Nikada nisam čuo za nezadovoljstvo ribara lovostajem vezano uz lovostaj, a često sam na ribarskim brodovima. Nezadovoljni su oni koji moraju otplaćivati prod, ali oni bi trebali shvatiti da je lovostaj u njihovom dugoročnom interesu, jer se na taj način pokušava omogućiti uspješnije razmnožavanje, što znači bolja obnova ribljih naselja od kojih i oni sami žive
Ribariji se loše piše! Sad i ja to govorin. Riba je sve manja. U jutarnjim satima, na početku drugog zimskog ribolovnog mraka, ovim riječima presreo me Vinko Uhač, čovjek koji je čitav radni, skoro pa i životni vijek proveo na brodu, u ribarenju. Posljednjih je godina na kopnu, ali nerazdvojan od ribarstva. I susreće se s velikim problemom, ne samo on, nego svi koji love malu plavu ribu.
Količinski se lovi puno, obaraju se rekordi ulova, ali je riba svakim danom manja. Bilo je slučajeva da je u kilogram stalo 85 primjeraka inćuna, ili 50 srdela. Nešto se u moru događa, ribarska strahovanja su opravdana jer oni i sutra žele loviti. Je li to rezultat prevelike eksploatacije male plave ribe ili, kako neki ribari objašnjavaju, samo ciklički ciklus u prirodi, pa će se nakon određenog vremena pecatura vratiti na prosječne veličine? S ovim pitanjima zaputili smo se u Split, u Institut za oceanografiju i ribarstvo. Tamo nam je sugovornik bio dr. sc. Vjekoslav Tičina, znanstveni savjetnik, voditelj hrvatskog dijela međunarodnog projekta »Medias«, u sklopu kojeg se provodi monitoring naselja male plave ribe.
– Sadašnje stanje može biti učinak prirodnog ciklusa i eksploatacije. Kod povoljnih uvjeta okoliša, razmnožavanje odraslih jedinki i preživljavanje nedoraslih bit će bolje i uspješnije, pa će ribari u ulovima nakon određenog vremena zamijetiti veće količine te nedorasle ribe. Ako se takvu ribu ne izlovljava , već se ostavlja da naraste, ona može biti garancija dobrih ulova sljedećih godina. To je pozitivan efekt gledano za budućnost, dok se negativan efekt javlja kod prevelike eksploatacije. I u tom slučaju prisutno je smanjenje veličine ulovljenih riba, zbog toga što se veliki primjerci izlove, a intenzivnom eksploatacijom manjima se ne pruža prilika da narastu jer prije toga bivaju ulovljene. Kod sitne plave ribe koja se brže obnavlja ja sam skloniji vjerovati da bi mala riba trebala biti dobar znak, ali ako se ona sačuva. Ako se izlovi, više neće imati što narasti. Inćuni što ih naši ribari love stari su dvije, tri godine. On spolno sazrijeva nakon prve godine i bilo bi neophodno dozvoliti mu da se jedanput izmrijesti. Ne bi se smjelo loviti inćune mlađe od jedne godine. Životni vijek srdele nešto je duži, možda za godinu dana.
Uloga Instituta isključivo je savjetodavna, po zakonu Uprava ribarstva obvezna je tražiti mišljenje znanosti, ali ga ne mora ispoštovati. Oni donose odluke i za njih snose odgovornost. Znanstvenici su, možda, jedini koji razmišljaju dugoročno, mi kad dajemo savjete razmišljamo o vremenskom razdoblju od dvadesetak, tridesetak godina unaprijed, a ribari kratkoročno, posebno oni kojima krediti vise nad glavom. I politika često, prije izbora, kratkoročnim mjerama kupuje glasove. Zato se često nađemo u raskoraku razmišljanja, znanstvenici, ribari i političari. Jasno, ne možemo generalizirati, susreo sam mnoge ribare koji razmišljaju pozitivno.
Naselja zooplanktona
Bi li takvo stanje moglo biti rezultat osiromašenja mora, nedostatka hrane za tu ribu. Prema riječima ribara, inćun često djeluje neishranjen, dužina mu je 11 centimetara, a pecatura 65 – 70.
– Odgovor na ovo pitanje mogao bi dati nastavak monitoringa obimnosti i strukture naselja zooplanktona koji predstavlja osnovnu hranu inćuna i srdele. Taj monitoring bio je sastavni dio nacionalnog projekta »Pelmon«, što se provodio od 2003. do 2010. To je bio sveobuhvatan monitoring koji je u sebi uključivao monitoring zaliha sitne plave ribe i ribljeg okoliša, uključujući naselja zooplanktona. Mi imamo podatke stanja različitih vrsta zooplanktona za razdoblje do 2010. Budući da je sada naša obveza usklađivanje s Europskom unijom i po pitanju izravne procjene stanja naselja sitne plave ribe, inćuna i srdele, to se usklađivanje odrazilo i na monitoring. On je sada usklađen s međunarodnim radnim protokolom programa »Medias«. U sklopu njega monitoring naselja zooplanktona nije obavezan, pa zadnje dvije godine to nismo radili. Za to bi bila potrebna dodatna sredstva jer su postojeća nedostatna za cjelokupno provođenje obveznog dijela »Mediasa«. Bez tih podataka teško mogu govoriti o osiromašenju mora. Kroz dosadašnja praćenja nismo primijetili pojavu eventualne neishranjenosti, odnosno nedostatka hrane. Dugačak inćun male težine može biti samo lokalni efekt jer upravo na sjevernom Jadranu najveća je koncentracija tog zooplanktona.
Lovostaj za malu plavu ribu, odnosno zabrana rada s alatima kojima se lovi, svake godine izaziva veliko nezadovoljstvo ribara, barem je tako na sjevernom Jadranu. Tvrde da je lovostaj nepotreban, jer ionako imaju puno neradnih dana u 13 mrakova, ne računajući loše vrijeme. Ako se već mora provoditi, smatraju da termin nije prikladan, oni tvrde da se srdela mrijesti u svibnju, a ne početkom zime.
– Po mojim saznanjima, u ovom su pitanju dvije stvari pogrešne. Sami ribari na brodovima plivaričarima koji zimi rade u teškim uvjetima, po hladnoći i vlazi, često govore da bi lovostaj trebalo još produljiti. Osobno nikada nisam čuo za njihovo nezadovoljstvo vezano uz lovostaj, a često sam na ribarskim brodovima. Po onome što oni kažu, čini se da su lovostajem nezadovoljni pojedini vlasnici brodova koji moraju otplaćivati rate kredita bankama, te im je u kratkoročnom interesu da brod što manje stoji privezan. Oni bi trebali shvatiti da je lovostaj u njihovom dugoročnom interesu, jer se na taj način pokušava omogućiti uspješnije razmnožavanje, što znači bolja obnova ribljih naselja od kojih i oni sami žive.
A mriještenje?
– Najveći dio naselja srdele zaista se mrijesti zimi, a ne u svibnju, kako tvrde neki ribari. Tijekom svibnja i lipnja mrijesti se inćun. Isto tako i papalina se mrijesti u toku zime. U ovisnosti o promjenjivim klimatskim uvjetima, pojedinih godina mriješćenje može nastupiti nešto malo ranije ili kasnije. Da ni bude nedoumice oko toga, Uprava ribarstva je naručila studiju nazvanu »Definiranje prostornog i vremenskog razdoblja mriješćenja srdele i inćuna«. Njene rezultate Institut je nedavno dostavio Upravi ribarstva. U tom projektu nisam sudjelovao, pa o tome ne mogu govoriti, a on sadrži najnovije relevantne informacije. Ministarstvo je vlasnik studije, ona je plaćena javnim novcem, i oni su ovlašteni objaviti njene rezultate.
– Može se spomenuti potencijalna opasnost u vidu pojave novih vrsta zooplanktona koje bi mogle nepovoljno utjecati na naselja inćuna i srdele. U prvom redu mogu spomenuti vrstu Mnemiopsis leydi koja je u balastnim vodama tankera unesena u Crno more, koje je bilo bogato inćunom, i gdje je uzrokovala promjene u ekosustavu. One su rezultirale kolapsom dijela ribarstva vezanog uz eksploataciju inćuna. Ja se nadam da se to kod nas neće dogoditi. Opasnost bi postojala da se preko Omišlja izvozi nafta kao što se svojedobno planiralo, pa da po nju dolaze tankeri puni balastnih voda.
Već zaštićen
Ribari pitaju hoće li se odrediti novi lovostaj i u vrijeme mriješćenja inćuna.
– Lovostaj u vrijeme mriještenja inćuna već postoji i provodi se na zapadnom dijelu Jadrana, gdje se nalaze njegova najvažnija područja mriješćenja, uz talijansku obalu, i tamo se godinama provodi talijanski fermapesca. Hrvatska strana Jadrana predstavlja najvažnija područja mriješćenja za srdelu. Treba, međutim, napomenuti da u okviru EU gospodarenje zajedničkim resursima, na primjer naselja inćuna i srdele u Jadranu, treba biti zajedničko, odnosno usklađeno. Lovostaji su jedna od tehničkih mjera u gospodarenju ribljim naseljima o kojima se u okviru toga također može razgovarati. Mislim da na našoj strani Jadrana nema potrebe za uvođenjem posebnog lovostaja u vrijeme mriješćenja inćuna, već su dovoljne posebne zakonske mjere zaštite. Naredba o zaštiti riba i drugih morskih organizama štiti nedoraslog inćuna, zabranjuje lov i stavljanje u promet primjeraka manjih od devet centimetara. Osnovno je da se ribari pridržavaju tih odredbi te da ih inspekcijske službe redovito kontroliraju. Nažalost, kao što ponekad možemo vidjeti po našim ribarnicama, to baš i nije uvijek slučaj, o čemu svjedoči prodaja »biggera«. Osobno, nisam zagovornik uvođenja novih zabrana i ograničenja, već učinkovitije primjene u praksi postojećih propisa.
Je li moguće, kako predlažu ribari, lovostaj odrediti za dijelove ribolovnog mora, pojedine zone ili njihove dijelove, gdje se dokazano mrijesti mala plava riba.
– Takva regulacija često daje dobre rezultate, ako se može provesti. Moguće je, ali to otežava učinkovit nadzor manjih plovila koja nisu opremljena VMS-om i onemogućuje nadzor na prodajnim mjestima. Razmišljanja što idu u smjeru određivanja lovostaja za pojedine dijelove ribolovnog mora upravo su i bila razlog zašto je Uprava ribarstva naručila studiju o mriješćenju srdele i inćuna.
– Srdela i inćun razlikuju se i po tome koja područja traže za mriješćenje. Inćun traži plitka područja i uglavnom se mrijesti uz talijansku obalu, kod nas se mrijesti možda nešto malo u Novigradskom moru. Nasuprot njemu, srdela za mrijest traži duboka područja, mijesti se najviše uz vanjske strane naših otoka, posebno kvarnerskih, Dugog otoka, te Visa prema Biševu. Moramo znati da srdela i inćun nisu naši hrvatski resursi, nego zajednički resursi u Jadranu i oni se dijele između svih zemalja tog mora. Ne može Hrvatska štititi tu ribu, a Italija je tamaniti, ili obratno. U pitanju je gospodarenje zajedničkim resursima i ono mora biti dogovorno. U postojećoj situaciji mi imamo zaštitu srdele u vrijeme mriješćenja, a Talijani inćuna, i mislim da je to dosta dobro. Danas, sutra sve zemlje moraju sjesti zajedno za stol i popričati o gospodarenju sitnom plavom ribom Jadrana i njenom zajedničkom korištenju. Na to će nas obvezivati i zajednička ribarska politika EU.
»Privezati brodove«
Je li u našem ribolovnom moru preveliki ribolovni napor u lovu male plave ribe?
– Naselja male plave ribe podložna su velikim prirodnim kolebanjima, i to u normalnim uvjetima kad nema ribolova. Te fluktuacije imaju puno veći utjecaj na količinu ribe, nego sam ribolov. Ova činjenica nameće potrebu da gospodarenje bude efikasno i brzo prilagodljivo u skladu s najažurnijim znanstvenim informacijama o trenutnom stanju naselja male plave ribe. U tu svrhu treba postojati dovoljan broj brodova sposobnih za ulov zadovoljavajuće količine kada su naselja sitne plave ribe vrlo obimna, dok s druge strane treba postojati odgovarajuće, efikasno i učinkovito gospodarenje od strane Uprave ribarstva i međunarodnih tijela koji su u stanju ograničiti intenzitet ribolova, »privezati brodove«, u vremenu kad je obimnost naselja na niskoj razini. Dakle, ja bih rekao da, ako postoji učinkovito gospodarenje u ribolovu male plave ribe, postojeći ukupni ribolovni napor koji može ostvariti naša flota plivaričara nije prevelik. Međutim, ako s jedne strane ne postoji takvo gospodarenje, a s druge komercijalne banke od ribara traže otplatu preuzetih financijskih obveza, tjeraju ribare da ne razmišljaju o svojim dugoročnim, već isključivo o kratkoročnim interesima. U tom je slučaju prevelik ukupan ribolovni napor koji stihijski može ostvariti naša postojeća flota plivaričara. Treba naglasiti da gospodarenje zajedničkim resursima, na primjer naselja inćuna i srdele u Jadranu, treba biti usklađeno s ostalim zemljama koje te biozalihe iskorištavaju.
Kolike su procjene biozaliha male plave ribe u Jadranskom moru?
– Procjene biozaliha rade se s dvije različite metode. Izravne procjene za srdelu na osnovi eho-monitoringa u razdoblju od 2004. do 2011. godine, kreću se od 140 do 480 tisuća tona. Neizravne procjene, na osnovi statističkih podataka ulova i još nekih parametara, govore o 125 do 215 tisuća tona. Izravne procjene za inćun govore o 300 do 860 tisuća tona, a neizravne 220 do 440 tisuća tona. U tumačenju ovih procjena potreban je, međutim, oprez. Ribari mogu koristiti tek manji dio procijenjenih količina, budući da je mala plava riba plijen, odnosno hranidbena osnova mnogih predatora, kao što su oslići, lignje, tune, dupini, morski psi, palamide… One su nužne za stabilnost ekosustava i ribarstva. Na umu treba imati i činjenicu da su statistički prijavljeni ulovi vrlo često manji od ukupne količine plave ribe koja je usmrćena tijekom ribolova, na primjer, korištenjem eksploziva, odbacivanjem dijela preobilnih ulova, odbacivanjem neželjenih vrsta u ulovu… Osim toga, udio što ga ribari mogu iskorištavati ovisi i o samoj strukturi (pecaturi) ulova. Ako se love veći primjerci koji su se već barem jednom izmrijestili, udio korištenja ukupno procijenjenih zaliha može biti veći nego u slučaju kada se love nedorasli primjerci koji još nisu imali priliku ostaviti potomstvo.
