Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
22. rujna 2018.
Kronika propasti

NESTALI U TRANZICIJI Ima li koga da upali svjetlo u industriji ili je bitka izgubljena prije dva desetljeća?

Uljanik / Foto Glas Istre
Uljanik / Foto Glas Istre
Autor:
Objavljeno: 5. rujan 2018. u 7:32 2018-09-05T07:32:37+02:00

U brojnim industrijama, poput kemijske, metalske, farmaceutske, građevinske, ugasila su se radna mjesta u kojima bi inženjeri trebali činiti hrvatsko društvo boljim. U tranziciji se pogubila i Hrvatska i brodogradnja

Prije nekoliko dana manifestacijom »Light is life« Šibenik je obilježio 123 godine rasvjete na izmjeničnu struju. Grad koji je 1895. imao manje od deset tisuća stanovnika dobio je, prvi u Europi, rasvjetu na izmjeničnu struju. Ispod Skradinskog buka na rijeci Krki sagrađena je hidroelektrana, koja je u promet puštena dva dana nakon prve, one koja je prema patentima Nikole Tesle sagrađena na slapovima Niagare.

Nije zapravo ni važno tko je imao koji dan prednosti, nego kako se projekt realizirao. Snage su ujedinili i Šibenčanima svijetlo donijeli gradonačelnik Ante Šupuk i njegov sin Marko te inženjer Vjekoslav Meichsner. Za prvu hidrocentralu u Europi i prvu javnu rasvjetu novog doba, tamo na kraju 19. stoljeća trebali su jedan poduzetan i hrabar gradonačelnik i jedna inženjer, koji je Šibenik obogatio i projektima suda, bolnice, pošte, vodovoda, kanalizacije, operativne obale, kojima se građani i danas služe.

Za Šupuka neki povjesničari pišu da je Šibenik iz težačkog uveo u moderno doba, a da se Meichsnerove projekte javne rasvjeta redom i prije i poslije toga odbijali ostali dalmatinski gradovi.

Mučenje s tranzicijom

U novo je doba Hrvatska odlučila zakoračiti u stoljeće kasnije, prelazak se popularno naziva tranzicijom. Muči se s tom tranzicijom Hrvatska već gotovo tri desetljeća, nije bilo dovoljno odlučiti da od sada želimo demokraciju s višestranačjem i tržišnu ekonomiju, svemu tome trebalo je dati i sadržaj. Više od 125 godina nakon što su Dalmatinci odlučili prvi sagraditi najmodernije sustav rasvjete u Europi, Hrvatska nije sigurna je li sposobna učiniti išta osim tri mjeseca godišnje brojati turiste i organizirati im smještaj i prehranu.

Ovih dana, dok su Šibenčani slavili svijetlo, Hrvatska se muči s odlukom treba li joj i kakva brodogradnja. Razgovara se hoće li preživjeti njezino najstarije brodogradilište Uljanik, osnovano 1856., jer ono još starije u Kraljevici je u nekadašnjem obliku i s nekadašnjim obimom novogradnji i remonta već ugašeno. Sada se čini da budućnost pulskog, a time i riječkog škvera nije baš najsvjetlija, a nostalgičari još spominju kako su s njihovih navoza desetljećima izlazili najmoderniji brodovi, čudo tadašnje tehnologije.

U tranziciji se pogubila i Hrvatska i brodogradnja. Danas se korak sa svijetom može držati ili ako ste spremni nešto napraviti jeftinije i u puno većim količinama od drugih, ili ako ste spremni napraviti bolje od drugih, pa za to možete tražiti i veću cijenu. U suprotnom proizvodi se sve manje, zapošljava se sve manje u proizvodnji, pa onda turizam sve više dobiva na važnosti, a zaostatak za onima koji su odjurili naprijed je sve veći i sve ga je teže stići. Hrvatska ne može proizvoditi sve više i sve jeftinije, te ideje su srećom napuštene prije dva desetljeća, ali čini se nema više nijednu nišu u kojoj je spremna učiniti nešto bolje ili barem jednako dobro kao drugi.

Svi su propustili napraviti svoj dio posla 

– Prije nekoliko desetljeća za našu su brodogradnju govorili da je u svjetskom vrhu, da proizvodi brodove koji su tehnološki top. I čini se da smo ostali na tehnološkom vrhu, ali iz tog vremena. Nisam stručnjak za brodogradnju, ali svi su propustili napraviti svoj dio posla, svi su se neodgovorno ponašali, što je čini se glavna osobina hrvatske ekonomske politike. Ne znam je li ijedno naše brodogradilište u stanju napraviti brod za koji su drugi spremni platiti više, a samo to može značiti stvarni opstanak brodogradnje, jer se s Kinezima u cijeni ne možemo natjecati. Sve drugo je umjetno održavanje na životu, kaže profesor s Fakulteta političkih znanosti Luka Brkić. Odgovori su to koje je prije barem dva desetljeća, napominje on, morala imati država, morala je znati što želi s brodogradnjom ima li kadar koji će je povući naprijed. Onako kako je to bilo 1902. kad je u Kraljevici izgrađen prvi potpuno čelični brod.

Čini se da je sve što je Hrvatska mogla učiniti prva ili među prvima u svijetu bilo davno, a danas se kad je pitanju tehnologija ne smije se izgubiti nijedan dan, a ne silne godine, pa je pravo pitanje ima li Hrvatska tehničku inteligenciju koja joj može pomoći da njezini građani izbjegnu sudbinu da uglavnom budu kuhari, konobari sobarice i naravno, oni najsnalažljiviji, menadžeri. Jednostavno rečeno ima li Hrvatska inženjera Meichsnera kojem će ruku dati neki političar poput Šupuka pa da možda konačno prođe kroz tu nevolju od tranzicije. Realnost sugerira da je za to pitanje kasno, jer su se u brojnim industrijama, poput kemijske, metalske, farmaceutske, građevinske ugasila radna mjesta u kojima bi ti inženjeri trebali činiti hrvatsko društvo boljim.

Propali građevinari, Petrokemija upitna...

Najveća hrvatska tvrtka u građevini je zapravo Strabag, nacionalni san o gradnji Pelješkog mosta stvarnim će učiniti Kinezi. Nakon propasti brojnih građevinskih tvrtki, nestao je prošle godine Viadukt, IGH, koji je okupljao inženjersku pamet u građevini, više kao takav i ne postoji, a ovih dana muku muče i s isplatom plaća u Tehnici koja je zatražila predstečaj. Neizvjesna je sudbina Petrokemije, koja prolazi tko zna koju po redu dokapitalizaciju, Diokija se više nitko ni ne sjeća, a sada eto gledamo možda zadnji čin raspada sustav u brodogradnji.

Je li Hrvatska odavno odlučila da joj tehnička struka i znanost zapravo ne treba, iako upisne kvote na fakultetima kažu da svake godine stvaramo sve više inženjera strojarstva, elektrotehnike, građevine. Oni čine više od petine hrvatskih studenata, što nije tako loš postotak, za razliku od prirodnih i biotehničkih znanosti koje upisuje tek deset posto hrvatskih studenata. No, gdje će svi ti inženjeri raditi, ima li za njih uopće posla ili će ih hrvatska proizvoditi za njemačka, irska, talijanska gospodarstva, jednako kao i varioce, tesare, medicinske sestre... Pa će kad dotakne dno krenuti od počeka, ako bude ikoga da to kolo zavrti.

Predsjednik Hrvatske komore inženjera strojarstva Željko Dorić kaže da stvari ipak nisu tako crne, kaže da za inženjere ima posla u Hrvatskoj, da i sami osnivaju manje tvrtke, a navodi i HEP-ove projekte, primjerice gradnju hidrocentrale Kosinj, koja je u potpunosti proizvod hrvatskog znanja, odnosno u njezinom planiranju sudjelovali su domaći inženjeri strojarstva, građevine, elektrotehnike. Vjeruje da će ostvarivanje jednog takvog projekta uposliti i ostale domaće tvrtke, ali i tjerati tehničku struku na bolja i naprednija rješenja. No, je li jedna velika državna tvrtka sa svojim projektima dovoljno da se kaže da Hrvatska nije izgubila bitku?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila