Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
20. studenoga 2017.
Odustali od dijaspore

SASVIM DRUGAČIJA PRIČA U Martinšćici radi nekoliko povratnika iz inozemstva, ali i jedan - Kanađanin

Ahmad Alcheikh, Hrvoje Vulić i Veljko Bebić u Brodogradilištu "Viktor Lenac" / Foto Roni BRMALJ
Ahmad Alcheikh, Hrvoje Vulić i Veljko Bebić u Brodogradilištu "Viktor Lenac" / Foto Roni BRMALJ
Autor:
Objavljeno: 1. studeni 2017. u 21:48 2017-11-01T21:48:13+01:00

Ahmad Alcheikh: Sviđa mi se živjeti uz more, u Rijeci koja je praktički blizu svega, sat-dva od Italije, Austrije, Beča... Veljko Bebić: Sjeli smo supruga i ja, složili kockice i početkom studenog prošle godine zaposlen sam u »Lencu«. Hrvoje Vulić: Novac nije najvažniji u životu, ali može jako puno toga suportirati

Ahmad Alcheikh je tridesetdvogodišnji Kanađanin, inženjer koji je magistrirao u Švedskoj na sustavima obnovljivih izvora energije. Dok je pripremao tezu za svoj magistarski rad, prije dvije godine stigao je u Zagreb, a onda je odlučio da će se u Hrvatskoj i zaposliti. I eto ga, već godinu dana radi u Brodogradilištu »Viktor Lenac«, u njihovom Odjelu prodaje.

– So far, so good, kaže nam Ahmad. Ili, u prijevodu, zasad je zadovoljan.

Ovo nije kontra priča neugodnoj hrvatskoj zbilji u kojoj se svakog dana na autobusnim peronima diljem Lijepe Naše mogu vidjeti oni koji su krenuli svoju perspektivu tražiti pod nekim drugim nebom. Ne može to nikako ni biti sve dok Hrvatska ima ovakav egzodus mladih, sposobnih i pametnih ljudi koji žele da se njihov rad adekvatno vrednuje, ne samo u financijskom smislu. Odlaze tamo gdje će do posla i napredovanja doći ne po političkoj iskaznici, po babi ili stričevima, tamo gdje sinkopa ostaje samo u domeni medicine, a ne osnova za oslobađajuće sudske presude...

Proteći će još puno vode ispod mostova dok se u Hrvatskoj ne promijeni kurs i percepcija da su političari jedini kojima je dobro u ovoj državi, da je skrojena po njihovoj mjeri i onog malog kruga »odabranih«. Sve dotad priča o Kanađaninu koji se odlučio zaposliti upravo u Hrvatskoj bit će tek sporadična iskrica, koja će pomalo buditi nevjericu, ali i biti podsjetnik svega što bismo mogli, svih prednosti kojima raspolažemo, a koje često, otupjeli od raznih »predstava za javnost«, zaboravimo. Kao i to da se pozitivne promjene ne događaju same po sebi. Prvi korak uvijek kreće od nas, a u ovom slučaju »Viktora Lenca« kao tvrtke.

Jedne subote ujutro nazvao ga direktor

Ahmadov stariji kolega, veteran po godinama Veljko Bebić godinama je radio u Italiji, za raznorazne poslodavce, a za Danieli grupu »prošao« je Sibir, Brazil, Meksiko, Belgiju, Francusku... A onda ga je jedne subote ujutro nazvao direktor »Lenca« i pitao bi li došao raditi u ovo brodogradilište. Pronašao je, naime, u arhivi njegovu prijavu za posao koju je Bebić svojevremeno, kad je ostao bez posla, u nizu s drugima slao po riječkim tvrtkama.

Fan Andrića

Pitamo Ahmada koliko mu je u početku jezična barijera predstavljala problem u »Lencu«. S obzirom na to da je već neko vrijeme boravio i živio u Zagrebu, Ahmad je već prilično dobro razumio hrvatski, ali su problem bile tehničke stvari koje još mora učiti. Po prirodi posla, u odjelu u kojem radi svi pričaju engleski, što mu još uvijek olakšava komunikaciju.

– Ovdje su svi uvijek u nekoj žurbi, a meni se događa da moram razmisliti kako nešto reći na hrvatskom, pa onda ispada brže ako to kažem na engleskom, smije se Ahmad koji, otkrio nam je i to, obožava čitati Ivu Andrića, a u svojim putovanjima po svijetu i brdovitom Balkanu nije propustio posjetiti rodnu kuću ovog pisca u Travniku.

Ni Ahmadu nije trebao »background« za dobiti posao u Martinšćici. I on je u potrazi za radnim mjestom u Hrvatskoj slao prijave na više tvrtki, a onaj tko ga je pozvao na intervju za posao bio je opet »Lenac« i njegov čelni čovjek. Intervju je prošao dobro i čovjek je prije godinu dana dobio posao u »Lencu«. Istina, financijski još uvijek ni blizu primanjima kakva je imao u Kanadi, dok je šest godina radio za tamošnje kompanije iz plinske i naftne industrije. Ipak, Ahmad ima računicu života u Hrvatskoj s obzirom na to da je rentao svoju kuću u Calgaryju.

Lud za domaćim pomidorima

Slučaj je htio da je baš tog jutra kad smo razgovarali s Ahmadom ispratio sestru koja živi u Francuskoj. Iz Ahmadove priče doznajemo da često u svom novom domu u Rijeci ugošćuje prijatelje, kojih ima po cijelom svijetu i koje vodi po svim dijelovima Hrvatske, od Istre, Dalmacije, Slavonije, po otocima... U više navrata posjetili su ga i roditelji iz Kanade, kojima se Hrvatska toliko svidjela do mjere da su počeli razmišljati kako bi se u mirovini preselili ovdje. Njegovog oca, koji je također inženjer, posebno su oduševile – smokve. Ne samo njihov okus već to što ih može ubrati sa stabla, prepričava nam Ahmad koji već prilično solidno govori hrvatski i »kupi« dijalekt. Ostajemo u čudu kada iz njegovih usta čujemo kako priča o »domaćem pomidoru« i kako je lud za njihovim okusom. Kanadski supermarketi obiluju svime i svačime, voća i povrća koje god da srce poželi, ali nemaju taj ukus kao ono što kupi na riječkoj tržnici, veli ovaj kanadski »gastarbajter« iz Martinšćice.

Gotovo da nema tog kutka Lijepe Naše kojeg Ahmad sa svojim prijateljima i obitelji nije posjetio. Od otoka, veli, nije još samo obišao Mljet i Lastovo. Zna za Susak, Unije, gdje su dobre istarske konobe i najbolja pizza u Rijeci... Živi u centru grada i dodaje kako ima super susjede.

Sve uz kavu

– Sviđa mi se živjeti uz more, u Rijeci koja praktički blizu svega, sat-dva od Italije, Austrije, Beča... Za jedan relativno mali grad, prilično je živahan, a sjajna mi je i ta industrijska arhitektura Rijeke. Zagreb je, onako, više kozmopolitski, osjeća se to na svakom koraku. Imam puno prijatelja u Zagrebu i često navratim, eto, prošli put dok sam prolazio Gundulićevom vidio sam da se otvorio i nigerijski restoran, priča Ahmad, koji je rođen u Siriji, ali je još kao beba s roditeljima doselio u hladni Calgary gdje se za dugih zima temperature spuštaju do minus tridesetak stupnjeva.

O Hrvatskoj, njezinoj prirodi, klimi i ljudima ima samo riječi hvale. U svoje trideset i dvije godine života Ahmad je proputovao i vidio prilično svijeta, pa njegove impresije imaju dodatnu težinu. Za nas Hrvate kaže da smo jako ljubazni, društveni, pristupačni.

Za jedan relativno mali grad, Rijeka je prilično živahan grad, a sjajna mi je i ta industrijska arhitektura, kaže Ahmad Alcheikh

A primijetio je i da imamo jaku kulturu kave što mu je, veli, super i čemu se brzo prilagodio.

– Kada su mi roditelji prvi put došli u posjet, otišli smo u kafić u blizini riječke tržnice i moja majka bila je začuđena svim tim ljudima ljudima koji su ispijali kavu. Objasnio sam joj da je to ovdje način života, da se uz kavu sve događa, od privatnih druženja do sklapanja poslova, priča Ahmad.

Jasna pravila igre

Šezdesetjednogodišnji Veljko Bebić jedan je od petorice u »Viktoru Lencu« koji su se, nakon određenog broja godina rada u inozemstvu, u posljednjih godinu-dvije odlučili prihvatiti ponudu iz ovog brodogradilišta. Iskusio je Bebić što i mnogobrojni drugi Hrvati, posebno devedesetih, onaj gorke okuse u ustima kojeg ostavlja stečaj nekad dobrostojeće tvrtke ili kad se, preko noći, postane višak. Radio je u Benčiću, u Brodogradilištu »Kraljevica« gdje je dočekao stečaj, radio je jedno vrijeme i za Todorićev Konzum, dok je imao u zakupu Brodokomercova skladišta i hladnjače na Kukuljanovu. Ovaj diplomirani inženjer brodostrojarstva probao je štošta od poslova po Italiji, proveo je godine i godine na terenu, mjesece rada u Sibiru, Meksiku i Brazilu kada je kao dio tima Danieli Systeca nadgledao sustav izgradnje cjevovoda u velikim industrijskim postrojenjima, mahom čeličana i ljevaonica.

Zadivljujuće iskustvo

Za Singapur Vulić kaže da je zadivljujući, vrlo organiziran, da je država reda i prava, s odličnim školama, niskom stopom kriminala, a ljudi jako ljubazni.

– Na svakom koraku osjeća se ta pozitivna energija koja struji i stvarno je lijepo biti dio takve jedne pozitivne i zdrave zajednice, prisjeća se Vulić, koji lijepa iskustva ima i iz Dubaija i Azarbajdžana.

– Teško je uspoređivati, u svakoj od tih triju države svijeta život i rad ima svoje draži i specifičnosti, kaže Vulić. I sve bi opet ponovio, dodaje, mada priznaje da mu u početku nije bilo nimalo lako. Nostalgija, odvojenost od obitelji...

Kada smo ovog životnog veterana, inače i hrvatskog branitelja upitali koje mu je bilo najlošije iskustvo u inozemstvu, kratko je odgovorio kako nema takvog.

– Najlošije iskustvo koje ti se može dogoditi je da ostaneš bez posla. Kada imaš znanje, mogućnost i volju za raditi, a netko ti to oduzme ili onemogući, kaže Bebić koji od rada »vani« najviše cijeni to što, ističe, postoje vrlo jasna pravila igre.

– Ti odradiš posao i netko te zato plati. Kraj priče, veli Veljko.

Sit gladnom ne vjeruje

Prepričava nam kao anegdotu jedan događaj sa svojeg rada u Italiji, tamo početkom 2000., kada je došao u verbalni sukob sa jednim mladim tokarom, Talijanom.

– Pitao me što se događa kod nas i krenem mu ja tako pričati o tome da u Hrvatskoj ljudi po godinu dana znaju raditi bez da su primili plaću. Stoji Talijan, blijedo me gleda, ne vjeruje, misli da se zezam. Riječ na riječ, na kraju me maltene prozvao lažovom jer mu nikako nije ulazilo u glavu da je to moguće, prisjeća se Veljko. Jesmo li možda i sami pomalo krivi? Naš sugovornik prepričava slučaj jednog poznanika koji je pola godine uredno dolazio na posao, a da nije primio ni lipe plaće ili bilo kakve naknade.

– Pokušao sam uvjeriti čovjeka da je to glupo i da ničem ne vodi, no kada sam mu ponudio da mi dođe rascijepati drva, da ću mu za to platiti i još ćemo usput popiti pivu, nije htio, kaže Veljko.

Kada je primio poziv od direktora »Lenca« Aljoše Pavelina, naš sugovornik unatoč svim financijskim benefitima koje mu je osiguravao posao sa Danieli grupu, nije puno dvojio.

– Sjeli smo supruga i ja, složili kockice i početkom studenog prošle godine zaposlen sam u »Lencu« kao voditelj operacija što je ustvari spona između tehničkog direktora i proizvodnje, sumira Veljko.

Singapurska pozitiva

Inženjer strojarstva Hrvoje Vulić, 42-godišnji Riječanin trinaest je godina radio za etablirane kompanije iz off-shore biznisa u Azarbajdžanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Singapuru... No, kriza u ovoj industriji Vulića je, kao i tisuće i tisuće drugih, ostavila bez posla. Pad cijene nafte stopirao je nove projekte u off-shoreu, a upravo je to bilo Vulićevo područje rada. U »Lencu« je bez problema dobio posao i zapravo je zadovoljan kako je sada sve ispalo.

Nakon završetka Tehničkog fakulteta, kratko je radio u jednoj riječkoj firmi, a onda se zaposlio u ovdašnjoj Saipemovoj podružnici. Bila je to odskočna daska koja ga je narednih desetak godina vodila po off-shore projektima po svijetu. Nakon Saipema, uslijedile su druge velike kompanije za koje je radio. Vulić podsjeća koliko je bitno biti dio neke ozbiljne i etablirane kompanije jer to uvelike olakšava boravak i rad u nekoj stranoj zemlji.

Dok je radio u Singapuru, sa njim je boravila i obitelj, supruga i dvije kćerke koje su se, dodaje, vrlo brzo priviknule na novu sredinu. Jednako tako i kad je, nakon tri godine boravka u toj dalekoistočnoj otočnoj državi, uslijedio povratak kući.

Godine i godine provedene u inozemstvu, za strane kompanije, na neki su ga način izbacile na početak po pitanju poslovnih kontakata u Hrvatskoj. Sad ih ponovno stvara.

Kaže da razumije ljude koji odlaze iz Hrvatske, njihove motive.

– Novac nije najvažniji u životu, ali može jako puno toga suportirati, pogotovo kada imate obitelj. Tu je i drugi razlog. U Hrvatskoj još uvijek nema dovoljno ozbiljnih i jakih firmi koje vam mogu pružiti priliku u dokazivanju i napredovanju u karijeri nakon svih onih godina i truda koje ste uložili u studij, zaključuje inženjer Vulić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka