Neispričane priče

»Fiume«, »Pola« i »Zara« grobnice naših mornara u pomorskoj bitki kod rta Matapana u Grčkoj

Danilo Prestint

Zara

Zara

U bitki prepunoj slučajnosti i krivih procjena britansko zapovjedništvo je imalo značajne prednosti: pristup povjerljivim porukama talijanskih zapovjednika i – radar. Za Talijane pogubna razmjena vatre počela u 8.20 sati 28. ožujka, kada su s krstarica admirala Sansonettija ispaljeni plotuni iz topova od 203 mm



 Malo je pomorskih bitaka u kojima su sudjelovali mornari s područja Dalmacije, Kvarnera, otoka i Istre. Mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Krajem proteklog mjeseca bila je 75. obljetnica bitke kod grčkog rta Matapan između britanskih i talijanskih brodova. U velikom talijanskom porazu (može se usporediti s kopnenim porazom kod Kobarida u Prvom svjetskom ratu) stradao izuzetno veliki broj mornara iz naših krajeva, ali i tri teške krstarice: »Fiume«, »Pola« i »Zara«. U bitci prepunoj slučajnosti i krivih procjena britansko zapovjedništvo je imalo značajne prednosti: pristup povjerljivim porukama talijanskih zapovjednika i – radar.


Talijanska flota, nakon nekoliko tjedana veza, napokon je 26. ožujka 1941. isplovila iz luka Napoli, Messina, Taranto i Brindisi prema Jonskom moru s namjerom da omete savezničke brodove. Unatoč dogovoru s Nijemcima, flota nije imala nikakvu zračnu podršku. Do slijedećeg jutra isplovljavanje je bilo neotkriveno, a onda je tajna otkrivena: britanski izviđački zrakoplov tipa Short S. 25 Sunderland je javio svojoj bazi broj brodova i smjer plovidbe.


Začudo, posada zrakoplova je dojavila samo dio brodovlja, pogriješila je smjer plovidbe i brzinu flote. S obzirom da je ta poruka dešifrirana, talijanski plan napada je prilagođen: svi brodovi trebali su se sastati slijedećeg jutra kod otočića Gaudo kako bi napali protivnika u vodama južno od Krete. Plan o napadu u vodama sjeverno od Krete je poništen. Istovremeno je talijansko zapovjedništvo poništilo zračno izviđanje nad lukom Aleksandrija zbog lošeg vremena. Tako je isplovljavanje britanske Mediterranean Fleet ostala tajna.


Golfom zavarao Japanca




Britanski admiral Andrew Browne Cunningham odmah je sve savezničke konvoje udaljio od Krete i naredio isplovljavanje iz Aleksandrije tzv. Force A (tri oklopnjače: HMS »Warspite«, HMS »Barham« i HMS »Valiant«, nosača HMS »Formidable« i devet razarača)…Da bi zavarao japanskog konzula u Aleksandriji admiral se iskrcao i otišao igrati golf (da bi se ukrcao na zapovjedni brod HMS »Warspite« netom prije isplovljenja). Istovremeno je iz Pireja isplovila tzv. Force B pod zapovjedništvom admirala Henryja Pridham-Wippella (četiri lake krstarice i četiri razarača).


Posve slučajno britanska je naredba glasila da se dvije grupe sastanu kod otočića Gaudo!


Kod tog otočića trebale su se sastati i talijanski brodovi: grupa pod zapovjedništvom admirala Angela Iachina (bojni brod »Vittorio Veneto« i četiri razarača), grupa pod zapovjedništvom admirala Carla Cattanea (teške krstarice »Pola«, »Fiume« i »Zara« i četiri razarača), grupa pod zapovjedništvom admirala Luigija Sansonettija (tri krstarice u pratnji razarača) i grupa pod zapovjedništvom admirala Antonija Legnania (dvije krstarice i nekoliko razarača).


Admiral Cunningham (podrijetlom Škot) je bio uvjeren da do bitke uopće neće doći, smatrajući da će se talijanski brodovi povući, pa se kladio na takav ishod (ulog deset šilinga).


Ujutro je talijanski izviđački zrakoplov otkrio brodove Force B, a Britanci uopće nisu otvorili vatru na zrakoplov (još jedna slučajnost), pa je grupa brodova admirala Sansonettija krenula prema britanskim brodovima. Britanski zrakoplovi su ubrzo otkrili tu talijansku grupu brodova i javili admiralu Cunninghamu koji se nalazio 250 milja južnije i čiji su brodovi plovili smanjenom brzinom (20 čvorova), jer je HMS »Warspite« pri isplovljenju prešao preko pješčanog spruda što je dovelo pijesak u kondenzatore.


 Vijesti s britanskih zrakoplova bile su vrlo kontradiktorne, pa je admiral Pridham-Whippel u jednom trenutku čak bio mišljenja da su njegovi zrakoplovi ugledali brodove Force A.


Vatra s 24 kilometra


Bitka je počela u 8.20 sati 28. ožujka 1941., kada su krstarice admirala Sansonettija otvorile vatru s 24 kilometra udaljenosti (topovi od 203 mm). HMS »Gloucester« je uzvratio tek 17 minuta kasnije (topovi od 152 mm). Slučajno su oba admirala dobila istu zapovijed: u slučaju bitke trebali su se povući kako bi ih neprijatelj slijedio i uletio u zamku. U prvoj razmjeni vatre nitko nije pogodio suparnika. Nakon 20 minuta potjere za britanskim brodovima, Sansonetti je počeo sumnjati o njihovim namjerama te je i on počeo primjenjivati zapovijed.


 Uskoro je dobio informaciju o prisutnosti nosača. I Britanci su doznali da se u blizini nalaze i drugi talijanski brodovi (iako su u jednom trenutku bili uvjereni da se radi o drugoj grupi britanskih brodova).


Slučajnosti su se i dalje događale: s britanskog nosača poletjeli su zrakoplovi Fairey Albacore naoružani torpedima koje su Talijani prepoznali kao svoje lovce FIAT C.R. 42, ali su u posljednjem trenutku spoznali pogrešku. Tako da je napad propao.


Uskoro su Talijani otkazali akciju i zaplovili prema bazama punom brzinom: nisu imali zračnu potporu, a razarači su bili gotovo bez goriva. Britanci ih nisu mogli slijediti zbog veće brzine talijanskih brodova, pa su odlučili da ih zračnim napadima uspore. Prva dva napada su bila bezuspješna, a u trećem je zračnim torpedom pogođen »Vittorio Veneto«. Tada je donijeta ključna odluka da flota mora štititi admiralski brod (ušlo mu je u trup četiri tisuće tona mora).


 Time je dana prilika britanskim brodovima da se približe. Admiral Cunningham je prihvatio rizik noćne borbe. Ubrzo je krstarica »Pola« (zap. Manlio De Pisa) pogođena u prostor kotlova i lijeve turbine. Ostala je bez električne enrgije, plutala bez pogona te nije mogla okretati topovske kupole. Sat vremena kasnije krstarice »Zara« i »Fiume« (zap. Giorgio Giorgis) su dobile zapovijed da krenu upomoć.


Talijanski admirali Iachino i Cattaneo još uvijek nisu imali pojma o prisutnosti flote admirala Cunninghama. Uz to britanski brodovi su bili opremljeni, pripremljeni, a posade izvježbane za noćnu borbu (neki su imali i radar).


Kasno navečer radar s HMS »Valiant« je zabilježio trup krstarice »Pola« (slučajno je identificiran kao oklopnjača klase Littorio). Zapovjednik nepomične krstarice je ispalio signalnu raketu smatrajući da mu dolazi pomoć. Topovi na obje krstarice nisu bili u položaju za otvaranje vatre kada su ih ugledali s HMS »Valiant« i HMAS »Stuart«. Na »Zaru« (zap. Luigi Corsi) su u samo tri minute pale četiri salve s HMS »Valiant« i četiri s HMS »Barham«, a »Fiume« je pogođena s dvije salve s HMS »Warspite« i jednom s HMS »Valiant«. Talijanske posade uopće nisu uspjele reagirati, a oba broda su bila u plamenu. Razarači »Vittorio Alfieri« i »Giosue Carducci«, koji su pokušali dimom zaštititi pogođene brodove, odmah su potopljeni. Bitka je bila gotova…


Nedisciplina na »Poli«


Britanci su namjeravali torpedirati i potopiti krstaricu »Pola«, ali s obzirom da s nje nije bilo reakcije, odlučili su spašavati posadu. Kasnije su izvijestili da je na krstarici bilo »nedostatka discipline, da je dio posade skočio u more uvjeren da brod tone«. Dio njih se kasnije vratio na brod, ali su bili pothlađeni, a da bi se ugrijali skinuli su mokru odjeću i obilno konzumirali alkohol. Prizor polugolih i pijanih mornara naveo je Britance na zaključak o pomanjkanju discipline. Krstaricu »Pola« konačno je potopio HMS »Jarvis« ispalivši torpedo.


Odlazeći s poprišta bitke, admiral Cunningham je Talijanima poslao nešifriranu radioporuku s koordinatama preostalih brodolomaca s molbom da se pošalju brodovi-bolnice. Brod-bolnica »Gradisca« spasio je 147 mornara i 13 časnika, a ukupno je stradalo 2.331 mornar i časnik ( »Fiume« 813, »Zara« 782, »Pola« 328, »Vittorio Alfieri« 211, »Giosue Carducci« 169 i 28 s drugih brodova).


Britanci su spasili 55 časnika i 850 mornara uz 22 časnika i 236 mornara s krstarice »Pola« među kojima je bio i zapovjednik Manlio De Pisa. Svi talijanski mornari koji su zarobljeni prevezeni su najprije u Aleksandriju (Egipat), potom su završili u logoru Zonderwater u Južnoj Africi, a vratili su se u domovinu tek godinu dana nakon završetka Drugog svjetskog rata.


Posljedica bitke i gubitka velikih brodova bila je da u istočnom Sredozemlju više uopće nije bilo brodova Regia Marine. Nakon bitke kod Matapana Supermarina je donijela odluku da je glavni daljnji cilj spašavanje brodova odnosno smanjiti gubitke na najmanju moguću mjeru.


Talijanski admirali, Iachino i Cattaneo, smatrani su krivima za poraz…Uspjeli smo dešifrirati djelomičan popis stradalih i zarobljenih iz naših krajeva.