Posadu »Golovika« čine: zapovjednik Damir Uhač, kuhar Jadranko Jadro, makinist Demir Avdičević, te mornari Andrijan Rubinić, Norman Udović, Marin Bočina, Matej Suzović i »stari« Ernest Kučić / Foto Sergej Drechsler
Nakon gašenja moćnih reflektora, riba se diže bliže površini, a najstariji i najiskusniji na brodu Ernest Kučić ulazi u barku s feralom i cijelo jato polagano veslajući, odvlači od broda u trenutku dok se budi dan. Ribe ga slijede poslušno poput ovaca, dok ostali članovi posade zauzimaju svoje pozicije za spuštanje mreže. Čeka se da zapovjednik Damir Uhač kaže naredbu – mola
Ribu treba prvo naći, a onda je i uloviti, govori Damir Uhač, zapovjednik ribarskog broda »Golovik«, najveće plivarice u riječkom akvatoriju, s čijom smo se posadom otisnuli na noćni ribolov uz zapadnu obalu Istre, dok plovimo tražeći jata srdela. Zamišljen, gledajući više u ekrane instrumenata koji mu pokazuju gdje je riba, nego na pučinu ispred sebe, pali cigarete jednu za drugom. Odgovornost za uspješan ili neuspješan ribolov prvenstveno je na njemu. Iako brojne stvari mogu poći krivo i cjelonoćni trud pretvoriti u promašaj, za početak je ključno ribu pronaći, a tek potom zadržati je pod svjetlima i pred zoru okružiti mrežom i izvući na palubu.
Na brodu uoči polaska iz Rovinja sve se doima nekako usporeno. Članovi posade, njih devetorica, krate vrijeme, neki u šetnji rivom, neki uz ćakulu s kolegama u hladu na palubi, neki u razgovoru s ribarima s drugih plivarica vezanih oko »Golovika«.
Po dolasku naše reporterske ekipe, tema razgovora, umjesto očekivanih »ribarskih prigovaranja« skreće na – fotografiju. Jedan od članova posade, Ivan Kosić, pasionirani je zaljubljenik u bilježenje svijeta oko sebe fotoaparatom, pa s fotoreporterskom polovicom našeg dvojca odmah započinje živu raspravu o tehnikama, kadrovima, motivima i svemu što čini dobru fotografiju.
– To mi je velika strast. Nekad sam u slobodno vrijeme bio zagriženi podvodni ribolovac, no s vremenom sam počeo fotografirati i shvatio da me to ispunjava. Radim to za svoj gušt, ne za novac, a najveće mi je zadovoljstvo kada drugi prepoznaju moj rad, pa mi fotografije budu objavljene ili me naprosto nazovu i pitaju za fotografije koje su vidjeli, a žele ih objaviti, kaže Kosić.
Ispratili su nas turisti
Ostali članovi posade pridružuju se razgovoru, dok se polako pripremaju za odvezivanje broda i polazak. Goleme posude pune se ledom, kako bi riba sačuvala svježinu do prekrcaja na kamione. Nešto prije 21 sat, krećemo, istovremeno s još šest-sedam drugih brodova. Turisti s obale sa zanimanjem promatraju kako se ribarski brodovi jedan po jedan otiskuju prema otvorenom moru, a mi na brodu uživamo u vizurama Rovinja i okolnih otočića.
– Plovit ćemo nekih sat vremena, dok ne dođemo na poziciju gdje ćemo loviti, a onda treba naći ribu, objašnjava nam na zapovjedničkom mostu Uhač. U ovo doba godine uz istarsku obalu očekivani ulov je srdela.
– Sada se tu lovi uglavnom srdela. Ulovi su dobri, možemo reći da smo zadovoljni jer se lovi i po deset-dvanaest tona ribe. Sve što je više od pet tona možemo smatrati dobrim ulovom, tako da smo tu zadovoljni, iako bi mi ribari uvijek htjeli uloviti više, kaže Uhač.
S mosta se spuštamo na palubu, a tamo je većina ekipe na »bandi« na krmi, gdje ih zbog kretanja broda hladi lagani povjetarac.
– Ovo je najljepši dio dana. Ćakula na bandi broda. To je obavezno svaku večer dok plovimo. Malo opuštanja, razgovora o svemu i svačemu, prije nego što stignemo na poštu i krene posao, kaže nam Jadranko Jadro, brodski kuhar.
Uz kuhara tu je makinist Demir Avdičević, te mornari Andrijan Rubinić, Norman Udović, Marin Bočina, Matej Suzović i »stari« Ernest Kučić, najiskusniji član posade, zadužen za upravljanje barkom koja svojim svjetlom odvlači ribu od matičnog broda kada se na njemu reflektori pogase, kako bi je mogli okružiti mrežom.
Kompliciran sustav mreže
– Svatko ima svoj točno određeni posao, ali kada se mreža zatvori i kada je treba dignuti, izvući ribu, prebrati, složiti u kašete i iskrcati, onda smo svi sve, jer posao treba obaviti čim brže, objašnjavaju nam ribari.
Objašnjavaju nam i prilično kompliciran sustav mreže, i kako se baca, zatvara pa podiže, uz pomoć sajli, vinčeva i drugih komada opreme, te čemu služi svaka od dvije barke koje teglimo za sobom. Nismo baš sigurni da smo sve shvatili, ali trudimo se izgledati kao da jesmo, iako bi, da o nama ovisi, ulov zasigurno bio nikakav.
Sa palube prelazi se u salon, gdje pokušavamo pogledati nogometnu utakmicu. Naglasak je na riječi pokušavamo, jer svako malo gubi se signal pa nestaje slike, ovisno o promjenama kursa u potrazi za srdelama.
– Neka neko ode reć’ Damiru da sad plovi samo ravno, šale se dečki u trenucima kada se pojavi slika. No veselje kratko traje, jer već par minuta kasnije ekran je ponovno crn.
Nakon otprilike sat vremena plovidbe, našli smo ribu. Zapovjednik nam na ekranu sondera pokazuje crvene mrlje koje su zapravo jata riba pod brodom. Zaustavljamo se, brod se brzo sidri, pale se svjetla i obavljaju ostale pripremne radnje. Obično je to vrijeme kada veći dio posade odlazi na spavanje, a tek jedan od njih ostaje dežuran, za svaki slučaj, dok brod miruje, a riba se skuplja pod snažnim svjetlom.
No još je relativno rano, pa se još nikome ne spava, što se pokazalo ispravnim, jer već nakon sat vremena s mosta dolazi zapovijed da se diže sidro.
– Riba ne »sluša«. Neće se skupiti pod svjetlom. Ponekad se to događa, kako koji dan i kako na kojem mjestu. Nema nekih pravila ili posebnih razloga zašto je tako. Naprosto se dogodi, a onda nema druge nego se premjestiti na drugu lokaciju i nadati se da će tamo biti bolje. Ponekad se dogodi da se i po nekoliko puta moramo premještati, kaže zapovjednik, dok krećemo u novu potragu za ribom. Uskoro je i nalazimo pa se brod ponovno zaustavlja i po drugi put te noći pale se svjetla u nadi da će ovaj pokušaj biti uspješniji. I jest, jer već uskoro crvene mrlje na ekranu sondera spajaju se u jedan debeli crveni sloj koji prekriva više od polovice ekrana. Sve je u redu i posada odlazi na spavanje.
Buđenje u tri i pol
– Po ljeti nema puno vremena za spavanje jer su noći kratke. Zimi se da odspavati dulje, jer počnemo svijetliti već u kasno poslijepodne, a mreža se baca uvijek pred zoru, bez obzira na godišnje doba, objašnjavaju nam Rubinić i Jadro.
Posada odlazi na spavanje, svi osim Ernesta Kučića, koji je te noći bio na redu za dežurstvo. Ne pada mi to teško, jer ovaj posao radim već dulje od trideset godina, od kojih sam zadnjih nekoliko na »Goloviku«. Zarađuje se nekad bolje, nekad lošije, ali da se nekako preživjeti, kaže Kučić.
Noć sporo prolazi pa i nas na kraju savladava umor, na klupi brodskog salona, ali san je kratak. Prekratak, zapravo, jer činilo se da nismo zaspali dulje od pet minuta, iako je zapravo prošlo dva-tri sata, no vrijeme je za akciju. Oko tri i pol buđenje, kuha se lončina kave, pale prve jutarnje cigarete i počinju pripreme za najvažniji dio posla. Ribari navlače čizme, kabanice i kreću svaki svojim poslom. Svjetla na brodu se gase, Kučić pali svjetlo na barci, Norman Udović priprema sve na drugoj, a ostali sve što treba. Sve skupa odaje dojam doista dobro uhodane ekipe, jer se posao radi bez puno riječi, dogovaranja i »praznog hoda«.
Nakon gašenja svjetala na »Goloviku«, riba se diže bliže površini, a Kučić cijelo jato polagano, uz pomoć vesala, svjetlom s barke odvlači od broda. Ribe ga slijede poslušno poput ovaca, dok ostali članovi posade zauzimaju svoje pozicije za spuštanje mreže.
Kada je dovoljno odmakao, diže se sidro, a zapovjednik započinje kružiti oko barke i ribe. Važno je odrediti točan trenutak početka spuštanja mreže, s obzirom na vjetar, kojeg doduše gotovo da i nije bilo, te još više s obzirom na morske struje, koje su bile vrlo snažne, jer i o tome ovisi uspjeh ribolova, budući da pogrešno spuštena mreža može uzrokovati mnogo komplikacija i gubitak dobrog dijela ako ne i čitavog ulova.
Nagađanja o ulovu
Kada je brod došao na pravu poziciju, zapovjednik preko razglasa izdaje zapovijed – Mola!
To je signal da počinje spuštanje, odnosno »kalivanje« mreže. Svi užurbano rade, dok se mrežom zatvara smrtonosna klopka oko jata srdela. Jedan kraj mreže zakačen je na barku kojom upravlja Udović, a brod kruži dok se krajevi ne spoje, tvoreći veliki krug u čijem središtu se nalazi barka sa svjetlom na kojoj je Kučić, a pod njom, nadamo se, bogat ulov.
U noćnim satima, dok svjetla moćnih reflektora obasjavaju more oko broda, nerijetko se da vidjeti razna morska bića, pa se tako i nama posrećilo da je uz bok preplivala morska kornjača, zaustavivši se da i ona s jednakim zanimanjem promotri nas, kao i mi nju. Dovoljno dugo da se stignemo diviti šarama na njenom oklopu, a tada je otišla svojim putem. Malo nakon kornjače, na naše veliko veselje, uz sam bok prošlo je i nekoliko dupina.
– Nisam zadovoljan, ubija nam nadu zapovjednik, govoreći kako je dobar dio ribe otišao.
Mrka lica zabrinuto gleda u instrumente, no dok se mreža ne digne, teško je reći koliki će zapravo biti ulov.
– Očekujem nekih dvije – tri tone, što je puno lošije od dosadašnjih ulova na ovom području, kaže Uhač.
Mreža se zatvara, počinje dizanje. Prvo se zatvara donji dio mreže koja tako čini golemu vreću u kojoj ostaje zarobljena riba. Zatim se počinje dizati od jednog kraja prema dijelu na kojoj je najdeblja i u kojemu ostaje riba prije podizanja na brod. Ribari uigrano rade i malo po malo mreža se slaže na palubu, iako ribi još uvijek ni traga.
Tek na samom kraju zapravo vidimo ribu. Veliko jato srdela koje očajnički pokušavaju pobjeći, ali izlaza odavno nema. U mreži sve »kuha« od ribe. Kada se mreža skupila do kraja zapovjednik je nešto optimističniji u procjeni količine srdele, ali nezadovoljan veličinom.
Cijena ovisi o »pecaturi«
Bit će oko pet tona, ali je sitna. Cijena ribe ovisi o »pecaturi«, odnosno broju riba po kilogramu. Najbolju cijenu postižu najveće srdele, a ove su negdje u trećoj klasi po veličini, što automatski znači i nekoliko desetaka lipa nižu cijenu po kilogramu. Ne čini se puno, ali na veliku količinu velika je i razlika u zaradi. Ali ako ništa, barem je čista riba, odnosno gotovo sve je srdela, kaže Uhač, kojemu su dodatni razlog za nezadovoljstvo priuštili dupini. Omiljena stvorenja među generalnom populacijom, među ribarima su manje omiljena, zbog velikih šteta koje rade na ribolovnim alatima.
Najmlađi član posade, Marin Bočina, nakon vezivanja na rivu ukrcao se u dostavno vozilo koje je stiglo po manju količinu ribe za riječku ribarnicu, žureći na – podjelu svjedodžbi.
– Završio sam srednju školu, a svako ljeto dosad radio sam na brodu, pa tako i ovo. Volim ovaj posao i želim ga raditi. Planiram upisati nautiku na Pomorskom fakultetu, baš radi toga, kaže Bočina.
– Od njih naprosto nema obrane. Ne da ih se ni prestrašiti ni otjerati. Previše su pametni i lukavi, tako da nam jedino preostaje nadati se da nas što rjeđe posjećuju, kaže Uhač, nešto manje pristojnim rječnikom komentirajući goleme rupe u mreži koje su napravili inteligentni morski sisavci.
No vremena za brigu nema jer riba se počinje uz pomoć dizalice i velikog »saka« prebacivati na brod. Ogromne posude brzo se pune ribom, ledom i pothlađenim morem, kojim se riba »šokira«, kako bi ostala maksimalno svježa tijekom transporta do kopna. Uskoro je cijela krma puna, a procjena ulova ipak je na kraju bolja od prvobitnih očekivanja.
– Bit će nekih sedam tona, možda malo više. Nije vrhunski ulov, ali nije ni loše, zaključuje zapovjednik.
Prebrati i složiti u kašete
Po dizanju mreže do kraja, krećemo prema Rovinju. Posada i dalje ima pune ruke posla, jer svu ulovljenu ribu treba prebrati i složiti u kašete. S obzirom na količinu, nama se čini da bi nam za to trebalo bar tjedan dana, no ekipa s »Golovika« zna svoj posao pa se vrlo brzo slažu gomile i gomile kašeta punih ribe. Za taj posao treba im svega otprilike dva sata, ako je riba čista. Kada je miješana riba, recimo srdela i inćun, onda je posao puno zahtjevniji. Treba sve odvojiti, ručno, nema drugog načina, kažu nam dok brzo pune kašete ribom.
Ovoga puta nemaju tih problema, jer je srdela gotovo isključivi ulov. Nešto malo plavica i šaruna, a tek tu i tamo i poneka srdela golema ili srdelun, tako da nema puno posla s prebiranjem.
Posao se nakratko prekida tek kako bi se Golovik privezao uz rivu, a potom se nastavlja punom parom. Stiže još kašeta, koje se pune, a potom prekrcavaju s broda na kamione koji ih odvoze na tržište, ovoga puta cijeli ulov u izvoz za Italiju. Posla je puno, a nama je vrijeme za odlazak prema Rijeci. Na brzinu se pozdravljamo s posadom i zapovjednikom Golovika, želeći im dobro more i dobre ulove, do nove prilike da s njima isplovimo u potrazi za ribom.
