Reuters
Washingtonu je u odmjeravanju snaga bitan i budući LNG terminal na Krku od kojeg, slažu se stručnjaci, nipošto ne smijemo odustati. Kako kaže Igor Dekanić, on će biti završen puno prije nego Južni ili Turski tok i bude li u funkciji za dvije godine Južni tok na nas neće utjecati
Netom nakon što se u utorak turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ispričao ruskom kolegi Vladimiru Putinu zbog ruskog vojnog zrakoplova kojeg je tursko zrakoplovstvo srušilo krajem prošle godine, i kazao da Turska smatra Rusiju »prijateljem i strateškim partnerom«, jedan od čelnih ljudi ruskog Gazproma Andrej Kruglov obznanio je da bi Gazprom mogao odmah odmrznuti projekt Južni tok, ako se političko okruženje u Turskoj promijeni. Na pomolu je, čini se barem na prvu »loptu«, oživljavanje projekta vrijednog 17 milijardi eura, kojim bi iz Rusije u Europu, zaobilazeći Ukrajinu, dolazilo oko 65 milijardi kubika plina godišnje. Ili je, kako napominju stručnjaci, na pomolu opet samo političko nadmudrivanje i ispitivanje terena, jer između ove dvije strane situacija danas nije nimalo idiličnija nego u trenutku kad se od Južnog i Turskog toka odustalo.
Rusija nije definitivno odustala ni od Južnog niti od Turskog toka, izjavio je nedavno Putin. Postoje »izvjesne poteškoće političke prirode s Turskom, ali definitivnog odustajanja nema«, kazao je ruski predsjednik, koji je »definitivno« od Južnog toka odustao u prosincu 2014. Ali, podsjetimo što kažu stručnjaci – svaki zaokret je rezultat političkih previranja.
»Ovakve najave smatram političkim preispitivanjem s obje strane, jer i Rusiji i Turskoj ono treba iz nekih drugih razloga«, navodi Igor Dekanić s Rudarsko-naftno-geološkog fakulteta u Zagrebu, dok i energetski konzultant Davor Štern kaže kako veliki projekti, pogotovo u energetici, uvijek imaju političku pozadinu.
Prije devet godina
Južni tok je projekt planiran devet godina, koji je u realizaciju krenuo krajem 2012., svečanim otvaranjem radova na crnomorskoj obali. Ovim bi pravcem plin kretao s juga Rusije po dnu Crnog mora i kroz turske teritorijalne vode, na čak 1.600 metara dubine, do Varne u Bugarskoj, odakle bi se se nastavljao u dva kraka – jedan bi preko Grčke vodio do Italije, a drugim bi ruski plin preko Srbije i Mađarske stizao do Austrije. Gradnju plinovoda financirale bi, polovicu, Rusija, a ostatak talijanske, njemačke i francuske energetske tvrtke.
Na samom kraju 2014. Putin je, međutim, i to iz Turske, poručio da projekt staje, čemu su razlog bila EU administrativna pravila iz paketa energetskih zakona, no zapravo i činjenica da je Rusija, zbog sankcija, pada cijene nafte i rublje, odlučila stopirati taj giganstki projekt. Istovremeno je, međutim, u Turskoj najavila gradnju Turskog toka, kojim bi 63 milijarde kubika plina iz Rusije Crnim morem također stizao u Tursku, kojoj bi ostajalo 16 milijardi kubika, a ostatak odlazio dalje u Europu. Na granici Turske i Grčke nalazilo bi se veliko skladište plina za cijelu Europu, koje bi itekako osnažilo tursku geopolitičku poziciju na karti Europe. Turska je jedan od najvećih kupaca ruskog plina, veliki potrošač, kao i jedina članica NATO-a koja ne podržava sankcije protiv Rusije. I tu njihova ljubav, međutim, staje, jer se Turska usprotivila ruskoj aneksiji Krima, a i u Siriji ratuju na različitim stranama. Nakon što su Turci na svom nebu prošle godine srušili ruski avion, Putin je zaustavio i projekt Turskog toka, makar su Rusi itekako svjesni činjenici da niti jedan južni koridor za njihov plin ne može zaobići veliku Tursku, koja od njih ogromne količine plina i kupuje.
Sjeverni tok
»Rusiji ponovno oživljavanje Južnog toka treba zbog pregovora oko Sjevernog toka 2 s Europom, a Turskoj kao jako dobra reklama«, navodi prof. Dekanić. Istina, kaže, da najnovije najave iz Gazproma zvuče idilično, no geopolitički, navodi, između Turske i Rusije idile nipošto nema. Rusiji, dodaje, najave Južnog toka trebaju zbog pregovora o Sjevernom toku dva, kojim bi ruski plin dodatno stizao preko Baltika u Europu, primarno Njemačku. Tu je, po Njemačku, naglašava Dekanić, važan i izlazak Velike Britanije iz EU-a, jer u tom slučaju upravo Njemačka stječe energetski monopol nad cijelom Europom, postaje točka s koje plin odlazi dalje. »Ključ tržišta će u tom slučaju biti u njenim rukama. Kao da, zamislite, Hrvatska postane ključna točka za dolazak svih turista u Europu«, napominje Dekanić.
Turska pak, navodi Davor Štern, »koketira« s Izraelom, koji je otkrio velika vlastita nalazišta plina, i koji planira preko Cipra plin izvoziti do Turske, dalje put Europe. »U tom bi slučaju plinsko čvorište u austrijskom Baumgartenu postalo mala beba naspram čvorišta u Turskoj«, ilustrativan je Štern.
Pod upitnikom SAD-a
Iako EU godinama naglašava važnost diverzifikacije svojih dobavnih pravaca plina, slažu se stručnjaci, svjesna je činjenice da bez ruskog plina ne može. Ne može, prvo, Njemačka, koja želi Sjeverni tok 2, makar i »jedinica« radi s pola kapaciteta. »Koliko god Sjeverni tok 2 bio ekonomsko-politički siguran za Rusiju i Njemačku, sad je, međutim, pod upitnikom SAD-a, koji smatra da se Europa time previše izlaže riziku dobave plina sa samo jedne strane«, zaključuje Dekanić. I položaj SAD-a na energetskoj karti Europe se, pritom, mijenja jer se pomalo od uvoznika plina pretvaraju u izvoznika.
SAD-u je zato bitan i budući krčki LNG terminal od kojeg, slažu se stručnjaci, nipošto ne smijemo odustati. Kako kaže Dekanić, on će biti završen puno prije nego Južni ili Turski tok, kojima za realizaciju treba pet, šest godina, i bude li u funkciji za dvije godine, kako se najavljuje, Južni tok na nas neće utjecati. Osim toga, ne treba očekivati da će plin iz Južnog toka biti baš jeftin, s obzirom da njegova infrastruktura, koja će se protezati i na velikim morskim dubinama, to sigurno neće biti«, zaključuje Dekanić.
