O povratku na Hir razmišljam otkad sam se iskrcala u Cape Townu u studenom 2018., no termin povratka ovisio je o tome kada će dečki oploviti Cape Horn. Kako su se dečki približavali Ognjenoj zemlji, tako su se i moji planovi konkretizirali, a kad su uplovili u Puerto Williams, dobila sam zeleno svjetlo za kupnju avionske karte. Kako se približavao dan polaska, tako su pristizale narudžbe. Rezervni dijelovi za motor. Novi autopilot. Žlice. Vrećice za čaj. Teflonska traka. Silikonsko ljepilo. Uglavnom nismo baš nailazili na neki osobit odaziv kod sponzora, no usudila sam se pisati hrvatskom zastupniku za Raymarine i nikad brže nismo dobili odgovor – Belcon nam je odlučio pokloniti novi autopilot! Dobre vijesti na Hiru kratko traju – u sljedećem tjednu, dok su prelazili rutu od Puerto Williamsa do Mar del Plate, Hir je prošao kroz najtežu oluju u cijelom putovanju i pretrpio brojna, srećom ne fatalna, oštećenja. Stradala je kompletna strujna mreža i niz električnih instalacija i uređaja, pa sam dobila još jedan popis za nabavku, dan prije polaska.

Moj zadnji dan u Zagrebu je umjesto planiranog ležernog odlaska na poštu/banku i na depilaciju/pedikuru (ta ipak idem u Latinsku Ameriku i u ljeto!) bio jurnjava u Bauhaus i gubljenje po odjelima elektroinstalacija, pozivi da pronađem kontrolere solarnih panela i nabavka novog IridiumGO satelitskog routera za komunikaciju. Do 13 sati sam imala svu opremu i depilirane noge, bravo ja!

Zbog ograničenja avionske prtljage, na brodu sam ostavila najvažniju (i najtežu) jedriličarsku opremu – čizme i vodonepropusno odijelo, te nešto rublja, toplih hlača i majica – i srećom da jesam.

U velikoj jedriličarskoj torbi koja ide u check-in prtljagu nosim sve dijelove za brod, elektroniku, žice, kontrolne panele, router, autopilot i ostalu opremu za brod, te cipele za palubu i nešto malo higijenskih potrepština. Veće stvari poput gelova za tuširanje i šampona moram ostaviti doma – preteška mi je torba. Kako god okrenem, imam previše stvari i preteške torbe, a ne znam što više izvaditi. Idem, pa kako bude. U 15 sati polazim od doma i počinje moje putovanje preko tri aerodroma na drugi kraj svijeta, u jeku panike s koronavirusom. Nisam nespremna – opremila me prijateljica sa zaštitnim maskama, u torbi nosim dezinfekcijski gel i odlučna sam da ne diram ništa, a pogotovo ne lice. Lakše odlučiti nego učiniti. Let od Zagreba do Pariza prolazi brzo, primjećujem da malo tko ima masku, službene osobe nose rukavice, tu i tamo vidi se boca dezinficijensa. Ljubazna službenica vidi moju muku s kilažom prtljage i sa smiješkom uzima evidentno pretešku torbu u check-in bez doplate, pa čak i ruksak, sve do Buenos Airesa. Koje olakšanje!

Na aerodromu Charles de Gaulle čekam tri sata. Stavljam masku na lice (obećala sam mami!), pa promatram ljude – ne samo da nitko ne nosi maske, nego nitko ne pere ruke. Let do Buenos Airesa je noćna mora – prepun avion, neudobna sjedala, 14 sati noćnog leta preko Atlantika bili su vječnost, no izlazak sunca nad Salvadorom i pomisao da ću se iskrcati u ljetni dan pomogli su da zanemarim ukočen vrat i utrnute noge. Buenos Aires se iz aviona čini ogroman, no nemam vremena istraživati grad – tražim poslovnicu lokalne aviokompanije i kupujem kartu za let do Mar del Plate. Saša javlja da su oni stigli u Mar del Platu, ali da obilaze institucije i obavljaju granične formalnosti, tako da ću vjerojatno ja stići prije njih u marinu. Nakon 29 sati putovanja, dolazim taksijem pred ulaz Yacht Cluba Argentino.

Upravo u tom trenutku nailaze Saša i Nebojša. Koji savršen tajming! Nakon grljenja i dobrodošlice dečki mi priopćavaju da je brod i sve na brodu potpuno mokro i da se ne može normalno spavati, pa brže-bolje pronalazim mali stančić u centru grada i tamo prespavamo tu prvu noć. Idućih osam dana su radna akcija. Sve što je stradalo u onoj oluji, sad je potrebno popraviti i dovesti u funkcionalno stanje. Nebojša i Saša se odmah bacaju na pregledavanje motora, akumulatora, izmjenu elektroinstalacija i uređaja – za dva dana su potrošili sve one žice i instalirali sva ona čuda koja sam donijela. Saša popravlja i lijepi drvenariju, Nebojša kontrolira napone i presvlači žice u platnene bužire, a ja svaki dan krpam nešto – jedan dan genovu, drugi dan glavno jedro, treći dan preko čičak-trake dodatno zašivam sprayhood da nam ga vjetar ne odnese.

Pronašli smo lokalnu praonu rublja, pa je Pablo u dva navrata pokupio i oprao preko 13 mašina – sve što se dalo skinuti i oprati, sve smo dali na pranje. Dok dečki popravljaju hardware, ja sam se bacila na pranje i čišćenje interijera – ako se može rastaviti, skinuti i oprati, ja sam to oprala. Povadili smo svu preostalu hranu iz pretinaca, pregledali što je dobro, a što je propalo, no uglavnom je većina toga još u dobrom stanju.

Osam dana smo kao mali mravi, od jutra do sutona popravljamo i čistimo. Nakon tjedan dana u Mar del Plati Nebojša odlazi – njegov dio ekspedicije je gotov. Ukrcao se na Hir u Cape Townu, sa Sašom je oplovio sva tri velika rta, preplovio Indijski ocean i Južni Pacifik i nakon 15 mjeseci ispunio sve što je očekivao. Pred nama dvoma je, nadam se, nešto mirniji period. Nakon osam dana intenzivnog rada na popravcima i pripremi broda, Hir 3 sad već izgleda prilično dobro i uskoro ćemo biti spremni za polazak.

Moramo još obaviti nabavku svježih namirnica, a prema prognozi imat ćemo priliku i za malo turizma. Priprema broda za plovidbu je uvijek prioritet, barem kod nas na Hiru, pa turizam ostane za kraj, koliko bude vremena. Ali dobra je priprema pola posla, u našem slučaju pola putovanja.

Posadu jedrilice HIR 3 možete pratiti na društvenim mrežama Facebook i Instagram, te podržati putem platforme patreon.com/sailingtribe