Veliki svjetski rat jedini je put iz prve gospodarske krize 21. stoljeća prema novom svjetskom poretku?

Ova kriza Ameriku vodi u tešku političku paralizu, Europsku uniju u raspad na stare, nacionalne države, a Kinu u nepredvidive regionalne i interesne sukobe

Povijest je svjedok da su se sve velike ekonomske krize raspetljavale u velikim ratovima. Znači li to da je sve manja vjerojatnost, kako će se sve zapetljanija, prva velika gospodarska kriza u 21. stoljeću, također rješavati kroz veliki rat kao neizbježnu, krajnje tragičnu uvertiru u novi svjetski poredak? 

    O tim će se neizbježnim, krajnjim pitanjima žustro i argumentirano raspravljati na jesenskom zasjedanju MMF-a i Svjetske banke, te u sklopu Grupe 20 najindustrijaliziranijih zemalja, kako bi se nasuprot gotovo već nerješivoj fiskalnoj drami u Americi i dužničkoj krizi u Europskoj uniji krenulo djelotvornom, harmoniziranom međunarodnom akcijom. Ali, sudeći prema pripremama za tu vrstu rasprave o krajnjim gospodarskim i političkim pitanjima ovog svijeta, znatno je vjerojatnije opće pogoršavanje ekonomskih referenci u većini zemalja, pa i širom svjetskih burzi i međunarodnih tržišta, jer svjetski su politički lideri oduvijek, u najtežim kriznim okolnostima, bili skloniji isključivim, nego kompromisnim rješenjima. Tu vrstu najvišeg rizika u međunarodnoj politici hladi samo činjenica, da su svi glavni akteri u toj novoj velikoj igri nuklearne sile, svjesne krajnjih posljedica političkog kockanja u nuklearnoj i internetskoj eri. 

   Sjećanje na dno

    Prva velika gospodarska kriza u svijetu, u 21. stoljeću, je – završena! To je bila glavna poruka analitičara i prognostičara Međunarodnog monetarnog fonda, koja je u globalizirani biznis odaslana sa Proljetne skupštine Svjetske banke i MMF-a u Washingtonu, održane od 23. do 25. travnja 2010. Riječ je i tada bila o dubokoj krizi (mnogi su je uspoređivali sa Velikom depresijom iz 1930-ih, što je prethodila Drugom svjetskom ratu), koja je do temelja uzdrmala neoliberalni kapitalizam, ali koja je u većini pogođenih zemalja dotad trajala samo dvije i po godine i, činilo se mnogima – prošla. No, vrijeme blagog oporavka na Zapadu trajalo je manje od 12 mjeseci, da bi unazad pet-šest mjeseci istovrsna recesija, sa svih ključnim osobinama i trendovima, strmoglavo krenula prema svom drugom dnu. 

    Iako je ta prva recesija u Americi iz koje je i potekla, službeno završila još prije dvije godine i ekonomija se zaista izvukla iz strašnog ponora, ni u jednom trenutku novi rast američkog i EU-ova BDP-a nije bio ni približno dovoljan u usporedbi s recesijskim padom ekonomije. Kada zaposlenost padne u tolikoj mjeri, kao što je to bilo u razdoblju od 2007. do 2009., potrebno je stvoriti mnogo radnih mjesta kako bi se nadoknadilo izgubljeno. Udio zaposlenih u radno sposobnoj populaciji u SAD-u (a istovjetne su bile promjene i u Europskoj uniji), u lipnju 2007. bio je 63 %, a u istom mjesecu 2009., kada je recesija službeno završila, bio je 59,4 %. Do istog mjeseca ove godine, dakle kroz dvije godine navodnog oporavka, pokazatelj se dodatno smanjio na 58,2 %. I ne samo da je velik broj američke i europske radne snage nezaposlen, nego se mnogi od njih, prvi puta od Velike depresije iz 1930-ih, suočavaju s mogućnošću dugoročne ili možda čak trajne nezaposlenosti. 

   Vizije drugog dna

    Američki milijarder, George Soros, izjavio je da vjeruje kako SAD već proživljavaju recesiju s dvostrukim dnom, te kako je republikansko protivljenje fiskalnim planovima predsjednika Baracka Obame, razlog sporog američkog rasta. »Suočavamo se s usporavanjem i konfliktom u vezi pitanja trebaju li bogati plaćati veće poreze, kako bi se uravnotežio proračun na duži rok i potaknulo otvaranje novih radnim mjesta«, izjavio je Soros u srijedu u intervjuu za CNBC.  

  Koliko je prijeteće kaotično stanje u eurozoni skupo za sve i gotovo nerješivo, slikovito pokazuju najnovije špekulacije o troškovima monetarnog razlaza u eurozoni. Ekonomski komentator Financial Timesa, Martin Wolf, objašnjava zašto je raspad eurozone štetan i teško moguć scenarij. Jer, da bi Grčka izašla iz eurozone, to bi impliciralo njezin izlazak i iz EU-a, što bi značajno smanjilo njezine izglede za oporavak. Grčka bi tako bila isključena iz jedinstvenog europskog tržišta, što bi dovelo do potpunog propadanja grčkog bankarskog sektora. U toj situaciji, ne bi bile pogođene samo grčke banke, već bi se zbog velikog udjela ostalih europskih banka u grčkom dugu, ugrozio i njihov opstanak. 

    U prilog tome su podaci baselske Banke za međunarodna poravnanja, prema kojima izloženost samo američkih banka grčkom, irskom, talijanskom, portugalskom i španjolskom dugu iznosi 478 milijardi dolara. Uz to, i valutni bi rizik bio mnogo veći i za druge ranjive zemlje poput Italije i Španjolske, te time ni vlade niti poduzeća ne bi bila u mogućnosti »prodavati« svoj dug. Zbog velikih gubitaka s kojima bi se suočile sve banke izložene grčkom dugu, Europska centralna banka bila bi primorana neograničeno pozajmljivati sredstva. A prema procjenama analitičara švicarske UBS, zemlja koja bi napustila eurozonu izložila bi se riziku od smanjivanja BDP-a gotovo za 50 posto. Čak i kad bi eurozonu napustile samo jake članice, poput Njemačke, to bi kao i u grčkom slučaju dovelo do bankrota brojnih njemačkih kompanija i do šireg urušavanja međunarodnog trgovanja, uz pad njemačkog BDP-a i za 20 posto. Nasuprot tim najcrnijim opcijama, troškovi pomoći ugroženim članicama poput Grčke, Portugala i Irske, za jezgro eurozone bi bili neusporedivo manji.    

Konačni rasplet

    Prijetnje za stabilnost svjetskog financijskog sustava znatno su ojačale proteklih nekoliko mjeseci, ocijenio je Međunarodni monetarni fond u srijedu u najnovijem izvješću. Financijski sustav pritisnuli su slabiji gospodarski rast, dužnička kriza u eurozoni i sniženje kreditnog rejtinga SAD-a. Kriza koja je započela na američkom tržištu drugorazrednih hipotekarnih zajmova sada ulazi u petu godinu. 

    U Europi su se bojazni u vezi s razinom javnog duga prelile na bankovni sustav, podižući troškove zaduživanja za mnoge banke i smanjujući njihovu tržišnu vrijednost, konstatiraju u MMF-u. Procjenjuju da su europske banke izložene riziku povezanom s obveznicama zaduženih članica eurozone u iznosu od oko 200 milijardi eura. Ali, već i sami razgovori o raspadu eurozone su »ludost« – procjenjuju u MMF-u – pa europski čelnici moraju stišati svoje svađe, koje destabiliziraju financijska tržišta. Europska unija mora žurno provesti svoj paket pomoći namijenjen pogođenim zemljama, osobito Grčkoj, a u međuvremenu, Europska središnja banka treba nastaviti program kupnje obveznica, ističe MMF.  

  Najjači proturecesijski potez u zadnja dva dana povukla je američka središnja banka, planom »Operacija Twist«, kojim će sa 400 milijardi dolara restrukturirati svoj portfelj državnih obveznica, vrijedan 2800 milijardi dolara, pri čemu bi za 400 milijardi dolara povećala udjel dugoročnih obveznica i tako smanjila dugoročne kamatne stope, što će pomoći rezanju troškova zaduženih vlasnika kuća i poduzeća koja se bore s dugovima i gubicima.    

Interesni sukobi

    No, hoće li taj američki potez u kombinaciji s idućim, masivnim državnim intervencijama u Europi, pridonijeti oživljavanju američkog i europskog gospodarstva, ili će samo donekle odgoditi opće potonuće na drugo recesijsko dno? 

    Prema procjeni američkog geopolitičara Georgea Friedmana, ova kriza Ameriku vodi u tešku političku paralizu, Europsku uniju u raspad na stare, nacionalne države, a Kinu u nepredvidive regionalne i interesne sukobe. Ili, kako bi da je ponovno živ, rekao slavni Adam Smith, autor kultnog »Bogatstva naroda«, ponovno je došlo vrijeme za veliku preraspodjelu svjetskog bogatstva i gospodarskih izvora među narodima, samo je još otvoreno pitanje hoće li se to događati na pretežno mirnodopski ili na pretežno ratni način.