Oxfam

Najmanje koristi od današnjeg ekonomskog sustava imaju – žene

Kim Cuculić

Foto Oxfam

Foto Oxfam

Žene dnevno troše milijarde neplaćenih sati na kuhanje, čišćenje i brigu za rođake, zbog čega se mnoge ne mogu obrazovati niti zaposliti. Žene u zemljama u razvoju mogu provesti i do 14 sati dnevno radeći na poslovima njege jer im nedostaje tehnologija koja štedi vrijeme, a koju mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo



Britanska udruga za borbu protiv siromaštva Oxfam ovih je dana objavila izvješće prema kojemu je broj milijardera udvostručen u proteklih deset godina, što je posljedica ekonomskog sustava – baziranog na nejednakosti – koji na svojim leđima nose žene.


Bogatstvo 2.153 svjetska milijardera tako premašuje imovinu 4,6 milijardi ljudi, odnosno 60 posto svjetske populacije. Autori izvješća objašnjavaju da se taj duboki jaz temelji na pogrešnom i seksističkom ekonomskom sustavu, navodeći podatak da 22 najbogatija muškarca svijeta imaju više novca nego sve žene u Africi. Gotovo polovica čovječanstva živi od jedva 5,5 dolara dnevno.


Kako objašnjavaju u Oxfamu, žene i djevojke dnevno troše milijarde neplaćenih sati na kuhanje, čišćenje i brigu za rođake, zbog čega se mnoge među njima ne mogu obrazovati niti zaposliti. Vrijednost njihovog rada triput je veća od vrijednosti globalne tehnološke industrije.




Vlade se neadekvatnim oporezivanjem najbogatijih pojedinaca i kompanija odriču novca kojim bi se žene moglo izvući iz siromaštva, upozoravaju u Oxfamu. Predlažu da u sljedećih 10 godina jedan posto najbogatijih u svijetu plaća samo 0,5 posto veće poreze, što će omogućiti otvaranje 117 milijuna radnih mjesta u sektorima poput zdravstva, obrazovanja i skrbi za starije i djecu.


Prema zaključku Oxfama, ekstremna nejednakost izmaknula je kontroli. Dok milijuni ljudi žive u krajnjoj bijedi, danas milijardera ima više nego ikad prije. U isto vrijeme oni najsiromašniji postaju još siromašniji. U Oxfamu smatraju da mnoge vlade potiču krizu nejednakosti, koja najviše pogađa siromašne. U svemu tome najviše trpe žene i djevojke – unatoč svom ogromnom doprinosu društvu kroz neplaćeni rad u skrbi, žene su među onima koji najmanje imaju koristi od današnjeg ekonomskog sustava.


– Rastući jaz između bogatih i siromašnih potkopava borbu protiv siromaštva, oštećuje naša gospodarstva i razdvaja naše društvo. Ipak, nejednakost nije neizbježna – to je politički izbor i pravedniji svijet je moguć – ističu u Oxfamu.


Prema njihovom izvješću, žene u zemljama u razvoju mogu provesti i do 14 sati dnevno radeći na poslovima njege, jer im nedostaje dobra tehnologija koja štedi vrijeme, a koju mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo.


– Ekonomska nejednakost temelji se na pogrešnom i seksističkom ekonomskom sustavu, koji vrednuje bogatstvo privilegirane nekolicine, većinom muškaraca. Više od milijardu sati najvažnijeg posla – neplaćenog i nedovoljnog plaćenog – obavljaju u prvom redu žene i djevojke širom svijeta i to se mora promijeniti – naglašavaju u Oxfamu.


Vezano uz ovu temu, zanimljivo je podsjetiti na rad Maureen Mackintosh »Rod i ekonomija: Spolna podjela rada i podređenost žena«, u kojemu autorica navodi da u svim društvima postoji spolna podjela rada.


– To znači da se neki zadaci dodjeljuju pretežno ili isključivo ženama, drugi muškarcima, dok neke mogu obavljati i muškarci i žene. Kad društva prolaze kroz ekonomske promjene, mijenja se i priroda rada, pa tako i njegova raspodjela između muškaraca i žena.


Naravno, u bilo kojem trenutku podjela poslova varira od zemlje do zemlje. No postojanje nekog oblika spolne podjele rada, kategorizacije aktivnosti po spolu, vrlo je postojana činjenica u ljudskom društvu. Feministkinje dugo promišljaju o toj postojanoj činjenici, tvrdeći da je razumijevanje spolne podjele rada ključno za svaki pokušaj razumijevanja i promjene društvenog položaja žene u cjelini.


Ako uzmemo podređenost žena kao naš središnji problem, možemo analizirati odnos rodne podređenosti s ostalim oblicima ženske deprivilegiranosti, kao što je ekonomska eksploatacija, bez miješanja konceptualnih i političkih pitanja. Feministkinje se bave spolnom podjelom rada u društvu jer ona, kako se čini, izražava, utjelovljuje te perpetuira žensku podređenost. To se može lako ilustrirati.


U područjima u kojima se zapošljavaju i muškarci i žene postoji tendencija segregacije radnica u određene industrijske sektore i određena zanimanja unutar njih. Na tim su poslovima žene obično slabije plaćene, svrstavaju se u manje kvalificiranu radnu snagu, smještene su niže u hijerarhiji autoriteta te imaju relativno loše radne uvjete. Postoje prilično dobri dokazi koji potvrđuju takvo stanje u razvijenim industrijskim zemljama. Spolna je podjela rada trajna činjenica i često ide na relativnu štetu žena – ističe Mackintosh.


U njenom radu može se pročitati da žene rade kao neplaćena radna snaga u aktivnostima vezanima uz kućanstvo – poljoprivrednim i nepoljoprivrednim – i često im pripadne ništavan udio koristi koja iz njih proizlazi.


U siromašnim je poljoprivrednim područjima razvoj tržišnih kultura i novih ratarskih metoda, kao i premještanje prerade hrane izvan kuće, uzrokovalo promjene u spolnoj podjeli rada – nastali su financijski profitabilni poslovi za muškarce, a žene su segregirane u manje produktivne djelatnosti. U jako velikom broju društava podjela rada prema spolu obilježena je onim što se naziva kućanskim poslovima.


U područjima gdje žene obavljaju sve kućanske poslove, ta vrsta posla često je društveno podcijenjena te snažno ograničava mogućnost ženske participacije u plaćenim poslovima. Spolna podjela rada u kućanstvu u mnogim dijelovima svijeta ženama donosi niži životni standard nego muškarcima, unatoč njihovom većem radnom opterećenju.


Spolna podjela rada, koja je reorganizirana i često osnažena uslijed širenja novčane ekonomije, često djeluje na štetu žena. Stoga feministička analiza takvih spolnih podjela polazi od premise da one nisu prirodne i da nisu tek utjelovljenje komplementarnih muških i ženskih uloga.


– Zapravo bismo takvu tvrdnju mogli obrnuti: samo društva u kojima postoji rodna nejednakost imaju razlog rod učiniti važnim faktorom organizacije društvene podjele rada, pri čemu je rađanje iznimka.


Ništa u činjenici da žene rađaju djecu ne implicira da bi se isključivo one trebale brinuti za djecu kroz njihovo djetinjstvo, a još manje implicira da bi također trebale hraniti i brinuti o odraslima, njegovati bolesne, baviti se određenim poljoprivrednim poslovima ili raditi u tvornicama za proizvodnju elektronike. U društvu u kojem bi muškarci i žene bili jednaki, arbitrarnost spolnih razlika ne bi pojedincu određivala mogućnosti i ograničenja ekonomske aktivnosti – zaključuje Maureen Mackintosh.