Sad je ključno ne ekonomsko, nego sociološko pitanje: može li se ona silna većina u društvu nečega odreći, da bi dala manjini koja mora početi rasti i razvijati se, kaže predsjednik HGK
Nova je Vlada učinila nekoliko dobrih stvari. U Hrvatskoj je po prvi puta nominalno smanjen državni proračun. Vlada je poslala signal da želi rasterećenje gospodarstva, a istodobno je jasno dala do znanja da su za pokretanje ekonomskog ciklusa nužne investicije, smatra predsjednik Hrvatske gospodarske komore. U intervjuu Novom listu, Nadan Vidošević je istodobno poslao poruku hrvatskoj političkoj i društvenoj eliti da se Hrvatska, u novim i neizvjesnim okolnostima u Europi i svijetu, mora repozicionirati na unutarnjem i vanjskom polju, jer joj ulazak u EU sam po sebi neće osigurati izlazak iz krize.
Kako ocjenjujete povećanje PDV-a na 25 posto?
– Budući da je došlo do smanjenja i preraspodjele državnog proračuna, razumljivo mi je da povećavanjem PDV-a Vlada želi u proračunu dobiti dodatni prostor za pokretanje novih investicija. Nadam se da će neto učinak biti dovoljan za to. Nisam sretan s oporezivanjem neisplaćene dobiti iz proteklih godina. To znači da će se honorirati nekoga tko je dobit izvlačio, a oni koji su je zadržavali bit će kažnjeni. No, iznimno je važno to što se pojačava uloga Hrvatske banke za obnovu i razvitak. Sviđa mi se i naznaka dijaloga između Vlade i središnje banke.
Može li se gospodarstvo oporaviti bez pomoći Hrvatske narodne banke?
– Mislim da je vrijeme da guverner počne umjereno povećavati novčanu masu. Uvjeren sam da smanjenje proračuna, klizanje kune za nekoliko postotaka, uz otpuštanje novčane mase, kumulativno gledajući, ne bi imalo inflatorni učinak, ali bi pojačalo gospodarsku aktivnost u Hrvatskoj.
Povijest bolesti
Vlada je smanjila proračun za 3,6 milijarda kuna. Kako ocjenjujete mišljenja da ga je trebalo skresati daleko više?
– Radikalno rezanje proračuna, smanjivanje plaća i otpuštanje zaposlenih samo bi produbilo hrvatsku recesiju i pridonijelo uništavanju gospodarstva. Stalno se govori o bolnim rezovima. No, ne možete izvoditi bolne rezove nad pacijentom koji ima groznicu. Najprije mu morate popraviti krvnu sliku i pripremiti ga za ozbiljniji tretman. Ono što se radi u Grčkoj nije dobro.
Kad se može očekivati oporavak gospodarstva?
Problem Hrvatske danas nije samo u visokom vanjskom dugu i niskoj proizvodnosti, nego ponajprije u strukturi ekonomije i društva. Oko 25 posto našeg stanovništva je u mirovini. Oko 2,5 milijuna ljudi izravno ili neizravno plaću prima iz državnog proračuna. Istodobno, oko 220 tisuća ljudi zaposleno je u prerađivačkoj industriji, 60 tisuća u turizmu, a u obrtu i zadrugarstvu oko 120 tisuća. Drugim riječima, u produktivnom ili realnom sektoru, u proizvodnji za tržište, angažirano je manje od deset posto hrvatskoga stanovništva. Ako od tog dijela izuzmemo one koji nemaju aktivnu vanjskotrgovinsku bilancu, dolazimo do poraznog podatka prema kojem je međunarodno konkurentno manje od pet posto stanovništva. Tu je bit naših nevolja.
Sociološko pitanje
Znači li to da vlasti trebaju jasno reći da gospodarstvo mora postati hrvatski strateški prioritet i da u skladu s time treba podupirati proizvođače za tržište, dok se ostali, koji žive na tuđoj akumulaciji, trebaju strpiti?
– Sad je ključno ne ekonomsko, nego sociološko pitanje: može li se ona silna većina u društvu nečega odreći, da bi dala manjini koja mora početi rasti i razvijati se. Je li ta većina spremna okretati se barem dijelom prema tržištu i je li spremna primiti novo stanovništvo, gladno posla, željno uspjeha i koje eventualno ima kapital, te time promijeniti sadašnji odnos većine i manjine. To je, na žalost, i izazov cijeloj Europi.
– Europska unija je nažalost bila projektirana, kako se sada vidi, za dobra vremena. Kada je došlo do svjetske ekonomske krize, pokazalo se da SAD na krizu može odgovoriti, a Europa ne može. Ona ima jedinstveno tržište koje je u stvarnosti ograničeno, u što ćemo se i sami uvjeriti. Unija nema jedinstvenu fiskalnu, vanjsku, ni obrambenu politiku. Ima na žalost samo ranjivi euro, i to ne na cijelom teritoriju.
Pogrešno je ako netko vjeruje da će samo mjerama ekonomske, fiskalne i monetarne politike rješavati hrvatsku društvenu krizu i osigurati održivi rast društva u cjelini. Odgovor na to strateško pitanje treba dati i Vlada, ali samo kao dio hrvatske društvene elite. Unatoč tome, nema jamstva za uspjeh, jer uvijek morate uvažavati i regionalni, i europski, i svjetski kontekst.
Na što mislite?
– Na prvome mjestu, hrvatska se politika mora maksimalno usredotočiti na mir u regiji. Bosna i Hercegovina te Kosovo ostali su neuralgične točke koje međunarodni faktori mogu iskoristiti za destabilizaciju šireg prostora. To je naše iskustvo od Gavrila Principa do Kosova 1981. godine. Hrvatska je međunarodne intervencije u neriješena pitanja na ovom prostoru krvavo plaćala – životima, teritorijem i gubitkom ekonomske supstance – pa nam je u interesu očuvanje mira i stabilnosti u regiji.
Konflikt predstoji
Sve je više sukoba i u svijetu?
– Arapsko proljeće nije samo topla priča o narodima koji žele slobodu. Događaji poslije prevrata u nekim arapskim zemljama ne pokazuju jačanje demokracije i uvjeta za ekonomski napredak, nego je riječ o neizvjesnim, nenadziranim i opasnim kretanjima. Ugrožen je sporazum iz Camp Davida, došlo je do političkog zaokreta u Turskoj, zaoštrava se situacija u Pakistanu i Afganistanu, oko Irana i slično. Iz bipolarnog i monopolarnog svijeta sada prelazimo u multipolarni svijet u kojem se rješenje, po mome mišljenju, ne može naći bez konflikta.
Vjerujete li da ćemo doživjeti novi veliki rat?
– U povijesti nije zabilježeno da su se novi, ravnotežni odnosi ustrojili bez sukoba. Pitanje je samo koja će biti razina i volumen predstojećih konflikata. Za sada, to ne možemo znati. Ali da konflikt predstoji, u to nema sumnje. Dokaz su tome već spomenuti prevrati i promjene u sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku te zaoštravanja na Srednjem Istoku.
Koliko Hrvatska može utjecati na takav razvoj zbivanja?
– Možemo i moramo utjecati na razvoj događaja u regiji, jer je stabilizacija regionalnih prilika u interesu naše vlastite stabilizacije. Pritom, u regiji ne možemo preuzeti lidersku ulogu, jer takvu ulogu mogu imati Bruxelles, London, Pariz, Berlin, Washington, Moskva ili Peking. Mi možemo razvijati partnerski odnos sa svojim susjedima.
Što možemo očekivati od EU?
– Njoj smo nedavnim referendumom poslali poruku da netko još iskreno vjeruje u Europu, u trenutku kad se Grci prisjećaju pitanja njemačkih reparacija iz Drugoga svjetskog rata i kad Nijemcima postaje opasno doći u Atenu. Da bismo se snašli u kolopletu različitih interesa, moramo definirati vlastite.
Tradicionalna tržišta
Gdje vidite mogućnost za hrvatski iskorak?
– Pravu priliku vidim u promjenama na globalnoj razini. Ako bi naša politika, u godinama koje dolaze, Hrvatsku pozicionirala samo prema Bruxellesu kao temeljnoj točki našeg razvoja, mogu jamčiti da će Hrvatska otići putem Grčke, Portugala i drugih južnoerupskih zemalja, putem provincijalizacije, depopulacije i besperspektivnosti. Ako bi se Hrvatska, kao pomorska zemlja s jedinstvenim zemljopisnim i strateškim položajem, uspjela nametnuti kao točka i koridor za komunikaciju velikog dijela Europe s ostatkom svijeta, onda bismo bili europski i globalno relevantni.
Kakvi su izgledi da hrvatske vlasti i društvena elita prepoznaju i iskoriste tu mogućnost?
– Iskustvo iz dva desetljeća samostalnosti Hrvatske pokazuje da smo radili suprotno od toga. Nijedan hrvatski premijer, osim gospođe Kosor koja je jednom prilikom posjetila Moskvu, nikada nije posjetio neku od zemalja, nekad tradicionalnih tržišta. Mislim na zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i Pokreta nesvrstanih, gdje je Hrvatska imala reference i može ih obnavljati. Bivši predsjednik Mesić je to prepoznao, ali se nakon njegovih posjeta u pravilu ništa nije dogodilo. Nije bilo jedinstvene vanjske politike, u ekonomskom pogledu. Ne mogu jedni igrati u kupe, a drugi u špade. Tu mora doći do zaokreta. Možda su planirani put predsjednika Josipovića u Azerbajdžan i najavljeno otvaranje veleposlanstva u Kataru naznaka nečeg novog.
S obzirom na naš nacionalni kontekst, na probleme u regiji i promjene u Europi i svijetu, društvena elita u Hrvatskoj mora pokrenuti raspravu o tim strateškim pitanjima. Taj bi razgovor, makar i konfliktan, pokrenuo prilagodbu i repozicioniranje Hrvatske na unutarnjem i vanjskom polju. Najslabija karika suvremene Hrvatske jest nesposobnost definiranja strateških ciljeva i kolektivnog djelovanja s ciljem njihova ostvarenja.
No, politička elita tvrdi da su naši ciljevi NATO i EU?
– To je pokazatelj da možemo zajednički misliti i djelovati. No, ulazak u EU i NATO potaknut je izvana, a mi smo ga samo prihvatili. U novoj i neizvjesnoj situaciji, koja se razvija oko nas, mi bismo trebali promišljati o vlastitoj budućnosti ne čekajući konačna rješenja u svijetu. Naime, konačnih rješenja sada nema ni svijet, pa ih ni nama ne može sugerirati.
Današnji svijet nikad nije bio bliže iskustvu između dva svjetska rata. Etatizacija ekonomije riješila je ekonomsku krizu, ali to nije bilo dovoljno za izbjegavanje svjetskog sukoba. Ako netko kaže da će za nekoliko godina gledati prosperitet na hrvatskom i europskom tlu, taj je naivan ili neozbiljan. Vjerujem da će desetljeće pred nama biti razdoblje traženja novih rješenja. Imamo vremena o tome razmišljati, bolje se organizirati i pozicionirati se tijekom dvaju sljedećih mandata hrvatskih vlada. Naime, neće manje trebati svijetu da pronađe ekonomski model, a onda tek politički model nove ravnoteže u svijetu, kao pretpostavke globalne konjunkture na duži rok.
Ako se zapetljamo u sitnim kombinacijama, nadmudrivanjima i prevarama, pokušavajući međusobno dokazati tko je od nas pametniji, a svi znamo da smo mali i slabi, izgubit ćemo se. No, ako se dobro organiziramo uz, ponavljam, jasno definirane, svakom građaninu prepoznatljive strateške ciljeve, imamo realne pretpostavke biti sretno društvo u državi blagostanja. Tada Hrvatska, ni za koga, neće biti mlada bez miraza.
