Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 2n
Sutra: 20° 20° 2n
15. rujna 2019.
Plesačica suvremenog plesa

Intervju Nataša Mihoci: Ideja socijalizma pripada budućnosti

Nataša Mihoci / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Nataša Mihoci / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 16. ožujak 2014. u 13:19 2014-03-16T13:19:00+01:00

Iako su svi ti socijalizmi manje-više neslavno završili, to ne znači da ideja socijalizma u teoriji nije nešto na čemu ne trebamo dalje raditi. Polet mladosti je mali doprinos tome

Nataša Mihoci mlada je plesna umjetnica koja djeluje u sklopu zagrebačkog umjetničkog kolektiva Montažstroj kojeg je 1989. osnovao i vodi Borut Šeparović. Povod za razgovor s Mihoci je projekt »Polet Mladosti« koji je aktualizirao u nas gotovo potpuno zaboravljenu plesnu formu - slet, koja je u bivšem sistemu služila kao iskaz zajedništva »naroda i narodnosti« i vjere u bolju budućnost.

Predstava je nastala u produkciji umjetničke organizacije Protunapad u koprodukciji s umjetničkim kolektivom Montažstroj. Dramaturg je Borut Šeparović, a Nataša Mihoci potpisuje koreografiju.

 – Čest komentar nakon te predstave bio je da je to nekakva moja fascinacija sletovima, no ne radi se o tome: po struci sam plesač suvremenog plesa i kroz vlastito iskustvo i rad shvaćam na koji je način suvremena ideologija kapitalizma i individualizma upisana upravo u ples i u naša tijela. To se jako dobro vidi po tome kako se rade koreografije. Svaki plesač mora dobiti svoj solo, nikad se ne ide na to da svi rade nešto zajedno, nego svatko mora iskazati neku svoju autentičnost. Način izrade koreografija plesnih predstava točno pokazuje taj princip današnjice da se svi moramo iskazati u svojim vještinama kako bismo bili konkurentniji na tržištu.

To vas je smetalo? 
  – To me je definitivno smetalo, jer kada sam počela plesati, gledala sam na ples kao na izraz slobode, užitka, osjećaja koji mogu dijeliti s drugima…

No, i naglašavanje individualizma ograničava slobodu? 
  – Apsolutno. To da će nam neki forsirani individualizam, u kojem svatko može egzistirati sam za sebe ako se dovoljno potrudi i proda na tržištu, donijeti slobodu, to je zamka. Ja se s time ne slažem i mislim da nam to ne donosi slobodu. Upravo suprotno, sloboda koju sam u plesu osjećala izgubila se upravo onda kada sam morala postati konkurentna na tržištu.

Mali čovjek želi preko crte

Predstava »Mali čovjek želi preko crte« najnoviji je projekt Montažstroja. 
  – Glazbeno-kazališnim projektom »Mali čovjek želi preko crte« Montažstroj se vraća svojim glazbenim korijenima propitujući može li glazba govoriti i o društvu, a ne samo o ispraznim ljubavnim floskulama i slično. U projektu ne sudjeluju samo profesionalci, već smo kroz višemjesečni rad, pod vodstvom Boruta Šeparovića, razgovarali s brojnim građanima, predstavnicima raznih društvenih skupina, od pripadnika nacionalnih manjina, članova udruge Franak, azilanata, umirovljenika, osoba homoseksualne orijentacije… Svi ti ljudi, koji nisu mali ljudi u nekom pejorativnom smislu, predstavljaju na neki način obespravljene našeg društva, a ono što je Boruta kao autora projekta zanimalo je da se ujedini njihov glas u repertoaru borbenih pjesama. Sintagma »mali čovjek« zapravo je izlizana floskula i obično predstavlja nekoga tko ili je pasivan ili nemoćan, odnosno stavlja ga unaprijed u poziciju nemoći, bila to ekonomska ili neka druga nemoć, a predstava tu sintagmu želi dekonstruirati. Htjeli smo javnost suočiti s tom floskulom kako bismo pokazali da smo svi mali ukoliko se bori svaki sam za sebe, ali ako se udružimo, onda lako postajemo veliki. Naravno da mi koji nismo tajkuni ili nekakvi moćnici našeg društva vrlo lako možemo za sebe reći »ja sam mali čovjek« i takvi ćemo i ostati ako ostanemo u svoja četiri zida. Međutim, ako pronađemo mehanizam za zajedničku kontinuiranu borbu, možemo pokazati da nismo mali, doprinijeti društvu i inicirati promjene. Sve Montažstrojeve projekte povezuje ideja da umjetnost mora preuzeti odgovornost za zajednicu u kojoj nastaje i kroz sve se provlači nit povratka solidarnosti kao temelja opstanka društva. Budućnost mladih generacija tu je posebno ugrožena, ali i mi koji radimo i ekonomski doprinosimo, svi smo zapravo prekarni radnici koji su u toj poželjnoj fleksibilnosti rastegnuti daleko preko svojih mogućnosti i ne mogu uopće vidjeti išta osim borbe za puko preživljavanje. Montažstrojevi projekti pokušavaju ukazati na to da moramo uvidjeti nužnost povratka solidarnosti, koja možda nikad nije ni postojala - možda je i u socijalizmu postojala samo na deklarativnoj razini - ali vjerojatno je to nešto za što se vrijedi boriti, jer iz toga proizlaze sve druge borbe.

 Važno je sudjelovati

A kako slobodu daje slet, gdje su svi kao jedno i gdje si dio kolektivnog? 
  – To je pitanje na kojem se temelji predstava. Naravno da se, kada se vidi slet, može reći da je to ideologizirani ples, da je to bila nekakva državna manifestacija koja nema umjetnički značaj. Ali, kroz kontrast tih plesni formi bilo mi je važno pokazati na koji način je današnja ideologija upisana u naša tijela; možda još i na neki perfidniji način. Razne dijete, plastične operacije i sve ono što danas činimo da bismo imali društveno poželjno tijelo, to je isto tako jedna fašistička metoda, nikako sloboda. Način na koji smo opterećeni našim tijelima i što sve poduzimamo da bismo sličili nekakvoj manekenki na billboardu, to nije sloboda. U kolektivom plesanju je drugačije. Nije bitno da se ističem kao individua nego je bitno činiti nešto zajedno, sudjelovati. No, slet je, kao jedna društvena, masovna koreografija, također imala svojih manjkavosti jer je na deklarativnoj razini bila u ime mladosti, radnika, društva koje je ujedinjeno, a pitanje je li ono uistinu bilo tako ujedinjeno. Zapravo, to i nije pitanje jer smo vidjeli kako su se stvari razvijale i što se desilo. Nisam dakle time fascinirana, mislim da je puno toga bilo promašeno zbog čega zajedništvo i solidarnost i nisu došli do izražaja. I sletovi, kao plesna kulisa društva, bile su visoko hijerarhizirane manifestacije, koreografirane od strane umjetničke elite. Međutim, barem na deklarativnoj razini željelo se pokazati da je važna veza među ljudima i solidarnost. Sve to me navelo da pomislim, možemo li dati šansu socijalizmu u budućnosti? Možemo li ustrajati na nekoj njegovoj varijanti koja bi bila bolja od ranijih? Jer, vidimo da sve što smo mislili da će nam kapitalizam i otvoreno tržište donijeti, zapravo ne ispunjava očekivanja.
 

Umjetnost, pa i plesna, može utjecati na društvenu svijest? 
  – To i jest maksima Montažstroja: umjetnost treba preuzeti odgovornost za društvo u kojem nastaje i pokušavati napraviti neke barem male pomake. Primjerice, ljudi koji su sudjelovali u projektu Mali čovjek želi preko crte prije se nisu poznavali, a sada na dnevnoj bazi međusobno komuniciraju, funkcioniraju. Radimo dakle na stvaranju zajednice. Isto tako projekt »55+«, pedesetak osoba koje su prije bile potpuni stranci, sada imaju svoju vlastitu udrugu jer su prepoznali jedni druge i mogućnost da udruživanjem dokinu samoću koju im je donijela starost. Svaki od tih projekata bilježi jedan takav mali pomak. U projektu Polet mladosti sudjelovale su pak mlade djevojke koje na satovima povijesti o komunizmu uče iz poglavlja koje se zove »Fašizam, nacizam i komunizam«, bez bitnih distinkcija između tih pojmova, barem na teorijskoj razini. One naravno ne znaju što je slet, a ono što me posebno motiviralo za rad na ovom projektu je pitanje: da li neka buduća generacija, kao što današnje više ne znaju što je slet ili što je socijalizam, uskoro isto tako više neće znati što je javno financirano obrazovanje ili javno financirano zdravstvo. To je poanta koju smo htjeli provući.

Netko bi mogao provući da ste nostalgični. No, rođeni ste 1988.
– Ja ni ne mogu biti nostalgičar, jer gotovo da nisam ni živjela u to vrijeme, ali mogu biti zabrinuta za sadašnjost i budućnost. Kada sam se počela profesionalno baviti plesom, nisam uopće razmišljala o ovim temama. Čovjeku je na početku sve zanimljivo, prema svemu je otvoren, ali s vremenom shvati koji su duboki nedostaci sustava u kojem živimo, radnih uvjeta, siromaštva oko nas, besperspektivnosti, i to navodi na razmišljanje.

Znamo da nešto nedostaje

– U predstavi Polet mladosti sudjelovale su izvođačice različitih generacija: djevojčice od 13, 14 i 17 godina, dvije plesačice od 25 i 30 godina i jedna profesionalna balerina od 65 godina koja je sudjelovala u stvarnom sletu. Međugeneracijski prijenos bio je jako interesantan i meni poseban baš zbog tih djevojčica koje su prvi puta čule za slet, a koje je oduševio primjerice i koncept omladinskih radnih akcija. Mlade danas nitko ne usmjerava i ne uči tekovinama sustava koje su bile dobre, ali ih se zato uči kako biti dobar poduzetnik i dobar potrošač. Mladi međutim vape za nekim vrijednostima koje bi ih pokrenule. Oni možda vise po fejsu, ali imaju i kritički stav spram toga, oni znaju da mora postojati nešto više od toga. Mobiteli jesu njihov svijet, ali oni znaju da to nije najbolji svijet koji mogu imati. 

 »Vječni mir«

Rekli ste da kroz ples propitujete forme života, odnosno postoji li nešto bolje od ovog. 
  – Radi se o marginaliziranoj umjetnosti, koja je često i hermetična, elitistička, i kada sam slučajno vidjela snimke nekadašnjih sletova, to mi se učinilo kao potpuna suprotnost plesu danas. I onda me zanimalo, na tom primjeru plesa nekad i sad, usporediti dva sustava. Jer jedno i drugo su na neki način društvene koreografije. Ali, slet je bio i odraz ideje fiskulture, ideje u kojoj sport nije bio isključivo nešto u čemu se bavimo profitom. Nije dakle bio na taj način komercijaliziran, već je prenosio i neke druge osjećaje i vrijednosti. Tada je vrijedilo da je pozitivno baviti se sportom i društvo je to financiralo. Djeca su mogla ići na sportove, a da roditelji nisu morali to plaćati. Danas je drukčije: ako se želite baviti sportom, na početku ćete platiti mjesečnu članarinu u nekom fitnes centru, gdje onda nećete vježbati s drugima, nego ćete staviti slušalice u uši i sami voziti sobni bicikl. To je velika razlika: sport nekad nije imao značenje samo u pogledu profesionalne djelatnosti i te vrste kompeticije, nego aktivnosti kojom se trebaju svi baviti, koja treba biti svima dostupna. I tu mogu vidjeti poveznicu, i s obrazovanjem koje je isti takav status imalo onda, i sa zdravstvom, koliko god možda bilo i neefikasno, ali je postojala odluka da smo takvo društvo koje smatra da zdravstvo i obrazovanje trebaju biti dostupni svima jednako, a ne onima koji imaju bolje startne pozicije. A vidimo da se sve to danas dovodi u pitanje - od toga trebaju li nam visokoobrazovani ljudi i koji, do toga da se počinje propitivati i uvjetovati liječenje u javnim ustanovama i slično.
 
Ali, imamo pravo glasa. 
  – To pravo glasa, i ta sloboda, i demokracija, i vječni mir koji nam je obećan, zapravo ne ispunjavaju obećanja, iz razloga što imamo pravo glasa jedino u okviru tih uskih koordinata u koje smo postavljeni. Glas na izborima za mene nije glavna instanca demokracije. Sustav funkcionira tako da nas atomizira, da se ne udružujemo, da smo svedeni na pojedince koji se svaki sam za sebe bori za golo preživljavanje.

Socijalizam je dugo bio stigmatiziran. Kakve su bile reakcije? 
  – Reakcije su bile dobre, vjerojatno jer socijalizam uslijed krize kapitalizma ponovno dobiva svoje mjesto u javnom prostoru nakon desetljeća povijesnog vakuuma u kojeg je bio potisnut. Važno je razmišljati o socijalizmu, ne samo na način »desio se povijesno ovdje ili ondje«. U konačnici svi ti socijalizmi su manje-više neslavno završili, no to ne znači da ideja socijalizma u teoriji nije nešto na čemu ne trebamo dalje raditi. Polet mladosti je mali doprinos tome. Predstava je htjela reći da se možemo vratiti barem zamišljanju što bi to socijalizam bio u budućnosti. Naravno da je, kad imamo radničku klasu koja nije svjesna sama sebe kao radničke klase, teško razmišljati o nekakvom socijalističkom pokretu koji bi doveo do uspostave socijalističkog društva, ali to ne znači, ako je socijalizam jednom pao ili nije ispunio očekivanja, da ne možemo o njemu dalje na neki način razmišljati.
 

 Zamka utopije

Barem na razini utopije? 
  – Upravo to je zamka, ne smijemo nikako gledati ga na način upravo te utopije, na način da će odjednom doći savršeni svijet u kojem će svi biti sretni. Povijest borbe stalno ide naprijed i ne smijemo nikad stati i nikad prestati vjerovati da je bitno boriti se za budućnost koja će biti pravednija i bolja, bez obzira što te naše borbe neće uvijek rezultirati promjenom.

Vjerujete da je promjena moguća? 
  – Kao što sam rekla, česti su bili komentari da je predstava povezana s nekakvom nostalgijom i prošlošću, a ja sam odgovarala da ona puno manje govori o prošlosti, a puno više o budućnosti, ali ne nekoj utopističkoj, nego kao jedan uskličnik, upozorenje... Ona želi doprinijeti razmišljanju da je važno boriti se i da ništa neće doći samo od sebe, te podsjetiti, kao što i svi Montažstrojevi projekti čine, da je važno graditi veze i solidarnost među ljudima te kroz to zajedništvo nastavljati borbu dalje.  

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.