed toga što je privredna proizvodnja značajno ispod potencijalne. 

  Iako se stalno govori o stabilnoj kuni, ona je de facto već pala, tečaj se prije kretao oko 7,3 a sada je na 7,60. Što predviđate, hoće li kuna izdržati ili bi mogla radikalnije pasti? 

    – Ne vjerujem da će centralna banka dozvoliti da dođe do veće devalvacije. A striktno tumačenje njene politike tečaja – da ne mari za smjer već za dnevne fluktuacije – bi moglo implicirati da bi kuna mogla i dalje postupno slabiti. Ali to u velikoj mjeri zavisi od toga kako će centralna banka točno tumačiti svoju politiku tečaja.   

Problem kredibiliteta

Da li bi se država trebala okrenuti financiranju na domaćem tržištu, što bez pomoći HNB-a prijeti istiskivanjem ostalih sektora, ili inozemnom, kad su kamate iznad 8 posto? 

    – Nisam siguran da je trenutno crowding out ozbiljan rizik. No, u svakom slučaju, zaduživati se sa kamatama od 6, 7 ili 8 posto nije održivo ukoliko nije jasno kako i kada će se značajno ubrzati privredni rast. Osnovno pitanje je da li se želi zaduživanje kako bi se mogla financirati tekuća potrošnja? Ukoliko se to čini, bolje je zajmiti od vlastitih građana, ukoliko je to moguće. 

    Dosta se govori o očuvanju kreditnog rejtinga. No, svjedoci smo da rejting agencije ruše ocjene nekih europskih država a ove se nakon toga povoljnije zadužuju. 

    – Kako sada stoje stvari, kamate po kojima se država može zaduživati su prohibitivne. Nije previše važno hoće li to reći i rejting agencije. 

    Očekujete li da će Hrvatska zadržati rejting ili naposlijetku ipak pasti u »junk«?

    – Zavisi od toga kako će privreda reagirati na nove ekonomske mjere i hoće li vlada zadržati povjerenje javnosti i nastaviti provoditi potrebne reforme. Pretpostavljam da bi bilo smisleno da rejting agencije daju vladi još nešto vremena. Ali hoće li, to je drugo pitanje. One imaju ozbiljan problem kredibilnosti i nije izvjesno kako će se ponašati. 

    U Hrvatskoj se sada opet velike nade polažu u investicije koje bi poticao javni sektor, a realizirale bi se u javno-privatnom partnerstvu. Prijeti li to opet pritiskom na rast javnog duga? Imamo li uopće alternativu? 

    – Nisam siguran da ima potrebnih privatnih para za javno i privatno partnerstvo. Inače, uvijek ima što bi bilo smisleno izgraditi.   

I dalje »u leru«

BDP se lani zaustavio na 0,2 posto, što je de facto stagnacija. Jesmo li dosegli dno ili prijeti nova recesija, zbog kašnjenja reformi, ali i recesijskih kretanja u eurozoni? 

    – Mislim da će ova godina biti stagnantna, osim ukoliko ne dođe do boljih kretanja u eurozoni nego što se sada predviđaju. Stoga mislim da bi bilo dobro ove godine sprovesti reforme kako bi se na srednji rok ubrzao privredni rast.